- Peščanik - https://pescanik.net -

Nekoliko crtica o amaterskom Pravilniku

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Rasprava o načinu bodovanja naučnih časopisa započeta apelom sa Filozofskog fakulteta a nastavljena u Politici i na sajtu Peščanika sasvim se udaljila od osnovnog pitanja – mehanizama za ocenu kvaliteta naučnih časopisa u humanistici. Za to su, kako je sugerisao i Dejan Ilić, najpre krivi potpisnici apela koji su svojim kukumavčenjem nad sudbinom „nacionalnih“ disciplina i insistiranjem da se pri vrednovanju koristi i lista ERIH stavili u drugi plan konkretne metodološke probleme vezane za kvantifikaciju naučnih rezultata u humanističkim naukama. Predstavljajući razliku između Tomson Rojtersove AHCI liste i liste ERIH kao stvar sukoba evropskih i nacionalnih vrednosti sa američkim korporativnim vrednostima, oni su otvorili vrata politizovanoj interpretaciji čitavog slučaja u Politici. Međutim, kako razlika među tim listama nije ni kulturna ni geografska, već pre svega razlika u kvalitetu – AHCI je daleko selektivnija lista časopisa – potpisnici apela takođe su stvorili utisak da se zapravo boje ozbiljne evaluacije svog rada. Taj stav najsnažnije je izrazio Mijat Lakićević, izazvavši pritom indignaciju čitavog niza autora.

U raspravi oko toga da li su domaći naučnici lenji ili nisu, i da li preti „amerikanizacija“ srpske nauke, skoro sasvim se, međutim, zagubio osnovni problem, a to je da je Pravilnik o kategorizaciji i rangiranju naučnih časopisa1 koji je predložilo Ministarstvo prosvete i nauke apsolutno kriminalan u delu u kojem se odnosi na društvene i humanističke nauke, i to ne zato što ne uključuje listu ERIH, nego zato što se koristi blesavim merilima koja su očigledno smislili ljudi koji o humanističkom istraživanju ne znaju ništa, i zato što je napravljen tako da ignoriše vrhunske rezultate.

Prvi problem je u tome što ministarstvo želi da ocenjuje humanističke časopise merilima kojima se humanistički časopisi ne ocenjuju. Osnovno pravilo vrednovanja radova u humanistici je da se famozni impakt faktor, koji igra značajnu ulogu u vrednovanju časopisa u prirodnim i nekim društvenim naukama – ne računa. Računati impakt faktor za humanističke časopise, to je otprilike kao kada biste (da se zadržim na Lakićevićevoj analogiji) vrednovali učinak košarkaša prema tome koliko je golova postigao ili koliko je gemova osvojio, a ne prema tome koliko je koševa ubacio. Najbolji saveznik srpskih naučnika u odbrani te jednostavne istine jeste, da ironija bude potpuna, Tomson Rojtersova AHCI lista koja mnogima toliko smeta. Evo šta Tomson Rojters kaže na tu temu: „citiranje u oblasti humanistike [arts and humanities] ne prati uvek isti predvidivi obrazac kao citiranje u člancima iz društvenih i prirodnih nauka… Zbog toga merenje citiranosti načelno ne igra glavnu ulogu u ocenjivanju časopisa iz oblasti humanistike“. I zbog toga Tomson Rojters jednostavno ne računa impakt faktor za humanističke časopise.

Kada bi se Ministarstvo zaista držalo Tomson Rojtersovih principa evaluacije naučnih časopisa u koje se inače kune, sve bi bilo u redu.2 Problem je, međutim, u tome što je Ministarstvo rešilo da je pametnije od Tomson Rojtersa, te je onda na svoju ruku promenilo principe na kojima počiva AHCI lista. Pošto Tomson Rojters ne računa impakt faktor za humanističke časopise, Ministarstvo je rešilo da impakt faktor preuzme iz drugog izvora. Taj drugi izvor je nešto što se zove SJR (SCImago Journal & Country Rank) i relevantno je za ocenu kvaliteta časopisa iz oblasti humanistike otprilike onoliko koliko je trenutni vodostaj Dunava kod Pančeva relevantan za rast bruto domaćeg proizvoda na Novom Zelandu. Kada pogledate listu časopisa koji imaju najviši impakt faktor prema SJR (fokusiram se na časopise iz oblasti književnosti, pošto se time bavim), među prvih deset na listi nalazi se samo jedan zaista vodeći časopis (New Literary History) i nekoliko solidnih, ali se zato kao šesti na listi nalazi malezijski časopis za sve i svašta (3L: Language, Linguistics, Liteature).3 Na istoj listi češki časopis Brno Studies in English nalazi se ispred takvih vodećih publikacija kao što su Victorian Literature and Culture (jedan od dva najprestižnija časopisa iz oblasti viktorijanske književnosti) i American Literary History (vrhunski časopis za oblast američke književnosti). Slovenačka Slavistična revija nalazi se ispred čitavog niza vrhunskih časopisa poput Comparative Literature ili Slavic and East European Journal. To vam je otprilike kao kada biste se služili listom na kojoj je Srpski arhiv za celokupno lekarstvo bolje rangiran nego Nature.

Sve ovo nije uopšte čudno. Pošto se impakt faktor u humanistici ne meri, logično je da oni koji koriste to neadekvatno merilo dobijaju nakaradne rezultate. Čudno je, međutim, da je Ministarstvo koje tvrdi da je Tomson Rojtersova lista svojevrsni zlatni standard rešilo da modifikuje taj standard na svoju ruku. I to nije sve. Ne samo da se Ministarstvo koristi proizvoljnim merilom, nego to nakaradno merilo još nakaradnije primenjuje. Naime, prema predlogu Pravilnika, međunarodni časopisi razvrstani su u četiri kategorije – međunarodni časopis izuzetnih vrednosti (M21a), vrhunski međunarodni časopis (M21), istaknuti međunarodni časopis (M22) i međunarodni časopis (M23). Kriterijum za razvrstavanje časopisa je impakt faktor prema Tomson Rojtersu. Prvih deset posto časopisa u svakoj oblasti spada u kategoriju M21a, prvih trideset u M21, i tako redom. Naravno, pošto Tomson Rojters (koji, za razliku od Ministarstva, zna šta radi) ne meri impakt faktor za humanistiku, čovek bi pomislio da će se humanistički časopisi rasporediti po ovim kategorijama na osnovu SJR klasifikacije koju je ministarstvo rešilo da koristi, koliko god da je ta klasifikacija nebulozna. Tako bi se prvih deset posto humanističkih časopisa na toj listi računali kao M21a, sledeća grupa kao M21, i tako redom. Pravilnik, međutim, tako nešto uopšte ne predviđa. Kod prve tri od četiri grupe časopisa, humanistika se uopšte ne pominje. Tek kod četvrte i najslabije rangirane grupe (M23), pominje se da toj grupi pripadaju humanistički časopisi koji su u gornjem delu SJR liste (oznaka Q1). Oni časopisi koji su nešto niže rangirani na toj listi rangiraju se kao nacionalni časopisi od međunarodnog značaja (M24).

Šta to praktično znači? Znači, kako jasno piše u članu 5 Pravilnika, da se nijedan humanistički časopis ne može naći u grupama M21a, M21, i M22. Drugim rečima, kada jedan fizičar objavi rad u najboljem svetskom časopisu iz oblasti fizike, taj rad se boduje kao da je objavljen u međunarodnom časopisu izuzetnih vrednosti. Kada istoričar književnosti objavi svoj rad u najboljem svetskom časopisu iz oblasti istorije književnosti, taj rad se boduje kao da je objavljen u „običnom“ međunarodnom časopisu. Shodno tome, svako objavljivanje rada iz humanistike u međunarodnom časopisu boduje se manje-više isto, i to daleko manje nego rad iz prirodnih nauka objavljen u ozbiljnom međunarodnom časopisu. Ako je to mehanizam za podsticanje kvaliteta, ja sam vojvotkinja od Kembridža!

Šta je, dakle, Ministarstvo uradilo? Prvo je proglasilo Tomson Rojtersove liste za Sveto pismo. Onda je, međutim, rešilo da to Sveto pismo i nije baš tako sveto kada je reč o humanistici, pa ga je stoga malo modifikovalo po svom ćefu, uključivši impakt faktor kao merilo tamo gde ga kod Tomson Rojtersa nema. Da bi to učinilo, preuzelo je impakt faktor iz liste SJR i tako ipak rangiralo humanističke časopise na način koji ništa ne valja, budući da je na toj listi tajvanski Tamkang Review bolje rangiran nego Yale French Studies. Ali kada je već rešilo da koristi taj nesrećni impakt faktor, Ministarstvo ga nije koristilo dosledno, kao što je činilo u drugim disciplinama, nego opet po svom ćefu: umesto da rangira međunarodne humanističke časopise kao izuzetne, vrhunske i istaknute, ono je sve humanističke časopise rangiralo kao „obične“ ili čak ispod toga. Ovakvo nakaradno merenje rezultata u humanistici daleko je veći skandal od pitanja da li ćemo koristi ERIH ili AHCI listu.

Nije, dakle, problem u tome što Ministarstvo sprovodi „amerikanizaciju“ srpske nauke. Problem je što je ne sprovodi kako treba. Kvalitet časopisa iz oblasti humanistike nije nemoguće oceniti, ali da bi se to učinilo potrebno je da se o humanističkom istraživanju ponešto i zna, umesto da se na silu kaleme modeli evaluacije za koje pouzdano znamo da u humanistici ne funkcionišu.

Peščanik.net, 03.03.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Mnogo buke oko malo nauke

Nedeljko V. Radosavljević – Ne amerikanizacija, već marginalizacija

Aleksandar Bošković – Careful with that axe, Eugene*

Miloš Ivanović i Neven Isailović – Nepodnošljiva lakoća neprofesionalnosti

Dejan Ilić – Nacionalna nauka

Vesna Miletić – Nekompetentno i uvredljivo

Mijat Lakićević – Bauk amerikanizma

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Predlog Pravilnika može se naći ovde.
  2. Državna sekretarka Vera Dondur kaže o Tomson Rojtersovoj listi sledeće: „ova lista je opšte prihvaćeni standard za merenje kvaliteta časopisa u čitavom svetu, nju koriste i u Rusiji i u Kini i u čitavoj Evropi“.
  3. Lista je dostupna ovde.
The following two tabs change content below.
Aleksandar Stević (Beograd, 1980) diplomirao je i magistrirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je komparativnu književnost na univerzitetu Jejl. Radio je na visokoškolskim institucijama u SAD, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku, a trenutno predaje englesku književnost na univerzitetu Lingnan u Hong Kongu. Autor je studije Falling Short: The Bildungsroman and the Crisis of Self-Fashioning (University of Virginia Press, 2020) te priređivač zbornika Politika tragedije (Službeni glasnik, 2014) i, sa Filipom Cangom, The Limits of Cosmopolitanism: Globalization and Its Discontents in Contemporary Literature (Routledge, 2019). Objavio je veći broj naučnih radova o evropskom romanu 19. i 20. veka. Na srpski je preveo studiju Narativna proza Šlomit Rimon-Kenan (Narodna knjiga, 2007) kao i roman Šuma noći Đune Barns (Službeni glasnik, 2018).