- Peščanik - https://pescanik.net -

Nova uklanjanja partizanskih spomenika u Hrvatskoj

Foto: Predrag Trokicić

Ako postoji nešto što je suvremena Hrvatska patentirala kao vlastiti izum, s čitavim nizom inovacija, to je obračun s neželjenom spomeničkom baštinom. Jasna stvar je da neželjenu spomeničku baštinu predstavljaju u prvom redu spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi, potom oni koji se odnose na baštinu Srba u Hrvatskoj, zatim oni koji na bilo koji način slave jugoslavensku ideju te na koncu oni posvećeni lijevoj tradiciji i ljudima s ljevice. Ukoliko je pak riječ o kombinaciji dva ili više navedenih faktora, što je prilično čest slučaj, takvi se spomenici uklanjaju s dodatnim guštom. Povod za nastanak ovog teksta su dva aktualna slučaja. Prvi, u kojem je HDZ-ov načelnik ličke općine Perušić, koristeći sumanute i kontradiktorne izgovore, odlučio iz središnjeg gradskog parka ukloniti partizanski spomenik, koji je ujedno kosturnica, zbog navodne rekonstrukcije parka i pretvaranja istog u dječje igralište, s idejom da ga premjesti na zabačenu lokaciju. Drugi se odnosi na Zadar, u centru kojeg je, ako ste sumnjali, u sklopu projekta rekonstrukcije parka upravo uklonjen spomenik osnivanju prve ćelije KPJ u tom gradu, ovdje pak s idejom gradonačelnika da se spomenik smjesti u muzej.

Iako se površnijim promatračima može činiti da je riječ o posve novim trendovima, koji nemaju veze s rušilačkim potezima iz devedesetih, nego predstavljaju tek odraz novonastalih okolnosti, to nije točno. Naime, nakon što su devedesetih partizanski spomenici masovno minirani i uklanjani, bilo pod okriljem noći, bilo posve javno, poput Bakićevog spomenika ustanku naroda Slavonije od strane Hrvatske vojske, na način da je više od tri tisuće spomenika i spomen ploča posvećenih NOB-u u Hrvatskoj uklonjeno ili oštećeno, bez da je itko odgovarao za takve stvari, proces je nastavljen na puno nižoj razini, ali jednako postojano i cinično. Jednako kao što devedesetih spomenike nije spasilo to što su se mnogi nalazili na popisu zaštićene kulturne baštine, tako ih ni danas ne spašavaju brojni otpori u lokalnoj zajednici, pa čak ni to što je priča o njihovom uklanjanju došla do mainstream medija. Ovo posljednje ujedno predstavlja jedinu istinsku i ohrabrujući novost u cijelom procesu, budući da javnog otpora takvom revizionističkom djelovanju desnice na vlasti do posljednjih par godina nije niti bilo.

Da je riječ o kontinuitetu, a ne o nečemu što je naglo izronilo sa svima vidljivom desničarsko-klerikalnom revolucijom posljednjih godina, točnije od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, svjedoči čitav niz stvari koje su bile notirane u javnosti, ali na marginama i izvan bilo kakve kontekstualizacije. Tako je, primjerice, prvi slučaj administrativnog pokušaja uklanjanja apsolutno svih obilježja posvećenih NOB-u, inicirao 1994. tadašnji splitsko-dalmatinski župan Kruno Peronja, putem dopisa gradonačelnicima i načelnicima općina da se sva takva obilježja uklone i zbrinu na adekvatnim mjestima. U istom gradu nikome, npr. ne pada na pamet obnoviti izvorni natpis na ploči posvećenoj Natku Nodilu, na kojoj je pisalo da je um i srce posvetio jedinstvu Hrvata i Srba, nakon što su Srbi uklonjeni s ploče početkom devedesetih. Isto tako, svi pokušaji da se u Hotel Park na Bačvicama vrati spomen-ploča posvećena kapitulaciji Italije koja je potpisana upravo u tom hotelu, naišli su na odbijanje. Ideja pak o obnovi raznesenog spomenika Bogdana Bogdanovića na Klisu se niti ne spominje. Dubrovački Kršinićev partizan koji je do miniranja stajao na Trgu oružja nikad nije obnovljen i vraćen, a po svemu sudeći i neće, svim inicijativama unatoč. Gradske vlasti Opuzena su pak, nakon što je početkom devedesetih miniran spomenik njihovom sugrađaninu Stjepanu Filipoviću, također pod parolom novog urbanističkog plana i izgradnje šoping-centra koji se pokazao fiktivnim, odlučile ukloniti i postolje spomenika uz obećanje da će mu naći mjesto na drugoj lokaciji. Obećanje je naravno bilo lažno, budući da vodstvo Opuzena odbija svaku suradnju na aktualnoj hvalevrijednoj inicijativi da se spomenik obnovi i vrati u Opuzen, i to na način da se niti ne žele odreći vlasništva nad spomenikom kojeg je gradonačelnik susjednih Ploča spreman udomiti. O obnovi spomenutog Bakićevog spomenika nitko ne govori, a neke od vodećih povjesničarki umjetnosti javno su se zalagale protiv javno financirane obnove njegovog spomenika na Petrovoj gori, bez obzira što je riječ o zaštićenom spomeniku kulture. Prije tri godine načelnik Josipdola je odlučio premjestiti partizanski spomenik na pravoslavno groblje. Spomenik prvom partizanskom odredu u Brezovici je ukraden, a jedan od dva posvećena Prvom splitskom partizanskom odredu, onaj u Košutama je još uvijek srušen, bez ikakve šanse da se obnovi, dok je onaj drugi u Ruduši samoinicijativno obnovilo vodstvo Radničkog nogometnog kluba Split. Još uvijek pak traje natezanje oko povratka, također Kršinićevog Tesle u Gospić, do čega će na koncu, čini se ipak doći, ali opet na drugoj lokaciji zbog, jasno vam je, novog urbanističkog plana i preuređenja trga. S druge pak strane, jedan od rijetkih obnovljenih spomenika je onaj u Pisku kojeg su samodoprinosima obnovili mještani.

Mogao bih ovako nabrajati još desetine slučajeva, ali već i iz navedenih je jasno nekoliko stvari. Prvo, činjenica da antifašistička borba predstavlja temelj Republike Hrvatske, zapisan u preambuli Ustava i ovjeren državnim praznikom, predstavlja isključivo formalnost koje se zbog legitimacije pred međunarodnom javnosti zemlja ne smije odreći. Da je tome tako dokazuje druga stvar, a to je konkretan odnos HDZ-ovih lokalnih čelnika, ali i ministarstva kulture prema toj baštini, koji se svodi na daljnje brisanje ili zanemarivanje memorije te na perfidnu zamisao da je riječ isključivo o baštini Srba, kao što se pokušava sugerirati na slučaju Josipdola. Istina je, naravno i to da je antifašistička baština nešto do čega solidan broj ljudi u Hrvatskoj drži i samo zahvaljujući tome i imamo navedene samoinicijativne obnove spomenika i pobunu protiv daljnjih uklanjanja, tako da posljednjih godina svjedočimo jednoj bizarnoj činjenici da je u stvarnom životu nešto što predstavlja temeljnu ustavnu vrijednost zemlje stvar kontrakulture u latentnom sukobu s državnim institucijama. Što je svakako bolje od situacije u devedesetima kada te kontrakulture nije niti bilo, ali danas ona definitivno predstavlja jedinstven slučaj u svijetu.

Peščanik.net, 04.11.2020.

Srodni link: Viktor Ivančić – Kosti bande

JUGOSLAVIJA