- Peščanik - https://pescanik.net -

Mazohisti

Foto: Peščanik

Pogledajmo stvari sa svetlije strane: pristanak svih pozvanih aktera iz redova opozicije, izuzev čelnika stranke Slobode i pravde, da se ponovo sretnu sa predstavnicima režima i razgovaraju o… Zaista, o čemu? O finansiranju izborne kampanje, kažu. Dobro, krenimo ponovo: pristanak svih pozvanih aktera iz redova opozicije, izuzev stranke Slobode i pravde, da se opet sretnu sa predstavnicima režima i razgovaraju o finansiranju izborne kampanje pomaže nam da još bolje shvatimo razloge za sada već sedmogodišnji ostanak na vlasti novoradikalskih uzurpatora. Dosad su se kao glavni izdvojili klijentelizam i gola sila. Njima sad treba dodati još jedan razlog – politički mazohizam.

Mračno lice prošlonedeljnog i ovonedeljnog sastanka, pogrešno imenovanog kao okrugli sto (za okruglim stolom sede suparnici približno jednakih snaga, što kod nas sada nikako nije slučaj) otkriva nam se pak u svojoj komičnoj perspektivi. Ti razgovori izgledaju otprilike ovako:

– Udari me još jednom ako smeš?

Tras!

– Hajde još jednom, ako smeš.

Tras!

– Hajde još jednom, ako smeš.

Tras!

I tako u nedogled. Zaista, da nije tragično, bilo bi urnebesno smešno. Samo što nikome ko se nije našao u klijentelističkom zagrljaju sa režimom ili pod njegovom stegom više nije do smejanja. Ponovimo još jednom sve što je ovde već više puta napisano. Prvo, o čemu se to opozicija dogovara sa vlastima? O izbornim uslovima. O tome se ne dogovara. Ti uslovi su sankcionisani zakonima. Ovako ispada da se opozicija sastaje sa režimom da ugovore pravila samo za ove izbore, gazeći tako po zakonima za koje poziva režim da ih poštuje.

Drugo, recimo da se ne dogovaraju o uslovima, nego bi da privole režim da primeni zakon. Kako ćete osvedočene vejače magle i ovejane kršitelje zakona privoleti da naprasno počnu da poštuju red? Opozicija na to nema odgovor. Ali, ima iskustvo na koje se može pozvati. Da li se posle prvog sastanka nešto promenilo? Nije. Da li su odmah posle sastanka opoziciju javno išutirale i osobe s kojima je netom razgovarala kao i najviši predstavnici režima? Jesu. Kako na to odgovara opozicija? Tako što poslušno staje u red za nove batine.

Treće, po kom osnovu se biraju učesnici razgovora? Ili: zašto su jedni pozvani a drugi nisu? Kojim se to pouzdanim kriterijumima služe FPN i FOD kada šalju pozive samo nekima, dok druge preskaču? Zašto, na primer, opozicija ne zahteva da na razgovor budu pozvani svi koji su se okupili u ponedeljak u sali opštine Stari grad? Ili je onima koji su se odazvali dovoljno da samo oni budu pozvani? Ako je tako, kako će se graditi opozicioni savez koji treba da pritisne režim da ispuni uslove za fer izbore? Nije prošla ni puna nedelja od ponedeljka, a spram režima tada naizgled jedinstveni opozicioni blok se već raspao. Zašto se raspao? Zato što su neki spremno potrčali da prime novu porciju uvreda.

Da li je moglo drugačije? To ne znamo, ali se može pokušati nešto drugo pošto ovo sad očito ne daje rezultate. Pretpostavimo da je tačno da je ovom režimu stalo da očuva demokratsku fasadu (iako ne sme da dozvoli da izgubi izbore, što se uzajamno isključuje, ali ko ovde mari za logiku). Pretpostavimo i da je nekima spolja gadno da se otvoreno dogovaraju sa osvedočenim uzurpatorima (i to je sumnjivo: više puta su pokazali da im Orban, kao i ranije Gruevski, ništa ne smetaju). Ako je i jedno i drugo tačno, imamo tročlanu strukturu potrebnu da se izvrši pritisak: opozicija najavom bojkota pritiska međunarodnu javnost kojoj je stalo do demokratskog privida, pa otuda stiže pritisak na režim da se upristoji.

Iz toga sledi jednostavan izvod – treba uskratiti privid, to jest uceniti aktere i spolja i unutra samom tom demokratskom krinkom. Na svaki sledeći sastanak opozicija će doći pošto režim ispuni jedan od postavljenih uslova. Ispunjavanje uslova može se tumačiti kao znak dobre volje, ali i kao garancije da će sve što je na kraju dogovoreno biti i sprovedeno. Pošto za to u stvari nema nikakvih garancija, svaki taj ustupak tokom razgovora mora donositi i neku konkretnu korist opoziciji i biti u skladu sa njenim zahtevima. Recimo, opozicija traži da se mediji otvore za nju: jedan uslov koji se mora ispuniti pre novog sastanka bio bi onda intervju na javnom servisu sa nekom osobom iz redova opozicije, koju bi izabrali da ih predstavlja sami opozicioni protagonisti. Dakle, prvo intervju, pa sastanak.

Zatim, u nedelji kada bi se razgovaralo, recimo, o finansiranju izbornih kampanja, tražiti da se na javnom servisu objave izveštaji o kršenju zakona koji ovo regulišu, a koje je uradila Transparentnost Srbija. Još bolje, može se pozvati neko iz Transparentnosti i objasniti podatke i u čemu se sve ogleda kršenje zakona. Pa kada se to uradi, onda će i gledaocima javnog servisa postati jasno zašto se sastaju i o čemu razgovaraju opozicija i režim. Bez toga, sastanak o finansiranju kampanja na koji je opozicija tako nepromišljeno i mahom pristala nema nikakvog smisla.

Nadalje, u nedelji u kojoj bi se razgovaralo o slobodi medija, na javnom servisu treba dati podatke o finansiranju medija u Srbiji. Prvo to, pa onda sastanak, kako bi svima sve bilo jasno. Bez toga, režim kupuje vreme, opozicija krši zakone koje bi morala da štiti i ni za šta nas zapravo prodaje režimu. Ako su oni mazohisti, mi nismo – i to im treba jasno reći. Međutim, teza o mazohizmu ima i svoju slabu tačku. Naravno, na sastanke sa režimom može se ići i iz krajnje racionalnih, iako nepoštenih razloga. Da li zaista oni koji ovako nespremno i ranjivo izlaze pred režimske batinaše veruju da će moći da ućare neko poslaničko mesto za sebe na narednim izborima? I da ta privilegija vredi prodaje čitavog pravnog i institucionalnog demokratskog aparata? Njima možda i vredi, ali nama – sigurno ne.

Peščanik.net, 09.08.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)