- Peščanik - https://pescanik.net -

Nismo razumeli

Foto: Slavica Miletić

Gospodin Dačić kaže da se sa istorijske razdaljine vidi da Milošević nije razumeo promene koje je doneo pad Berlinskog zida. Gospodin Vučić, tačnije, kaže da „mi nismo razumeli“, mada se čini da je to malo previše inkluzivno. Ne mali broj nas je razumeo i čak se angažovao, ali nas nije bilo dovoljno, a i nerazumevanje se isplatilo.

To sve nije nevažno, ali je svejedno demagogija. Iz tri razloga.

Najpre, i najvažnije, zato što je nerazumevanje bilo instrumentalno. Ključan politički račun i na osnovu njega i odluka jeste bila: da je poželjno i opravdano odustati od Jugoslavije da bi se ostvarila puna kontrola nad Kosovom. Srbija na Kosovu posredstvom Jugoslavije ili, drukčije rečeno, Jugoslavija kao način da se ostvare srpski interesi na Kosovu – to nije bilo dovoljno, štaviše viđeno je kao prepreka uspostavljanju srpske vlasti na Kosovu. Pa tako izbor: Kosovo ili Jugoslavija.

Tome bi pomoglo održanje Berlinskog zida odnosno bipolarnog sveta. Štaviše, uz srpskog Tita, možda bi mogla da se obezbedi međunarodna podrška za promenu statusa Kosova tako da ono ima ograničenu autonomiju unutar Srbije, uz očuvanje Jugoslavije. Kako je mogao Broz četiri decenije, što ne bi mogao Milošević sledeće četiri decenije?

A ako to nije moguće, onda bi održanje Berlinskog zida ili, bar, uspešan vojni puč u Sovjetskom savezu, obezbedili međunarodne uslove da se ostvari puna vlast na Kosovu, po cenu napuštanja ili raspada Jugoslavije. To bi bila poželjna okolnost kako bi se mogao ostvariti politički cilj uspostavljanja pune i neposredne vlasti na Kosovu izvan Jugoslavije.

Nerazumevanje, u meri u kojoj ga je bilo, jeste posledica izabranog političkog cilja. Taj cilj nije napušten ni kada je po Ahtisarijevom planu Srbija trebalo da ostvari svoje trajne interese na Kosovu, posredstvom međunarodne zajednice. Nije da je nedostajalo razumevanje međunarodnih okolnosti, na primer da će, očekivano, doći do proglašenja kosovske nezavisnosti i priznanja zapadnih zemalja, već je bila važnija čak i marginalna, i privremena, kontrola dela Kosova od oslanjanja na međunarodnu zajednicu.

Ništa se nije ni sada promenilo, kada, sugeriše se, gospoda Dačić i Vučić razumeju međunarodna kretanja, pa cene da je važnija neostvariva kontrola nad Kosovom, ili čak nad jednim njegovim delom, pa čak i uz ustupanje delova teritorije države Srbije, od članstva u Evropskoj uniji. Inače se gotovo sve drugo opravdava budućim članstvom u EU.

Uostalom, ako je po Crkvi: kakva Jugoslavija i kakva Evropska unija i kakav svet – carstvo zemaljsko nije zamena za carstvo nebesko u kojem je Kosovo Srbija.

To su cilj i cena. Potom je tu izbor sredstava. On se može sažeti ocenom kojom su se rukovodili Milošević i njegovi sledbenici, a među njima gospoda Vučić i Dačić: prvo država posle demokratija. Demokratija, dakle, nije sredstvo državnosti. Posledično, ustavotvorne odluke od 1990 („prvo ustav, posle izbori“) do 2006. su bile nedemokratske. Zapravo, pre usvajanja ustavnih promena 1989, u opozicionim krugovima, liberalnim čak, važilo je geslo: ništa opoziciono i ništa protiv Miloševića pre usvajanja ustavnih amandmana. U vreme kada se demokratizovala čitava istočna Evropa. To nije bila posledica nerazumevanja, već je sledilo iz izbora cilja neposredne kontrole nad Kosovom. Kako tada, tako manje-više do sada.

Meni se ni tada nije dopadala ideja da je Jugoslavija nedovršena država, kada se pod tim podrazumevalo da ona nije dovoljno suverena. Ona nije bila demokratska država, ali je bila suverena, svakako ne manje, ukoliko se suverenost može gradirati, nego zemlje njene naslednice. Izbor u Srbiji je bio, rekao bih odsudniji nego u drugim jugoslovenskim zemljama: demokratski ili autoritarni put ka državnosti, u okviru ili izvan Jugoslavije. Kako je prevladala ocena da je odbacivanje Jugoslavije prihvatljiva cena da bi se ostvarila kontrola nad Kosovom odlučilo se – najpre država, a posle demokratija. Ili, najpre Milošević, a posle demokrati.

Konačno, i ne najvažnije, kako ceniti sposobnost gospode Vučića i Dačića da „razumeju promene u svetu“ danas, kada nisu razumeli, po sopstvenom priznanju, takvu promenu kakva je bila pad Berlinskog zida? Prekjuče je Vučić izjavio da je njegov plan za Kosovo doživeo poraz zbog nedostatka međunarodne podrške, usled čega će u Srbiji pobediti oni koji bi sve da izgube, a ne da nešto dobiju. Dačića je, opet, koliko juče, Sergej Lavrov podsetio na Rezoluciju 1244 i na Dejtonski sporazum u kontekstu plana o razgraničenju na Kosovu i, implicitno, u Bosni i Hercegovini. Ne ulazeći u to koliko je sve to tačno, jasno je da Vučić i Dačić opet nisu razumeli svetska kretanja, bar onako kako ih oni predstavljaju.

Kada je već reč o pobedama i porazima, zanimljivo je da Dačić, koji se zalaže za teritorijalna rešenja na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, smatra da je Milošević svejedno ostvario dve velike pobede – Dejtonski sporazum i Rezoluciju 1224. Moguće je da on tako razume neverovatnu činjenicu da su Vučić i pogotovo on sam ostali ne samo u srpskoj politici nego i na vlasti posle užasa bosanskog i kosovskog rata. Pa mu neuspeh upravo one politike sa kojom su krenuli – Jugoslaviju za Kosovo, Evropsku uniju za Kosovo, državu za Kosovo – izgleda kao pobeda. O tome da se Velika Srbija svela na to da se dobije bar nešto i da ne govorimo.

Peščanik.net, 26.09.2018.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Politika poraza

Dejan Ilić – Poraz

JUGOSLAVIJA
KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija