Porfirije i Europska komisija ravno do dna

Već nekoliko dana otkad traje pretvaranje najgoreg ratnog zločinca u još jedan mit koji najavljuje buduće ratove i otkad čak i mnogi pristojniji ljudi tonu u mulj relativizacije, opravdavanja, osuđivanja uz neko ograđivanje i pokušaje razumijevanja, borim se s osjećajem duboke averzije prema svemu skupa i potrebe da ipak nešto napišem. I tu je najlakše napisati opći tekst pun činjenica, ne samo o Ratku Mladiću i njegovom zločinačkom putu, nego o projektu i inspiratorima tog puta, zaključiti kako je sve ovo skupa odbojno i biti miran da sam napisao tekst. Ali to nekako nema smisla. Nema jer ne treba ovdje nikome ništa objašnjavati. Svi ovi koji slave Ratka Mladića, a čini to ogroman postotak građana Srbije i Srba u cjelini, čini to službeno država Srbija, kao i entitet Republika Srpska, čini to i skoro kompletan SPC, na čelu s Porfirijem – nemaju nikakvih dilema niti su lišeni spoznaje o tome tko je Ratko Mladić i koje je zločine počinio. Uostalom, Crvena zvezda je zajedno sa svojim navijačima svaku dilemu i otklonila s natpisom „Pravac Potočari“. Što se onda uopće treba i može objašnjavati takvima? Koji podržavaju genocid, etnička čišćenja, granatiranja gradova, masakre nad civilima i ostalu praksu Mladićeve vojske. Jedina dobra stvar u čitavoj ovoj priči jeste u tome što nakon ovakvih lauda i državnog ispraćaja jednostavno ne vrijedi više ona kako se nije znalo ili kako je sam Mladić nešto radio na svoju ruku, oteo se kontroli i slično. Ovo je s te strane apsolutno fer. Srpska nacionalistička imperijalna ideologija je sve to ideološki pripremila, beogradske vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem su operativno financirale i vodile sve skupa, SPC je aminovala i red je onda da se s Ratkom Mladićem oproste kao sa svojim čovjekom.

Međutim iza toga ostaju dva pitanja. Prvo je kako ti ljudi misle uopće živjeti dalje u ovoj regiji i sa svima drugima, a drugo je užasavajuća šutnja skoro kompletnog društva o ovom užasu. Izuzmemo li, naravno, uvijek istu grupu ljudi odavno otpisanih kao „autošovinisti“ u najvećem dijelu javnosti. Evo, npr. studenti su bili jako zabrinuti oko rušenja i prodaje Generalštaba, a nemaju problem s državnim počastima za čovjeka koji je osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida.

Odgovor na prvo pitanje je bolan, koliko i zabrinjavajući. Ti ljudi jednostavno ne misle i ne žele živjeti s drugima, a slaveći Mladića najavljuju novi rat. Za kojeg sam sve sigurniji da će se i dogoditi.

Odgovor pak na drugo pitanje može biti u tome da je razumljivo da se ljudi boje suprotstaviti i da je većina uvijek i svugdje oportunistička. No, ovdje se ne radi čak ni o oportunizmu, koliko o raširenom odobravanju posmrtnih počasti apsolutnom zlu, a samim tim i nastavku iste politike i nakon eventualne promjene vlasti. Ta politika je Srbiju i Srbe logično dovela točno ovdje gdje su sada, s čim očito dobar dio društva u Srbiji ima problem. Ali nekako teško uspijeva povezati te dvije stvari. Štoviše, uglavnom napada one koji im to kažu da su odvratni liberali i srbomsrci.

U čitavoj su pak priči najniže, ravno do dna, pali Porfirije i Europska komisija. Ali za ove druge manje-više. Sram je ionako među profesionalnim političarima i birokratima endemska pojava, iako je ovo vrijeđanje inteligencije s izjavom da Mladić nije imao državni sprovod previše čak i od takvih.

Međutim, bez obzira što nemam nikakvo dobro mišljenje o Porfiriju i pišem to javno godinama, ipak nisam vjerovao da čovjek može biti toliko besraman. Čitam njegove rečenice: „Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu oseća kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svog naroda i položio život za slobodu i opstanak svoga roda. Stojimo pred životom koji nije moguće odvojiti od jednog strašnog vremena, užasnog rata, izgubljenih domova, života i grobova. Zato se, moleći se za dušu pokojnika, molimo i za sve one čiji su životi ugašeni.“ I ne mogu točno opisati što osjećam kad to čitam. Odbojnost možda najviše. Samo što nije proglasio svetim čovjeka koji je granatirao Zadar, Šibenik, iza kojega je odgovornost za pokolj u Škabrnji, opsada Sarajeva i njegova pojava u Srebrenici i glumljenje humanitarca neposredno prije pogubljenja više od osam hiljada ljudi. I to je patrijarhu borba za slobodu i opstanak naroda.

Da se sad vratim na početak, odnosno na svijest o besmislenosti objašnjavanja i pisanja konvencionalnog teksta.

Vidite, porodica moje bake su Srbi iz Čapljine. Pola njene porodice pobili su lokalni ustaše u zloglasnim Prebilovcima. Oni koji su preživjeli uglavnom su se spasili odlaskom u partizane. Moja baka i njena sestra udale su se za Hrvate i nisu prema njima imale nikakvih predrasuda i zazora. Bakin mlađi brat, tatin ujak, oženio se za Muslimanku iz Čapljine, bio je odličan fudbaler i legenda Željezničara. Imali su divan život u Sarajevu i vikendicu na Palama i ujaku nije palo na pamet da u ratu ode na te Pale s onima koji su pucali po njegovom gradu. Srbi iz moje familije, koji su odlučili ostati u svojim gradovima, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, jer su jasno vidjeli što se nalazi s druge strane, preživjeli su granate tog istog Mladića i svejedno sumnjičave poglede mnogih komšija koji su ih manje ili više otvoreno sumnjičili da su i oni njihovi. Dok ih je većina Srba optuživala da su Alijini ili Tuđmanovi Srbi. Moj deda s mamine strane školovao se uoči Drugog svjetskog rata za konobara u Sarajevu. I kad je došla ustaška vlast i počela ubijati Srbe, on je vidio što se događa i krenuo pješke prema svojoj Hercegovini. Gdje se pridružio partizanima, a ne četnicima, prošao Golgotu, uključujući Sutjesku, i ranjavanje, upoznao moju baku, Muslimanku, prilikom oslobođenja Mostara i oženio se s njom.

Iz perspektive Porfirija, Republike Srpske, države Srbije i svih onih koji ovih dana prozivaju izdajnike, oni i nisu Srbi, a pogotovo nisu oni koji su „položili život za slobodu i opstanak svog roda“, kako kaže Porfirije. Što je dosta čudno, jer su baš oni ostali u svojim domovima i zavičajima.

Sramotno je ovo sve skupa, toliko sramotno, samo kad bi bilo ikoga tko može osjećati sram.

Peščanik.net, 08.09.2026.

Srodni linkovi:

Izjava KC Danilo Kiš, Ljubljana, 8.9.2026.

Aleksandar R. Miletić – Ukop ratnog zločinca

Nataša Kandić – Međunarodni dan nestalih u senci smrti osuđenog za genocid

Saša Ilić – Mladićevci na Trgu partizana

Danilo Šarenac – Kapa generala Mladića