- Peščanik - https://pescanik.net -

Made in Buđanovci

Foto: Predrag Trokicić

Dakle, oklopno vozilo nije oklopno vozilo nego „kamionče TAM od dve-tri tone“ (Stefanović), ni tenk nije tenk nego „maketa sa gusenicama“ (Stefanović), isto tako ta „maketa“ (T55), korišćena na Kosovu a ne u Vukovaru, potpuno je „bezopasna“ jer (za sada) „ne poseduje minsko-eksplozivna sredstva“ i kao takva dobrodošla je na platou ispred Zvezdinog stadiona (Stefanović, Vesić, Vl. Đukanović, Terzić). Ovu logiku u diskursu vlasti slede i druga preinačenja: ni radikali nisu radikali već naprednjaci; keramičari i nedoučeni megatrendovci nisu to nego su doktori nauka; navijači nisu navijači nego prava elita ovog društva (Vučić), zbog čega je posle utakmice Crvene zvezde i Young Boysa upriličeno pravo militarističko orgijanje koje, prema rečima Zvezdana Terzića, direktora Zvezde, i nije bilo to već „Mali Gazimestan“. A Terzić kao doktor nauka, koji je stekao to zvanje odbranivši tezu „Uticaj lidera na transformacione promene u sportu“, svakako dobro zna šta se to događalo ispred Zvezdinog stadiona i kakva je „transformaciona“ poruka poslata u javnost. „Pre par dana dobio sam informaciju da se ponovo uvodi obavezni vojni rok“, objasnio je direktor Zvezde, naglasivši da „treba svi da stavimo šlemove, da se vozimo u tenkovima i transporterima, neka se spremaju“.

Direktor Terzić je svakako imao na umu predvojničku obuku navijača kao i fudbalera, koji su se posle utakmice provozali oklopnim transporterom na kome je počasno mesto dobio dres bivšeg kapitena ovog tima – „gardiste Giške“. Reč je o dresu fudbalera Vujadina Savića, poznatom po rehabilitaciji svog rođaka, jednog od osnivača paramilitarne formacije Srpska garda – Đorđa Božovića Giške, za čije posmrtne ostatke se prilikom ekshumacije u jesen 2017. godine ustanovilo su „netruležni“, te da se u tome može nazreti učinak „božjeg čuda“ koje bi trebalo da obezbedi ovom nekadašnjem kriminalcu bolju poziciju u navijačkom panteonu; ako ne na nebu onda bar na vojnoj mehanizaciji šampionskog tima, što se na kraju i dogodilo, čime je uspostavljen kontinuitet u militarističkoj povesti ovog kluba. Uostalom, poslanik Vladimir Đukanović, vatreni zvezdaš, braneći ubojito znamenje pred stadionom, pozvao se upravo na tu istoriju, naglašavajući kako su „navijači Zvezde najviše ginuli za Srpstvo“.

Naprednjaci, fascinirani performansom navijača kao svojim, listom su pokušali da opravdaju ovaj gest, utrkujući se ko će se bolje dosetiti militarističkih simbola evropskih fudbalskih timova: CSK iz Moskve ima tenk ispred stadiona, Arsenal ima top na grbu, dok italijanski navijači Atalante praktikuju gaženje automobila tenkom u znak demonstracije moći svog tima. Zašto onda Zvezda ne bi mogla da ima svoj tenk, pitaju se naprednjaci, svoj oklopni borbeni transporter kad oružja ima na pretek, a sprema se i ponovno uvođenje vojnog roka. Televizija Pink je napravila specijalni prilog u svom Nacionalnom dnevniku kojim je targetirala list Danas, koji je kritikovao ovakvu navijačku praksu. Pošto je pobrojao borna znamenja pojedinih evropskih klubova, novinar Pinka je uputio pitanje „dežurnim dušebrižnicima“ jesu li oni za Evropu ili nisu. Zapravo, jesu li za ovakvu, tobdžijsku Evropu, kakvom je vide Vučić, Stefanović, Vesić i Đukanović, ili su za neku drugu, nama ne baš tako blisku Evropu koja bi se (možda) usprotivila militarizaciji političke stvarnosti. Uostalom, UEFA se već odredila prema Zvezdinom tenku, poručivši da nema ništa protiv takvog znamenja sve dok „tenk ne zapuca“. A tenk ispred stadiona „Rajko Mitić“ ćuti kao zaliven i samo bi se suptilnim forenzičkim metodama mogli detektovati tragovi krvi Albanaca na njegovim gusenicama, kojima su pregažena mnoga sela na Kosovu 1999. Poslanik Đukanović bi verovatno dodao da mu je ta činjenica ovaj tenk učinila još dražim, što je izjavio prilikom kritike javnosti da se radi o tenku koji je bio uključen u operaciju „oslobađanja“ Vukovara.

Bilo Đukanoviću drago ili ne, smatrao Stefanović tenk maketom ili ne, minuli događaj svedoči da je naprednjačka uzurpacija Crvene zvezde dovela do nove militarizacije ovog kluba, njegovih navijača a posredno i stvarnosti koja se oblikovala poslednjih dana oko fudbala, koji je usled svega toga ostao samo „sporedna stvar“ u nečemu mnogo važnijem – demonstraciji moći. Čije? Same Zvezde? Ma ne. Direktora Terzića i upravnog odbora koji se hvali dobrim kupo-prodajnim transakcijama igrača? Svakako da ne. Pa čije onda? Možda glavnih planera svih ovih akcija – vođa navijača? Naime, ko je pažljivo pratio izveštavanje nekih medija, svakako je bio zatečen informacijama o enormnom tehnološkom razvoju ove povlašćene skupine. Oni su, prema pisanju Novosti i Informera, svojeručno i koristeći isključivo sopstvene intelektualne i ekonomske resurse napravili oklopni transporter, koji je po performansama, pogonu i izgledu najbliži trećoj generaciji borbenih transportera po NATO standardima.

Sasvim je moguće da su srpski navijači uspeli da od 1991, kada je poginuo „netruležni“ Giška, do danas razviju visoku tehnologiju nalik onoj koja se primenjuje u američkom koncernu General Dynamics. Možda su onaj oklopni transporter napravili od super lakih kompozitnih materijala. To bi značilo da se sa umom prosečnog domaćeg navijača zaista dogodilo neko „božje čudo“, pošto se od svega što je ostalo kao Giškino zaveštanje, opredelio upravo za čitanje i učenje, kao što je ovaj to činio po zatvorima, akumulirajući prvobitno znanje za formiranje paramilitarnih jedinica (uz pomoć Vuka Draškovića).

No jedno je sigurno: srpski navijači su pored tehnologije pravljenja borbenih osmotočkaša osvojili i stelt tehnologiju, ukradenu sa olupine F-117 u Buđanovcima, kojom su „zamaskirali“ onog koji je te večeri zapravo bio s njima u transporteru i čija se udarna moć proslavljala. Bio je to stelt-predsednik, sačinjen od kompozitnog materijala, nevidljiv a sveprisutan, kao bojni otrov koji je svima u ovom performansu pomutio razum i ulio borbenu gotovost. I ne, nisu se oni vratili u devedesete – kako bi to uopšte bilo moguće posle toliko decenija ubrzanog razvoja i demokratizacije – oni su kao tehnološka avangarda društva te devedesete zajedno s „Giškom“ instalirali ispred stadiona „Rajko Mitić“. Baš kao što su to prethodno učinili u Predsedništvu, Skupštini i ostalim institucijama.

Peščanik.net, 30.08.2019.

Tekst na nemačkom

Srodni linkovi:

Nadežda Milenković – Svi marš na izbore

Vesna Pešić – Slika još jednog vukovarskog tenka

Ljubodrag Stojadinović – Tenkovska stadionska groznica


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)