- Peščanik - https://pescanik.net -

Lažna fantastika

Obožavam naučnu i nenaučnu fantastiku u svim oblicima, od knjiga, televizije, filma, sve do stripa. Neumorno gledam sve epizode pet glavnih serija Star Trek (među mojim ukućanima važi ime Star Drek, koje jasno pokazuje stav prema mojoj popkulturnoj slabosti), Stargejte (tri serije do sada), Galaktika, Andromeda i druge: nema mnogo dobrih. Sve su one po definiciji jeftine, sa modelićima koji vise na koncu pred kamerom, uvek istim enterijerima, i ponekim gipsano-kartonskim čudovištem, i, ako ponestane zapleta, tučom. Kvalitet SF je zavisan pre svega od dijaloga i ideja: to je prevashodno retorički žanr, u kojem se izvežbavaju odbrana i napad na opšteljudske osobine, prikazane kroz različitosti – vanzemaljaca, njihovih običaja, verovanja i filozofije. Veoma važan deo ovog retoričkog bavljenja etičkim problemima je podrazumevajuća jednakost Zemljana. Tu su serije Star Trek posebno važne, jer od samoga početka propovedaju – komunizam.

Ne samo da su društveni problemi, kao što su glad, nejednakost i eksploatacija iskorenjeni, nema novca (sem u primitivnim kulturama), u politici svemira vladaju federalizam i nesvrstanost, nego su i i ljudi postali bolji, uživaju u razvijanju svoga znanja, kulture, talenata. To je posebno vidljivo u seriji Star Trek – Sledeća generacija, u kojoj posada svemirskoga broda neguje pozorište i koncerte. Američka komunistička utopija imala je svoj prostor u popularnoj kulturi, gde je niko nije dirao.

Veza sa naukom, posebno “tvrdim” naukama, ključno je opredelila SF žanr, počev od Žil Verna, koji je praktično izmislio žanr da bi u njemu opisao sva tehnička čuda koja su logično izlazila iz ostvarenja industrijskog 19. veka, ali nije bilo nikoga da razmišlja o novim upotrebama, i da ih poetizuje: jedino je železnica uspela da mimo Verna uđe i u prozu i u poeziju. Linija ozbiljnog, naučno zasnovanog promišljanja drugih svetova se nastavila, premda je tanka. Najbolji primer visoke književnosti koji se približava SF je delo američke književnice Ursule Le Gvin, koja kao antropolog uvodi teme socijalnih problema, ekologije, rasizma, feminizma, i poliseksualnosti u svoje cikluse romana i priča o imaginarnim svetovima, kakav je recimo Zemljamore.

Njen roman Leva ruka tame, sa bićem iz svemira koje periodično menja pol, je jedna od najuzbudljivijih knjiga o kulturnim konvencijama koje danas tako katastrofalno opredeljuju politiku i ljudska prava.

Po osnovnom ključu za čitaoca, da poznaje i priznaje kodove žanra, SF žanrovi su zapravo najbliži bajci. Ovo ogromno područje proizvođenja značenja je davno napustilo male zelene, premda još dobar deo SF kulture ekspolatiše strah od drugoga. No bajka i verovanja su našli nov izraz, napuštajući nauku i tehniku. Nesumnjivo je najbolji primer takvoga pisanja imaginarni svet Dž. R. R. Tolkina, čije delo, zasnovano na skandinavskoj i anglosaksonskoj mitologiji, upozorava na strahote i opasnost drugog svetskoga rata. Njegov prijatelj i pripadnik iste književne grupe u Oksfordu,  Inklingovci, koja je sastajala u istome pubu nekih dvadeset godina, K.S. Luis, otišao je u neku vrstu hrišćanstva, premda ga je Tolkin opominjao na opasnost. Njegova fantastična hronika o Narniji je postala dodatno popularna zbog filmske serije, ali je, u poređenju sa Tolkinovim romanima, naprosto dosadna. Postoji samo jedna stvar zbog koje Tolkin nije prvi među mojim omiljenim SF autorima: u njegovim romanima ima veoma malo, ili uopšte nema sunčeve svetlosti.

Danas su stvari veoma različite: inteligentnih SF autora ima ogromno, to je jedan od najbolje preživelih književnih žanrova. Jedan od najboljih je Filip Pulman. Kao i svi gore pomenuti autori, i on je pre svega akademik, naučnik, pa onda i pisac – bez obzira na ogromnu popularnost. Njegova serija Njegovi tamni materijali, u kojoj je najpoznatiji roman Zlatni kompas (pojavio se i kao film) je kritička vizija verovanja – svih verovanja. Pulman je naime ateista. U Zlatnom kompasu svaka ličnost ima dušu – životinju koja se menja sve do puberteta, a onda se ustali kao spoljni identitet osobe. Pulmanovi romani su puni pametnih, ljupkih, duhovitih životnja, uz nešto zlobnih, naravno.

Dubravka Ugrešić, koja je već na početku karijere pisala fantastične priče (Život je bajka) i knjigu o kućnim čudovištima za decu, napisala je duhovitu persiflažu fantastične mitološke literature, Baba Jaga snela jaje, u kojoj bajkovitu priču o starim ženama preostalim iz socijalističke kulture razvija u novom, nemilosrdnom svetu posttranzicijskog divljaštva. Bajka groze, koja bez prestanka izaziva smeh, i sasvim nov pristup fantastici. Dogodilo se da je Dubravka Ugrešić gostovala u Sloveniji skoro istovremeno sa novim književnim uspešnikom treš fantastike, Džordžom R. R. Martinom. Na drugoj strani treš fantastike od Dž. K. Rauling, autorke “Poterijade”. Oboje pišu sa znanjem iz Vikipedije, ne iz sopstvenog intelektualnog iskustva. Umesto kritike realnosti, koju prepoznajemo iz imaginarnih svetova, ovo dvoje najuspešnijih (i najprevođenijih) autora treš fantastike opisuju svetove koji su etički savršeno irelevantni, intelektualno plitki, i grubo senzacionalistički. Ona žalosna dečica koja u šiljatim šeširima u gluvo doba noći čekaju na novu knjigu žive u uverenju da je TO jedina knjiga, jer u Poterijadi nema ničega što bi izazivalo na druga čitanja. Kupi knjigu, kostim, igru, gledaj film, pojedi jogurt ili čokoladu sa likom: čitalac je nezanimljiv ako ne može da kupuje. Martin je u Ljubljani doživeo veličanstven doček, potvrđen kupovinom ogromne količine njegovih već prevedenih romana. U njima su glavni psovanje, seks, prolivanje krvi i drugih telesnih tečnosti, ulični jezik, savršena nepovezanost sa istorijom. Dvoje najpopularnijih autora od ostalih koje sam navela razlikuje pre svega potpuna neodgovornost prema znanju: njihovi imaginarni svetovi ne referiraju na istoriju i kulturu, ne izazivaju poređenja, ne provociraju mišljenje. Ofucani motivi zmajeva, veštica, čudovišta zamenjuju kako misao o tehnici i tvrdoj nauci, tako i o humanistici. Tako prosečni skinhed, bez trunke znanja o Srednjem veku čak i u svojoj zemlji, može da beskonačno uživa u uzorima groze i vulgarnosti, i da dobije sve mogućne obrasce netolerancije i jezika mržnje: ne mora da čita, stvar je već na TV i na filmu, može da svoj stav samo minimalno aktualizuje pomoću tekućeg političkog i medijskog diskurza, i eto ga u imaginarnom svetu u kojem je dozvoljeno posegati u realnost na isti način. Iza ugla je rat.

Na razgovoru sa Dubravkom Ugrešić i Nenadom Veličkovićem, još jednim piscem koji voli da povezuje fantastiku i humor da bi opisao nepodnošljiv svet u kojem živi, bilo je nekih pedesetak ljudi. Knjige dva autora su uglavnom kupili i pročitali. Nemam ništa protiv odnosa snaga – stotine na Martinu, odabrano duštvo kod Dubravke i Nenada. U SF i uopšte fantastičnom sazvežđu su neke planete manje naseljene i udobnije. Ono što ne mogu da ne primetim, jeste opasna proizvodnja stereotipa koja, u velikoj izloženosti trashu, može da ima posledice u društvenim odnosima. Jeste, nekada davno je Karl Maj bio proglašen opasnim za omladinu, i branio ga je samo Ernst Bloh, filozof koji se ozbiljno bavio srećom običnog čoveka. No deca toga doba nisu bila izložena ničemu drugome sem školi, i to je, kako je tvrdio i Bloh, sasvim dovoljno: ostatak slobodnog vremena sa Majom nije mogao škoditi. Utopije su danas mnogo, mnogo ambicioznije i pokvarenije.

Peščanik.net, 23.07.2011.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)