- Peščanik - https://pescanik.net -

O pokojniku sve najlepše

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Grobljansko-zadušni etos protiv Dimitrija Tucovića II1

Imajući u vidu da se ovih dana realizuje ideja o izmeštanju zemnih ostataka i spomenika pokojnoga Dimitrija Tucovića sa trga Slavija (bivši Dimitrija Tucovića), ne bi nas smela iznenaditi u skoroj budućnosti ni, primera radi, eventualna ekshumacija pokojnog bogdamudušuprosti Moše Pijade sa Kalemegdana i “svečani ispraćaj” njegovih zemnih ostataka do jevrejskog groblja, ako ne baš uz sve, a onda uz neke “državne počasti” i uz organizovanje prigodne izložbe njegovih slikarskih radova na kalemegdanskim panoima. Jer, iako je bio komunista, najbolje je da, kao čovek i Jevrejin, bude sahranjen na jevrejskom groblju. Jer zna se da je u životu, kao i posle smrti najpravednije po principu: svaka ptica svome jatu… Pa onda Đuro Đaković, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar… Sudeći po najnovijem shvatanju ovdašnjih vlastodržaca o tome šta su prihvatljive komemorativne prakse, užasno je nepoštovanje prema tim pokojnima što su sa’ranjeni u parku! Doduše, prateći istu logiku, svi oni mogu još neko vreme da ostanu na Kalemegdanu – stvar nije urgentna kao sa počivšim Tucovićem – jer do njihovog groba ljudi bar mogu da dođu, da donesu cveće, venac, porazgovore se malo sa pokojnikom i “kako Bog zapoveda”, zapale neku sveću, dok su do pokojnog Tucovića mogli doći samo po cenu toga da i sami zarade koju voštanicu, pretrčavajući kružni tok na Slaviji.

Ironiju na stranu, zadržavajući gorčinu, u celoj priči oko izmeštanja Tucovićevog groba sa trga Slavija (bivši Dimitrija Tucovića), zaista je prezira dostojno licemerje glavnih aktera tog nedostojnog čina. Najpre, podlo je insinuiranje da su zapravo komunisti bili ti koji su pokazali najveće nepoštovanje, sahranjujući Tucovića “na mesto gde se ne sahranjuju ljudi”. Tako su oni začeli ovaj problem, koji sadašnji vlastodršci, po svom uverenju, na najbolji način ispravljaju! Odvija se, dakle, groteska u kojoj se čitav zaplet podmuklo pokušava predstaviti kao izraz nekakvog naročitog poštovanja za ličnost nekadašnjeg vođe srpske socijaldemokratije, pa se stvara utisak kako se čitava akcija preduzima kako bi se Tucović “kao čovek” sahranio, umesto, valjda, “kao pašče”, što su učinili komunisti, kojima, kao što je poznato, ništa nije bilo sveto! A ona fontana je došla nekako usput, tek da se popuni ogromna praznina koja će zaostati uklanjanjem novootkrivenog “velikana”. Šta mari što se do sada i do priče o fontani koja treba da nikne na mestu dosadašnjeg mesta počivanja Dimitrija Tucovića njega niko od novopečenih poštovalaca nije ni sećao, osim kada je trgu trebalo oduzeti njegovo ime.

Uprkos nedostojnom igrokazu, primitivnim “grobu-je-mesto-na-groblju” mantrama i usiljenim izrazima navodnog poštovanja prema Tucoviću od strane idejnih tvoraca i egzekutora ovog ružnog poduhvata, ostaje jednostavna i notorna stvarnost: jedan od centralnih beogradskih trgova je svojevremeno izabran kao mesto gde će Tucović večno da počiva upravo kako bi mu se izrazilo zasluženo poštovanje, zbog čega je trg poneo i njegovo časno ime. Potonje brisanje Tucovićevog imena iz naziva trga i najnovije uklanjanje spomenika i grobnog mesta nije ništa drugo nego – nepoštovanje. Nepoštovanje je tim veće upravo zato što rušenje spomenika i ekshumacija predstavljaju deo “rekonstrukcije trga Slavija” pa, kao u svakoj rekonstrukciji, sklanja se ono što smeta, a zadržava se ono što se želi zadržati. Da se neko dosetio pre više godina da kaže da je neprihvatljivo to što je Tucović sahranjen na Slaviji, pa da je tada, nezavisno od “rekonstrukcije”, proradio dušebrižnički grobljanski etos (“čovek se sa’ranjuje na groblju, a ne na gradskom trgu”) možda bi se pokoji naivan čovek i dao prevariti da se radi o brizi za “pokojnika”, a ne o tome da se zapravo smatra da Tucovićev spomenik i grob naprosto predstavljaju smetnju. Ne bi to bilo ništa manje palanački, ali bi se moglo shvatiti kao još jedan danak malograđanskom novoocrkvenjačenom duhu vremena. U konkretnom slučaju, taj duh vremena je samo iskorišćen kako bi se prikrilo stvarno odsustvo poštovanja prema Tucoviću, uz isticanje da je tobože upravo suprotno.

Da dubina tog moralnog ponora bude još veća, prenemaganje oko tobožnjeg velikog poštovanja prema Tucoviću rezultat je pukog političkog folklora: deo vladajućih struktura bi voleo (iz samo njima znanih razloga) da se legitimiše kao levičarski, pa svestan da se ovaj divljački čin ne uklapa u poželjnu samoidentifikaciju, pokušava da sam čin predstavi kao nešto pozitivno. Time se jedna kulturološka i civilizacijaka bedastoća garnira glibom politikantskog šićarenja.

Ukratko, dakle, da je ikome od novopečenih poštovalaca Tucovića iole stalo do bilo čega iz njegovog političkog nasleđa, sam trg bi danas nosio Tucovićevo ime, spomenik i grob ne bi ni bili zapušteni, a “rekonstrukcija jednog od centralnih gradskih trgova” bila bi izvedena na način da ne vređa sećanje na jednog po svemu izvanrednog i retkog čoveka, u vezi sa kojim je, uzgred budi rečeno, od svega iz njegovog teškog i turbulentnog života najedared postalo važno samo to što je poginuo kao srpski oficir. Šta je za života mislio, govorio i radio – to danas, uglavnom, ne želi niko ni da čuje. Još manje da se nad tim zamisli.

Kao što je podizanje spomenika i pozicioniranje samog Tucovića u centralni javni prostor simbolički trebalo da označi večno prisustvo ideja i principa za koje se zalagao, tako i ovaj današnji čin uklanjanja iz javnog prostora i izmeštanja na groblje nesumnjivo znači nameru da se sve to zauvek sahrani. U tom smislu, ne radi se o tobožnjem “izmeštanju” već o rušenju spomenika i pokušaju zatiranju sećanja.

Neka se pripremi – pokojni Broz… Sahranili ga, božemeprosti, k’o kanarinca u nekakvom dvorištancetu. Što nije red – nije! Budak u ruke, novoantifašisti! Da se iskopa i maršal i sa’rani kako dolikuje čoveku, a ne da počiva u cvećari, kraj onolikog i krasnog Mirogoja.

Peščanik.net, 19.11.2016.

DIMITRIJE TUCOVIĆ NA PEŠČANIKU

JUGOSLAVIJA

________________

  1. Grobljansko-zadušni etos protiv Dimitrija Tucovića I
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.