Kad sam čuo da su opet i to za vrijeme policijskog sata razbijali ploče na Bogdanovićevom Partizanskom groblju u Mostaru, istovremeno sam osjetio tugu, bijes i gađenje, da bi mi kao prva pomisao došla pjesma Krivo srastanje od Azre. Preciznije, pomislio sam na nekoliko konkretnih stihova iz te mračne Štulićeve pjesme s istoimenog albuma: „I svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese, i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula… a talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju što zažele. Mnogo ih je i strašno galame, obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu“.
Otkad se prošle godine Partizansko groblje očistilo od grafita, korova i smeća te djelomično obnovilo, u prvom redu zamjenom mnogih razbijenih ploča, uz postavljanje noćne rasvjete, ono je konačno barem donekle postalo onakvo mjesto kakvim ga je Bogdan Bogdanović zamišljao. Predivno i umirujuće te u stalnoj komunikaciji s gradom ispod sebe. S vremenom su se, kako je bilo jasno da kod HDZ-a nema političke volje da se ono održava, čisti i čuva u takvom stanju, događali manji noćni napadi, u kojima bi bile razbijene jedna ili dvije ploče, ali dva očito ciljana i smišljena napada na spomenik dogodila su se u noćima uoči 14. februara, dana oslobođenja Mostara od fašizma, kada je ulaz izgrafitiran porukama mržnje i kukastim križevima te uoči 10. aprila, dana proglašenja ustaške države, kada je razbijeno dosta ploča. Jasno je i zbog čega su ova dva datuma odabrana, jednako kao što je jasno zbog čega nikakav strah od pandemije, ni policijski sat nisu mogli odagnati one koji su to napravili od onoga što je očito odlučeno na mjestima gdje se o takvim stvarima odlučuje. Stoga je ključno pitanje zašto se to radi, posebno u situaciji u kojoj u gradu već dugo nema nekih prevelikih tenzija, dodatno u situaciji u kojoj postoji neka opća solidarnost i fokusiranost praktično čitavog društva na borbu s korona virusom? Obje stvari koje mi na prvu padaju na pamet kao razlozi, a to su mržnja i eventualna mogućnost da se u gradu konačno, nakon 11 godina održe lokalni izbori, ne izgledaju previše uvjerljivo. Iako je naravno moguće da obje stvari mogu predstavljati dio motiva. Mržnja sama po sebi ne može biti objašnjenje, budući da veća devastacija vezana uz dva izabrana datuma služi tome da se pošalje poruka. Što nas dovodi do pitanja kome se ta poruka šalje? Ako se šalje mostarskim antifašistima, besmislena je. Njima je odavno jasno da postoje politike i ljudi u gradu koji ne mogu smisliti antifašizam, a opet su antifašisti tu i neće nestati iz Mostara i prestat se zalagati za vrijednosti antifašizma i uspomenu na ljude koji su na Bogdanovićevom spomeniku pokopani. Vezivati ovakvu vrstu akcije uz potencijalne izbore je također besmisleno, budući da su šanse da značajan broj ljudi u gradu promijeni političku orijentaciju ravne nuli.
Ostaje na koncu ono zbog čega mi je Krivo srastanje momentalno palo na pamet, a to su sram i zavist. Naime, čak i toliki idioti koji su u stanju rušiti Partizansko groblje imaju svijest da se nalaze pred nečim jedinstvenim. Kako u umjetničkom, tako i u ljudskom smislu. Jednako tako znaju da im je taj ideal nedostižan. Ideja za koju se oni očito zalažu, budući da je bazično rušilačka i kulturno impotentna nije u stanju, niti će ikad biti u stanju da proizvede takav podvig kakav su mostarski partizani napravili, niti da ga umjetnički izrazi na način na koji ga je Bogdanović izrazio. Stoga imaju nagonsku potrebu ‘razbiti sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni spomen na ljepotu’. Pojednostavljeno govoreći, ta njihova rušilačka energija proizlazi iz srama zbog vlastite nemoći. Sram u drugom koraku prelazi u zavist koja je podsvjesna i ne tiče se samo estetske i duhovne razine. Ona ima i drugi, donekle osviješteni krak, a to je zavist zbog jednostavne činjenice da unatoč ratnom užasu i gotovo institucionaliziranom fašizmu koji ima u rukama sve poluge vlasti, čitavom projektu nešto nedostaje. Nedostaju mu, naime dvije ključne stvari, a to su ukorijenjenost i društveno pamćenje. Sve ono što mostarski antifašisti imaju i neće nikada izgubiti, ma koliko se puta Partizansko groblje devastiralo i koliko god se imena ulica promijenilo. Iza nove vladajuće paradigme neće ostati ništa osim uspomene na njihove zločine i opću destrukciju, zbog čega i svi pokušaji da uspostave nove simbole i tradicije izgledaju očito usiljeni i umjetni.
Kad bi vandali bili u stanju o svemu ovome razmisliti, bilo bi im jasno da svi živimo zajedno u Mostaru, ma koliko da smo različiti i da je krajnje vrijeme, poslužit ću se Titovom sintagmom, da se prihvatimo miroljubive koegzistencije.
Peščanik.net, 13.04.2020.
Srodni linkovi:
Jovana Kolarić – Protiv obnove Partizanskog groblja u Mostaru
Dragan Markovina – Jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi?
JUGOSLAVIJAKORONA