- Peščanik - https://pescanik.net -

Kruna od čokolade

Oh! Nuts

Pre osamsto godina Srbija je postala kraljevina. Tadašnji veliki župan Stefan dobio je od pape iz Rima kraljevsku krunu. Ove godine u Srbiji taj se jubilej obeležava predlozima za izgradnju spomen-kompleksa, serijalom o Nemanjićima, i raznim drugim, gotovo sudbinskim događajima, od kojih neki cinike podsećaju na to da se ovde neko, kanda, „igra prestola“.

Bilokakobilo, u ovoj godini jubileja Srbija je na predsedničkim izborima postala falična republika, iz Rima je stigao plaćeni savetnik koji je na sav glas hvalio onoga koji ga za to hvaljenje i plaća, a umesto krune od pape, predsednik je dobio čokoladice od hrvatske predsednice iz Zagreba.

Krunisanje prvog srpskog kralja u Žiči 1217. bilo je za ono vreme iznimno svečan čin. Jučerašnje štagod-to-bilo izgledalo je kao skup-a-jeftin vašar cirkuskog karaktera, počev već od najmanje relevantnih detalja, koji su uveseljavali ljude na društvenim mrežama: naime, kako se ističe (bezmalo i kao udarna vest u medijima!), zvanice nisu naročito obraćale pažnju na inače strogo propisan protokol pa je tako bilo dubokih dekoltea, muškaraca bez kravate, gospode (naročito jedan gospodin) u haljinama, primećena je i žena u pantalonama, a zamenik premijera Dačić je, mimo protokola, iz sveg glasa zapevao, što se, imajući u vidu ono što smo čuli sa snimka, teško može objasniti drugačije nego kao Dačićeva osveta što Vučić nije njega odredio za premijera. Ako, pak, nije u pitanju osveta, onda je izbor pesme O, sole mio na svečanosti koja je sva bila posvećena Vučiću jedna nova ilustracija prastarog široko rasprostranjenog i transistorijskog fenomena, kojem mnogi beskičmenjak ima da zahvali uspeh u karijeri.

Uz visoke zvanice u koje se, osim predsednika, premijera i ministara, računaju, na primer, i „pomoćnici zamenika“ nekih stvarno visokih funkcionera stranih država, na tandrbalu je bilo 25 visokih delegacija. Inače, pravilo je sledeće: što je država moćnija povećava se visina inače, po funkciji, objektivno niskog delegata. Ostala je, doduše, nepoznanica tačna „visokost“ ruskog delegata Rogozina, jer mediji nikako nisu uspeli da se usaglase da li je narečeni „potpredsednik Rusije“ ili „potpredsednik Vlade Rusije“. Teško je reći da li se radi o ciničnoj poruci da je to u Rusiji ionako svejedno, o silnoj želji da visoki ruski predstavnik bude što viši ili je po sredi prilično blamantna neinformisanost o jednoj tako notornoj činjenici kao što je koju to potpredsedničku funkciju, dođavola, obavlja Rogozin. (Nota bene, takva neinformisanost je u 21. veku ekvivalentna situaciji sa pismom koje je sredinom 17. veka francuski kralj Luj XIV uputio ruskom caru Mihailu, koji je u vreme slanja pisma bio već dvanaest godina mrtav. Ovaj međunarodni skandalčić iz 17. veka obično se objašnjava izolovanošću Rusije i nezainteresovanošću ostatka Evrope za tamošnja dešavanja. I’m just saying…)

Osim 25 visokih, ostale delegacije su bile pretežno „niske“, što ne treba da nas previše začudi budući da je diplomatija sva u kojekakvim protokolarnim pravilima, a nikome živom na ovoj „zemaljskoj planeti“ nije bilo jasno gde i zašto zapravo treba da šalje delegaciju. Na najvišem nivou bile su otuda predstavljene uglavnom zemlje koje, uprkos bizarnosti iventa, imaju stanovite interese u regionu (ili čak sasvim specifično – u Srbiji). A bilo je očito i visokih radoznalaca, čije prisustvo najverovatnije imamo da zahvalimo onoj dobro znanoj svagdašnjoj motivaciji mnogih belosvetskih putnika-namernika, a naročito pundravih diplomata (setimo se samo našeg Jeremića!), a naime – da im dupe vidi puta.

Tu je i još jedna simpatična jubilejska analogija: 1917. Rusija je dobila lidera koji je stigao u blindiranom vozu i otpočeo revoluciju koja je imala perspektivu da postane svetska. Sto godina kasnije, Srbija je dobila lidera čijem je pristizanju doprineo jedan drugi voz: onaj bugarski. Ovaj lider, u skladu sa svojom „prvi-put-u-istoriji“ opsesijom, revolucionisao je način obeležavanja stupanja na dužnost predsednika (što dođe kao neka varijacija na ovdašnju tradiciju „reprize“ dočeka Nove godine), što će možda postati i svetski trend. Ili ćemo ipak dobiti doktrinu „reprize inauguracije u jednoj zemlji“. Ali to već zavisi od – naslednika… Ako ovoga uopšte bude, odnosno ako od Srbije i u Srbiji posle Vučića i SNS išta i iko o(p)stane… Osim toga, kao što se Lenjinu teško može pripisati da je bio lenj, tako se i Vučiću teško mogu pripisati nekakve vučje karakteristike ili namere, o čemu, uostalom, svedoči i njegov govor tokom jučerašnjeg pira, naročito „o vrlini mira, i da niko nikog ne treba da dira“. Govor, inače vrlo pučan, može se u celini pročitati ovde.

Na kraju, ako se po premijerstvovanju predsednikovanje poznaje, a po bahatim inauguralijama shvatanje sopstvene uloge inaugurisanog, ostaje nam samo da preinačimo narodnu poslovicu i suočimo se sa time da se po sumraku mrak poznaje. Kao i sa uznemirujućom istinom, koja je bila vidljiva još 2012. godine, a to je da ovaj nije došao da bi otišao

Peščanik.net, 24.06.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.
POPULIZAM

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.