- Peščanik - https://pescanik.net -

Po čemu je Musa jači od Marka

Foto: Predrag Trokicić

Moguće je da Srbija zarati zbog Vučića. Ako padne u ropstvo, a neprijateljske ga ruke metnu u okove, slavna srpska vojska će po cenu svih glava spasavati vrhovnog.

To je strateška hipoteza, na osnovu najnovijeg dramoseraja vladajuće klike. Vođa je smislio patetičnu i prilično bljutavu melodramu, koju je teško pratiti bez napada odvratnosti. Njegov istorijski govor, koji će održati a možda i neće, dobija svoj prolog u komediji dostojnoj letećeg cirkusa kralja Ibija: Narode moj, držite me da ne poginem!

Jedino što ume vrhovnik jeste neprekidna proizvodnja ovakvih i sličnih dramoleta. Ne samo istorijski govor o tome šta ne ume da uradi da bi bilo šta bilo drugačije, nego i poseta Gazivodama, za koju zna da je sporna. On hoće, oni ne daju, a ako je već tako, on uopšte neće da ide. Mada možda i hoće, ali to još ne zna, razmisliće do večeras. Ako ne ode, prekinuće sve što je do sada bilo a i nije. Baciće pregovore i kontakte u gazivodu, sve što je rečeno više ne važi. Kraj nečega što kraja nema. Ende!

Sve ovo je nastalo iz straha da Vučić nema šta da kaže Srbima na Kosovu; ni ono što je pre rekao nije vredelo, pa neće ni ovo. Nema moć da rešava, niti znanja da rešenje traži, nema snage da prizna da sve to nema, ali ume da zapetlja. Prazan kraljev govor bio bi (biće) samo paravan da se ne vidi kako je ostao bez ičega za šta inače tvrdi da ima u izobilju: hrabrost i odlučnost. Da hrabrosti ima ne bi pozivao u pomoć sakate satrapske iskaze Stefanović dr Nebojše i ministra vojne sile Aleksandra Vulina. A oni su jedva čekali da im vrhovni zapadne u opasnost, koju će ko zna po koji put izmisliti kad je nema. Da ima odlučnosti ne bi redovno odlagao svaku svoju odluku, koju ipak nikada ne donese.

To je vladavina oklevanjem, pri čemu podanici na kraju uvek očekuju najgore, a dobiju možda tek nešto bolje od toga, a vladar smišlja novu scenu za svoja nesuvisla i nimalo bezopasna ludiranja. Inventar njegovih poduhvata pokazuje da nikada ništa nije rešio, čak ni pokušao, jer to jednostavno ne ume. Sve što javnosti liči na pokušaj zapravo je opsena i igra sa strpljenjem svih koji ga više nemaju, i sada je došlo vreme da se sabiraju poslednji ostaci prostora za agoniju mrtve scene.

Kosovo jeste ta scena i gospodar se iz nje čupa tonući u živo blato, uveren da je i to samo još jedna njegova obmana vremena koje je konačno isteklo.

Išao Vučić na Kosovo ili ne postaje svejedno, mada je lično posejao zabludu da njegov dolazak otvara nove stranice skorele istorije. Ali, ako već ne drži na kratkom lancu Stefanovića i Vulina – a morao bi, onda je to razlog za krupnu brigu. Pod uslovom da ih lično nije nahuškao da javno kažu to što su izvoleli kas’ti. A izgleda da jeste, kako bi još jedan njegov mirovni poduhvat postao mitski podvig.

Stefanović je pripretio u nešto skrušenijoj formi, u stilu, ne dirajte Vučića. Vulin je obećao da u slučaju nedozvoljenih albanskih radnji prema komandantu šalje vojsku.

Na tom nivou melodrama se pretvara u glupu dramu sa zapletom, koja počinje budalastim trabunjanjem i neverovatnom militarnom projekcijom prononsiranog vojnog škartovana.

Sve bi ličilo na zaplet iz Crnog Guje Rouana Atkinsona. Pritom, Guja samo izgleda smotano, posilni Boldrik je glup kao pijuk, ali ume da oslobodi šefa kad ga skole posledice njegove komične avanture.

Dakle, odbranu vrhovnog morao bi da naredi vrhovni lično, a njemu bi u pomoć, na čelu trupa nepoznate snage i opreme, krenuo Vulin, u promociji za vojskovođu, u svom prvom, najvažnijem i poslednjem pohodu. Da li bi ga oslobodio? E to je već pitanje ratnog plana. Uz slobodu za Vučića, srpske trupe bi ujedno obavile i lakši zadatak: porazile bi Haradinaja i oslobodile Kosovo. Od čega? Pa, od svega.

Svakako ste primetili da su u svom poslu Crna Guja i Boldrik ozbiljniji od Vučića i Vulina. Mada ministarska pozicija Vulina ne može biti objašnjena samo njegovom brigom za vrhovnog, iako se u tome okončava. U opticaju je mnogo ozbiljnija stvar: taj čovek svoju podaničku narav izražava kao izazivački stav prema čitavom svetu. Za Vučića bi odmah ratovao, ne razumevajući mehanizme, ciljeve, svrhu niti tehniku vođenja oružane borbe, niti njene posledice. Zbog toga je Vulin socijalni incident, neka varijanta neprijatnog društvenog čira, koji zagađuje sve uvek kad pokuša da pukne i provali iz sebe sve ono što je gadno da se čuje i vidi.

Tabloidi već prave paralelu između hapšenja Đurića i mogućeg rimejka sa Vučićem. To ne bi bila ista stvar, naravno, i to se neće dogoditi. Marko je nešto drugo, a Musa nešto prvo. Ali, lična i medijska posluga podigle su se da brane gazdu od opasnosti koju kobajagi smelo izaziva, zaklonjen svojim patetičnim kukavičlukom.

No, hoće li ili neće otići? Hoće li ili neće govoriti Srbima, hoće li to biti govor koji rešava sve, hoće li ponovo nesrećnicima poklanjati kokoške, prasiće, ovce i krave?

Hoće li tim ljudima uliti nešto nade, ili uzeti i ono malo što imaju.

Ne verujem da će otići.

Ne verujem ni da neće.

Peščanik.net, 07.09.2018.

Srodni link: Dejan Ilić – Gazimestan i Gazivode

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)