Kako misliti napad Zorane Šuvaković na Natašu Kandić?
Ništa posebno, uistinu. Novinarka Politike Zorana Šuvaković je odgovorila na reakciju Nataše Kandić na svoj komentar o Kosovu i Krimu… Tip reakcije g-đe Zorane Šuvaković je većinski, i prepoznatljiv u populacijama mislećih i pišućih ljudi u celome regionu. Zato je vredan komentara, jer je reč o žanru. Njegova srpska specifičnost jedino je u imenu stalnog, uvek korisno prisutnog i uvek još više krivog priručnog lokalnog neprijatelja, u ovome slučaju Nataše Kandić. Drugim rečima, imena se razlikuju, a postupak je zastrašujuće isti u svim lokalnim sredinama. Reč je o većinama koje su manje ili više glasno, ili samo ćutanjem, podržavale lokalne optužene ili neoptužene lokalne zločince, koji su izazivali rat, radili za rat, i mešetarili u njemu. Treba preživeti posle, lakše od 1995, malo teže od 2000. Jedini način da takva većina preživi – ne doslovce, u tome su uveliko uspešniji od drugih, već i u prenesenom smislu, jeste da kao neprikosnovene pismene elite stalno doprinose zaboravu. Posao je težak, posebno zbog takvih, relativno retkih i malobrojnih, koji uporno podsećaju na procese koji su započeli sredinom 80-ih, a unosile su ih i sprovodile upravo većinske iliti nacionalne elite. Većinske mudrice dakle treba da po svaku cenu spreče manjinske zastupnike proučavanja sećanja, prošlosti i znanja o tome, da obavljaju svoj posao. To zahteva stalnu budnost, mnogo razmišljanja, ponešto čitanja i, paradoksalno, priličnu akumulaciju znanja. To znanje ima samo jednu manjkavost: umesto da služi kritičnosti, služi manipulaciji, odnosno trenutnom snalaženju. Osnovni motiv je uvek prepoznatljiv u jednostavnom postupku: optužiti manjinske istraživače i aktiviste odgovornosti za rat i pokopati ih zajedno sa njom. Uteha manjinskim istraživačima i aktivistima može biti da je u nauci danas već više takvih koji svojim poštenim profesionalizmom iscrtavaju i rekonstruišu odgovornost. Nevelika uteha, jer većinske mudrice uvek stoje na strani vladajuće političke većine, sa svojom impresivnom sposobnošću prilagođavanja svakome diskursu. Naučna populacija je krhka, zavisna od nagrađivanja, finansiranja i kažnjavanja, nezavisni istraživači i aktivisti još krhkiji. Na njima, zapravo, maske padaju: ko se u Srbiji iznad šačice drugačije mislećih, na zvaničnoj strani ili među mudricama, setio da išta pisne o neposrednim pretnjama životu Žena u crnom? Ko se usudio da bude inovativan, pa da ne “opali” po Nataši Kandić, svaki put po uhodanom kalendaru? Uzaludan primer, slažem se: mudrice nikada ne prave takve greške. Eventualno docnije, uglavnom privatno izraženo kajanje kod posebno lucidnih je najviše što se može očekivati – one gorke suze posle, kako ih je nazvao Srđa Popović, ali u drugome vremenu.
Stoga nema nikakvog smisla upuštati se u argumentaciju g-đe Zorane Šuvaković; ne treba čak ni posumnjati da je u nju uložila lep napor komponovanja. Treba samo odrediti šta je njena preporuka Nataši Kandić, oštra jer nikada nije bila realna – da Nataša Kandić uđe u njenu glavu, u njenu diskurzivnu mašinu. U toj je pokrajini mnogo znakova, čini mi se najviše saobraćajnih znakova, za orijentaciju misli i izraza. Najčešći je, opet čini mi se, znak “Sagni se!” Tu negde je došlo do potpunog razilaženja, pre nekih trideset godina. Sećanje i starost omogućavaju mi da kažem: manjina je imala i i danas ima pravo.
Peščanik.net, 02.04.2014.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024