- Peščanik - https://pescanik.net -

Postizborna pomrčina

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Protekli izbori podsećaju na skeč Montipajtonovaca „Take your pick – Blow on the head“ (koji inače nosi hašteg #spotthebraincell), u kojem stara gospođa koja neodoljivo liči na prosečnog glasača SNS-a – uporno traži udarac u glavu kao glavnu nagradu u kvizu u kojem je pobedila.

Od samog početka – tačnije, pre zvaničnog početka – ovo nije bio normalan izborni ciklus. O izborima se pričalo mesecima pre nego što je vođa na skupštini stranke najavio da će se ići na biračka mesta. Nakon toga je proteklo užasno mnogo vremena pre nego što su izbori zvanično raspisani (kako, možete pročitati ovde). Vođa je tvrdio da se kampanjom neće baviti duže od deset dana, ali je raspisivanje izbora praktično bilo jednako paljenju lampice u svim medijima da se količina naprednjačkog materijala u najrazličitijim formama pogura do maksimuma. Popisivanje „sigurnih glasova“ po kućama i stanovima, označavanje neistomišljenika, lažne i sumnjive izborne liste načinjene da bi se glasači namerno doveli u zabludu, najava prisustva policije u civilu na biračkim mestima, plašenje penzionera potpunim gubitkom penzija ako dođe do smene vlasti – samo su neki od groznih, neprijatnih, tužnih, tek ponekad toliko glupih da su nas zapravo uveselili, poduhvata SNS-a i pratećih satelita. Vračar je bio u centru pažnje naprednjaka, toliko da su se pojavile šale na račun postojanja nalazišta nafte na ovoj gradskoj opštini. Fiksacija je čudo i siguran sam da postoje psiholozi koji će to bolje objasniti od mene. Čini mi se da se čak, ako ne računamo satelitski politički prilepak iz Republike Srpske, po prvi put u predizbornu igru uključio i jedan strani državnik – mađarski premijer Orban koji je podržao Vučića. Sličan se sličnom raduje, sasvim logično ali opet pomalo neuobičajeno.

Nije normalno bilo ni to što su na samom glasanju uočene izuzetne nepravilnosti, od glasanja preminulih građana (sa sve potpisima u biračkim spiskovima), preko bugarskog i drugih vozova, kupovine glasova za par hiljada dinara i nešto hrane, i sličnih igrica zbog kojih se izbori u nekoj normalnoj zemlji automatski u celini stavljaju pod lupu… Blamaža RIK-a i njenog predsednika-poslušnika, kao i svi događaji u paketu, sasvim su jasno postavili stvari na svoje mesto: aktuelna (i buduća) vlast će sa političke scene sići samo na onim izborima na kojima glasa značajna većina građana (na primer, na sudbonosnim izborima 2000. glasalo je gotovo milion ljudi više nego na izborima 2016).

Pri tome je zaprepašćujuće koliko su se u nekoliko postizbornih dana iza naprednjačkih maski pomolili dobro znani radikali. Posebno su zanimljive izjave da će vlast sprečiti novi 5. oktobar. To podrazumeva bar dve stvari: prva je da se 5. oktobar tumači kao nešto zlo, a druga da je i sada postojao povod da se dogode masovni protesti građana, jer je baš kao i 2000. postojala izražena izborna krađa, koju je RIK aminovao. Zanimljivo je i to da ovakva izjava – nazovimo je pretnjom, što ona suštinski i jeste – dolazi od strane ljudi koji pripadaju političkoj stranki koja je navodno odnela ubedljivu pobedu. Ko bi to onda protestvovao, kada su građani konsenzusom izabrali politiku SNS-a? Čini se da su u ovom ispadu vlasti prosto podlegle svojim strahovima i nezadovoljstvu. Ali strahovati od novog 5. oktobra je potpuno naučno-fantastično, čak i za neumerene paničare iz redova naprednjaka.

Zašto se sada 5. oktobar neće desiti, veoma je jasno – zato što se nije dogodio novi 24. septembar (2000). Koliko god glasova bilo pokradeno od strane SNS-a, činjenica je da je ova partija dobila izbore. Oni ne mogu biti sasvim zadovoljni takvim uspehom, jer su i pored ubedljive većine koje su dobili realno pogledali u oči činjenici da im popularnost opada i da se kraj njihove vlasti nazire – bar kada je reč o onom obliku vlasti koja se održava u demokratskim i legitimnim okvirima.

Izbori su pokazali i funkcionalnu nepismenost birača. Osim onih koji imaju direktnu korist od partija na vlasti, kao i malobrojnih koji se (uzalud i iracionalno) nadaju da će im te partije rešiti neke mikro-životne probleme ako se održe na vlasti, zaista je neshvatljivo da postoji toliki broj birača koji žive na samoj ivici egzistencije (to je trenutno srpski prosek životnog standarda), ali i dalje veruju lagodnim pričama onih koji su ih do te ivice doveli. Tu je i jedan poražavajući podatak koji izmiče svakoj logici – SNS je osvojila 33 od 55 mandata u Obrenovcu (60%).

Istini za volju, opozicija je izbore doživela kao nužno zlo – čast veoma retkim izuzecima. Odradili su izborni ciklus, da ne kažem otaljali. Neki od njih pokazali su do kojeg stepena se opozicija srozala kada su takvi polukadrovi njena uzdanica u demokratsko i bolje sutra. Zapravo, najtačniji indikator opozicije jeste nešto što se moglo pročitati na društvenim mrežama nakon što su lideri stranaka pohrlili u RIK videvši da su nečasne radnje na delu: da su se bavili Srbijom sa onoliko pažnje i jedinstva sa koliko su se bavili brojanjem glasova kada je sve bilo završeno, možda bi novi saziv parlamenta bio sasvim drugačiji. Ovako, ne može se ništa zameriti onima koji nisu želeli da kupe jeftinu retoriku i negativnu kampanju ofucalih opozicionara, čijeg ponašanja na vlasti se mnogi još uvek (sa razlogom) dobro sećaju. Izbore su odredili neopredeljeni, apstinenti, razočarani.

Ono što zabrinjava, a na šta sam probao da ukažem u prethodnom tekstu jeste uspon desnice. Desnica je definitivno pobednik ovih izbora. Pre svega SRS koji je bez kakvih problema stao gotovo rame uz rame sa SPS-om, uzevši skoro za trećinu glasova više od DS-a (razmišljajte nekoliko trenutaka o toj zastrašujućoj činjenici). DSS-Dveri su neočekivano dospeli u fokus javnosti, posebno kada je reč o pozivanju takozvanih demokratskih opozicionih stranaka da se za njih glasa na biračkim mestima na kojima se ponavljaju izbori. Sasvim je sigurno da lideri ovih stranaka ne bi isto uradili kada bi situacija bila obrnuta. Ipak, to pokazuje svest i odgovornost onih koji su rešili da brane najosnovnije demokratske principe. Kako je to neko lepo napisao pre par dana na Fejsbuku: demokratija je odbrana principa i ne sme biti bitno u odnosu na koga su oni prekršeni. Takva reakcija pokazuje međutim i da nisu bez osnova bila razmišljanja pripadnika nekih stranaka koje sebe zovu demokratskim, da posle izbora pošto-poto skinu SNS sa vlasti, ne prezajući ni od koalicije sa svim desnim strankama, kao da je to nešto najnormalnije na svetu. Na (ne)sreću, birači su taj nepublikovani plan ubili u samom začetku – SNS može da bira sa kime će pojačati apsolutnu većinu u parlamentu, koju je svakako osvojila.

Šta se može očekivati od nove-stare vlade? Ne mnogo toga originalnog, a sasvim sigurno ne mnogo toga dobrog po građane. U planu je novi Zakon o socijalnoj zaštiti, priča se o daljim izmenama Zakona o radu. Novi Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom, o kojem sam već pisao kao o nakaradnom rešenju koje obesmišljava rađanje u Srbiji, verovatno će nastaviti svoj put ka Narodnoj skupštini. Priča se i o novom Zakonu o visokom obrazovanju kojim će se ukinuti budžetsko studiranje. Dakle, smanjenje socijalnih davanja i podrške države nauci i obrazovanju i dalje ostaju prioriteti „štednje“ kojom se građani guraju preko linije redovnog siromaštva u duboko siromaštvo, a čiji efekti su marginalni u odnosu na krvarenje novca koje je prisutno u javnim preduzećima i javnom sektoru uopšte.

Partizacija pomenutog javnog sektora takođe će se nesmetano nastaviti. „Racionalizacija“, koliko god bila kritikovana i nevešto projektovana, i dalje će ostati bez alternative kada je reč o udovoljavanju zahtevima MMF-a. Lažna štednja, baš kao i bleforme u celini, na dugi rok će imati veoma loše posledice po kvalitet zaposlenih u javnom sektoru, po javne finansije, ali i po dalji masovan odliv visokoobrazovanih građana iz Srbije.

Stimulacije, odnosno subvencije će i dalje biti aktuelne stranim „investitorima“. Ovo je još jedan primer krvarenja novca kroz ekstremno štetne projekte. Samoubilački projekti kao je što „Beograd na vodi“ će i dalje nesmetano donositi prihode odabranima, a na račun novca građana u čije ime ga ulaže država.

Nastavak mučenja u evrointegracijama, uz blanko podršku EU i opadanje njene popularnosti u Srbiji se čini kao još jedna neminovnost u narednom periodu. Pitanje je kada će Hrvatska skinuti blokadu na otvaranje poglavlja 23, i po koju cenu. Evropska unija će i dalje svesrdno podržavati Vučića, čoveka sa kojim se „može pregovarati“. Naravno, sveprisutna će biti i naša vojna neutralnost, preko koje će se lomiti koplja raznih (uglavnom ruskih) interesa. Tako će u spoljnoj politici Srbija i dalje biti talac promašaja u pozicioniranju i nerešenog odnosa sa Kosovom.

Ljudska prava će u vožnji Srbijom i dalje biti na zadnjem sedištu, možda čak i u gepeku. Nastavak medijske dominacije tabloidne Srbije i gušenje svakog racionalnog glasa koji se ne slaže sa vođom, uz eskalaciju upotrebe sile protiv neistomišljenika, lagano postaju naša realnost. Ne postoji nijedna vlast na svetu, računajući tu i kvazidržave, koja bi izašla u javnost sa pričom da je 30-ak ljudi rešilo da navuče fantomke, pozvalo bagere i kamione gradske čistoće, „opozvalo“ policiju i druge službe koje su zadužene da sprečavaju nasilje kakvo smo videli, porušilo pola ulice uz otimanje ljudi i ograničavanje saobraćaja – a da niko ne zna ko su ti ljudi i kako se (i zašto) to dogodilo. Kao i pad helikoptera, stanovi u Bugarskoj, kao odgovornost za mrtve Obrenovčane i niz drugih skandala i zločina – „incident“ u Hercegovačkoj ulici će biti prepušten kratkom sećanju građana. A i zašto ne bi – očigledno je da takvo ponašanje i stavljanje iznad zakona nema političku cenu koja bi se ispostavila na izborima.

Generalna ocena je da su građani izabrali – udarac u glavu. Naredna vlada će ipak biti nestabilnija od prethodne, sa možda još kraćim rokom trajanja (faktori koji bi doveli do novih izbora odlično su pojašnjeni ovde). Očekuju nas i zanimljivi predsednički izbori naredne godine. Sve ovo se može konstatovati kao pozitivna činjenica samo pod uslovom da se oformi ozbiljan opozicioni blok koji može dati neku alternativu vladajućoj SNS. Upotrebljene kese na listama stranaka koje sebe pozicioniraju kao demokratsku levicu bez ikakvih argumenata, odavno su prestale da budu zanimljive biračima. I oni će ostati dosledni u svom bojkotu, po cenu potpune propasti u koju nas vodi aktuelna vlast.

Peščanik.net, 06.05.2016.

NEREGULARNI IZBORI 2016.

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)