- Peščanik - https://pescanik.net -

Plinska svetlost

U pedesetim godinama prošloga veka u psihoanalizi su počeli upotrebljavati izraz gaslighting, da bi opisali odnos dva čoveka u kojem jedan manipuliše psihičkim stanjem drugoga, izvodeći trikove, podmetanja i laži, tako da onaj drugi počne verovati da je psihički nestabilan ili bolestan. Zlonamerni mahinator najbolje “radi” ako je sa žrtvom u svakodnevnom kontaku – radno mesto, porodica, internat, ekipa i slično. Izraz je nastao po popularnom holivudskom filmu iz 1944. godine u režiji Džordža Kjukora i sa Ingrid Bergman i Šarlom Boajeom u glavnim ulogama, Plinska svetlost. Film je iskoristio pozorišni komad Patrika Hamiltona sa istim imenom, i kompanija MGM je u reklamnoj akciji za svoj film zapravo već uradila nešto vrlo slično psihološkoj manipulaciji koja je dobila ime po filmu: kompanija je po svaku cenu htela da uništi britanski film Plinska svetlost, nastao po istome pozorišnom komadu 1940, u režiji Torolda Dikinsona. Skoro je došlo do uništenja kopije ranijeg britanskog filma, i britanski stvaraoci su po prvi put videli kako izgleda nepoštena konkurencija u filmskoj industriji. Zvezde i agresivnost su obezbedili prodor poznijem američkom filmu na istu temu. Stariji film, verniji pozorišnom komadu, gledala sam u beogradskoj Kinoteci, i kada se pomene Plinska svetlost, mislim na tu verziju – no to je izuzetak, znak nekoga ko je opsesivno gledao filmove od rane mladosti.

U komadu i u filmovima sa imenom Plinska svetlost ubica bogate žene mora da se vrati na mesto zločina kako bi uzeo nakit koji nije uspeo da nađe kada je ubijao; najjednostavnije je da se oženi naslednicom svoje žrtve, kako bi nesmetano mogao da traži po njenim stvarima. Kako bi nju uklonio i ostao jedini zakoniti naslednik, on mladu ženu polako navodi na uverenje da je duševno nestabilna, ne bi li je na kraju zatvorio u neku instituciju: još jedno ubistvo bi bilo suviše opasno. Svoje traženje po stvarima prve žrtve, smeštenim na potkrovlju, ubica koristi da sluđuje svoju ženu: uverava je da jedina vidi žmirkanje plinske svetlosti (kada on radi na tavanu, svetlost se menja), uklanja predmete pa ih ponovo podmeće, izaziva njenu uznemirenost, pokazuje joj lažnim dokazima da gubi pamćenje, čak i potkupljuje nepoštene saradnike da povećaju utisak izgubljenosti i zaborava kod mlade žene. Prema njoj je sve vreme zaštitnički i napadno ljubazan, stalno opominje na traumatične događaje koji navodno ugrožavaju psihičko zdravlje njegove žene. Najciničniji njegov postupak je što traumu mlade žene zbog ubistva tetke, koje je sam izveo, iskorišćava kao osnovu za njenu psihičku ranjivost. Film deluje izrazito enervantno na publiku, i zapravo je označio početak jednog filmskog pod-žanra, u kojem se napetost povećava zbog društvene ili polne podređenosti žrtve psihičke mahinacije – nisu potrebne ni scene nasilja, ni akcija. Publika tokom gledanja ovakve drame, na sceni ili na filmu, ima želju da žrtvi raskrije mahinacije, i zbog nesposobnosti žrtve da to otkrije, većina se ozbiljno nervira. Da li gledanje takvog zapleta deluje terapijski, ostaje pitanje, kao i u mnogim drugim žanrovski uslovljenim  pričama. Psihičko nasilje je mnogo docnije dobilo i svoja pravna imena i osnove kažnjavanja i – harrassing, mobing. Ali unutar porodice ili para, sve one fine i svakodnevne prakse uništavanja psihičke stabilnosti drugoga još uvek leče samo psihijatri, ako žrtva ikada dođe do njih. A i kada dođe, može joj se desiti da, zavisno od stanovišta škole kojoj pripada lekar, i sama bude optužena za učestvovanje u surovoj igri. U svakome slučaju, “plinska svetlost” je  termin koji je među prvima u neku naučnu disciplinu došao neposredno iz popularne kulture, i time otvorio još jedan terminološki kanal; danas je mogućno da čak i Pi-ar trik, kao što je imenovanje teško razumljivog fizičkog fenomena “božijim” delićem pređe u svakodnevicu, i otvori još niz savršeno neodgovornih asocijacija, izmišljotina, i kolaža od stereotipa.

“Plinsku svetlost” kao izraz u svakodnevnom govoru sam prvi put čula od svoje majke i među njenim prijateljicama, kada su razgovarale o ženskim sudbinama. Nije bilo nikakve sumnje da se to pre svega odnosi na muževe i ljubavnike koji su nad ženama izvodili svoj autoritet i moć, pa tome još dodavali i zlobu odnosno loše namere. One su sve naravno videle film, i znale su o čemu govore. Može li se termin oživeti bez toga? Sa malo napora, da: dovoljno je da film ponovo emituje neki televizijski kanal za one koji ne umeju da skidaju stare filmove sa Interneta. Stvar bi imala smisla i u okviru neke građanske akcije osvešćivanja i uzimanja stvari u građanske ruke. Reč je naime o tome da ima veoma mnogo elemenata “plinske svetlosti” u onome što se već nekoliko meseci događa građanima Slovenije: neko ih sistematski izluđuje. Uvedeni su, nekom vrstom civilnog puča – odnosno izrugivanja tehničkom uslovu parlamentarne demokratije, većinskom rezultatu izbora, u odnos u kojem su predodređeni da budu podređena žrtva; sistematski su zastrašivani traumama iz prošlosti da bi im sećanje bilo relativizovano, a kolektivni zdrav razum (zasnovan na dobrom školskom sistemu) uništen; neke od novijih trauma, recimo izbrisane, smislili su i realizovali upravo oni koji ih danas izluđuju; svakodnevni život građanstva i odgovornost građana u realnome svetu sistematski se predimenzioniraju, zamagljuju, predstavljaju kao nešto užasno, tako da građani budu stalno uplašeni za svoju sadašnjost i budućnost, što se podstiče kako selektivnim merama, tako i napujdavanjem jednih grupa na druge; reagovanje na nevolje je osnova za novu optužbu, i istovremeno dokaz prethodnih i budućih slabosti i imaginarnih grehova; stalno se računa na samoispunjavajuće proročanstvo, u koje se do mile volje ubacuju laži, kako bi se građani dezorijentisali. Konačni cilj je simboličko, “institucionalno” zatvaranje građanstva pod potpunom konrolom vladajućih, ili tačnije izluđivača – onda bi mogli pristupiti neometanom razdeljivanju blaga koje traže. Kada nesrećna žrtva počne da sama “uviđa” kako ludi, vladajući mogu primeniti malo hladnih ili toplih obloga, ali oni služe samo konačnom uništavanju žrtve. Izolacija žrtve je u tome smislu ključna strategija: kritički razum društva treba institucionalno paralizovati, strahom i ograničenjem mogućnosti delovanja, tako da nimalo ne pomaže javnom mnenju – sem pojedinačno, a takve pojedince je onda lako izolovati i jednog po jednog neutralizovati. Zatvaranje slavina za preživljavanje rešava problem neinstitucionalnih potencijalnih kritičara i bundžija. Istovremeno se posegom u najmanje ispostavljene grupe i njihova prava postiže strukturna nesigurnost društva. Trik, laž, manipulacija, zataškavanje zločina i ostrašćena krađa negde gde građani ne vide – to je metodologija “plinske svetlosti”. U tim postupcima nema ni traga nekom osmišljenome tekstu, dakle ideologiji: ne treba nikako dozvoliti da vladari javnoga govora sebi daju taj potpuno nezasluženi kompliment. Treba nam glas iz tame, iz publike, da nas probudi i da, umesto da lijemo suze u čaj kao Ingrid Bergman u filmu, bacimo čajnik u glavu onome ko nas žrtvuje sakrivanju svojih zločina.

Peščanik.net, 16.07.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)