- Peščanik - https://pescanik.net -

Posle „izbora“

Foto: Peščanik

U Srbiji je završen još jedan krug besramno kompromitovanog izbornog procesa, tokom kojeg je režim, uprkos svim dogovorima – sa i bez posrednika – pokazao da ne namerava da se pridržava minimuma demokratskih standarda, kako u kampanji, tako ni u samom izbornom danu. Sve što je režimska mašinerija priredila tokom glasanja predstavlja najbezočnije izrugivanje građanima, gaženje njihovog dostojanstva, poništavanje osnovnih političkih prava i uopšte jednu političku svinjariju koju samo neko lišen minimuma zdrave pameti može zaista da smatra izborima u smislu koji bi se makar približio onome što izbori u demokratiji zaista treba da budu.

Razume se, u okolnostima kada je nemoguće obezbediti da celokupna opozicija bojkotuje šaradu koju organizuje režim kao tobožnje izbore, ne ostaje druga mogućnosti nego da se u tako prljavom „političkom procesu“ ipak učestvuje. To, između ostalog, i zato što makar kakva zastupljenost u onome što bi trebalo da bude Narodna skupština daje više mogućnosti čak i za vaninstitucionalne oblike borbe (kao što su ulični protesti), koji jesu i biće neophodni. Takođe, opozicioni bojkot samih zasedanja, kao krajnja mera, može imati daleko veći odjek i u unutrašnjem i na međunarodnom planu. Jer opozicija je institucija, jedna od najvažnijih, svakog demokratskog poretka i nijedna vlast koja ne uvažava opoziciju, zapravo, nije demokratska. Štaviše, u trenutnoj političkoj konstelaciji u Srbiji jedino je opozicija legitimna.

Opredelivši se za učešće na ovako organizovanim izborima, opozicija nije rekla da su izborni uslovi dobri ili čak prihvatljivi, pa ne treba ni da se „pomiri sa sudbinom“. Ta vrsta prigovora – „učestvovali ste, sada prihvatite rezultate“ – besmislena je. Prihvatanje uslova koje je nametnuo režim samo je izraz opredeljenja da se od demokratskog procesa i institucija sačuva ono što se sačuvati može. To nije mnogo, ali je ipak nešto. Naročito je važno da sve više građana počne da uviđa koliko je režim nenormalan, a za to je potrebno ponuditi koliko toliko vidljivu normalnu alternativu.

Postoje, naravno, i u opoziciji političke grupacije koje su dobile krila zahvaljujući tome što su bile, u najmanju ruku, režimski favoriti. To se bez ikakve sumnje može reći za SS Zavetnike, a verovatno i za neke druge. Ta režimska podmetačina je dobila takav medijski prostor, da je zaista budalasto uopšte i pomisliti da je reč o nekakvoj istinski opozicionoj organizaciji. Čak i kada bi SS Zavetnici bili deo nekakvog aranžmana koji bi u Beogradu doveo do kraja vlasti SNS-a, to bi značilo da je u pitanju kalkulacija koja odgovara upravo SNS-u i njegovom vođi. Ako takvih ideja o eventualnoj „tehničkoj koaliciji“ na nivou Beograda sa takvim režimskim SS podmetačinama uopšte ima među demokratskom opozicijom, bilo bi najbolje da se od njih odustane. Na stranu i svi drugi očigledni razlozi koji, zapravo, ni ne mogu ostati po strani.

Sve analize i kombinatorike koje ovih dana možemo da pratimo u medijima deluju kao račun bez krčmara. U Srbiji će još uvek – nadajmo se ne dugo – biti onako kako smisli njen AVtokrator. On će, kao i uvek do sada, sprčkati neku papazjaniju od sopstvenog opsesivnog vlastoljublja (i ko zna kakvih drugih ličnih interesa), komične kočopernosti i ljigavog ulizivanja, utrobne netrpeljivosti prema demokratiji i pretvaranja da ona u Srbiji tobože postoji, mržnje prema svemu što predstavlja EU i uopšte zapad, ali i straha od konfrontacije sa njima, opsesivne vezanosti za Rusiju i rizika od preterane snage te veze, ličnih simpatija i pizmi, kuknjave, muljanja sa ekonomskim pokazateljima, najtraljavijeg procesa EU integracije (ako baš mora) i odugovlačenja na svakom polju na kojem se može odugovlačiti (i buduću vladu ćemo verovatno ponovo čekati mesecima, bez ikakvog razloga, osim Vučićeve potrebe da kupuje vreme). Moglo bi se tu dodati još mnogo toga što spada u papazjaniju kojim AVtokrator kljuka javnost Srbije. Koja je razmera svih sastojaka nije unapred poznato, ali nije ni važno: od takvih sastojaka pita ne biva.

Paradoksalno zvuči, ali Vučića zapravo treba ignorisati, što je više moguće. Tu pojavu uopšte više ne treba uzimati ozbiljno. On je Srbiju modelovao po svojoj meri i zato je ona danas svezana u ludačku košulju. Jedino zbog čega je Vučić danas relevantan jeste to što je tu gde jeste i što zarad ostanka tu gde jeste niko ne može da predvidi šta je sve u stanju da učini. Naročito je iluzorno tumačiti šta znači kada Vučić kaže ili čak uradi ovo ili ono. Možda nešto znači, a možda ne znači ama baš ništa. Poručio Dačiću, uputio signal Đilasu, obratio se EU, odgovorio Americi, rekao Putinu… Takvim tlapnjama može da se bavi samo poneki zavrzan, od duga vremena. Osim, naravno, satiričnih osvrta i ukazivanja na to koliko je sve što Vučić govori besmisleno i glupo… Uzmimo Vučićevu „zabrinutost“ zbog jačanja desnice i opservacije o uticaju ukrajinske krize na takvo stanje u Srbiji, što je istakao u „izbornoj“ noći… Bilo je raznih analiza šta ovo znači, a zapravo znači samo jedno: nastavak bednih i cinkaroških pokušaja da se politika Srbije u odnosu na agresiju Rusije na Ukrajinu prikaže kao posledica pritiska javnog mnjenja. Kao biva da bi Vučić zauzeo oštriji kurs prema Rusiji, ali ne sme zbog proruskih osećanja kod Srba! Međutim svakome ko prati politiku u Srbiji, iz interesovanja ili po zadatku, jasno je da je važan generator rusomanije i nacionalizma upravo sam Vučićev režim. Ta jednostavna okolnost čitav njegov manevar sa tobožnjom zabrinutošću zbog jačanja desnice čini bedno providnim. I odvratnim jer kao poslednja ukoljica cinkari građane Srbije pred čitavim svetom zbog stavova koje je on lično godinama usmeravao. Ako se tome doda i besprizorno medijsko protežiranje već pomenutih nacionalističkih falangi ostaje jedino da se zapitamo postoji li zaista iko ko će ovu Vučićevu „zabrinutost“ shvatiti ozbiljno?

Možda je najveći rezultat bojkota iz 2020. to što je i relativno slabim rezultatom opozicije 2022. ipak stvoren snažan utisak da je SNS izgubila mnogo više nego što zaista jeste izgubila. Ali Vučić će još neko vreme ostati sudbina ove zemlje. Neophodno je političko organizovanje demokratskih snaga za njegovu smenu, ali mnogo više za Srbiju posle Vučića. Raditi sa društvom, putovati Srbijom i glavom i nogama, širiti mrežu organizacija, uspostavljati međunarodne kontakte… Opoziciji je za promenu političke klime u Srbiji ka demokratiji i same Srbije ka dobrom društvu potrebna državnička pamet, nova iskustva (naročito na međunarodnom planu), čelično strpljenje i – puno sreće…

Peščanik.net, 09.04.2022.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Kratak komentar na tekstove Dinića i Miloševića

Rastislav Dinić – Misterija koja to nije

Dejan Ilić – Izborna dembelija


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.