Đinđićeva žaba, foto: Predrag Trokicić

Đinđićeva žaba, foto: Predrag Trokicić

Rezultati su, manje-više, očekivani, nezavisno od toga kako će se završiti prebrojavanje (i uz sve nepravilnosti). Naprednjaci su dobili oko 48,5 posto (uz moguću grešku od par procenata). Jeste da imaju koalicione partnere, ali njihov doprinos je zanemarljiv. Koliko je 48,5 posto? Manje je od 51,5, koliki je broj onih koji nisu glasali za Naprednu stranku. Uzmimo, dakle, da je na snazi većinski a ne proporcionalni izborni sistem, da li bi opozicija imala većinu? Imala bi, ako bi se ujedinila. Koji su izgledi da bi tako bilo? Nikakvi. Mnoge stranke su bliže Naprednoj nego međusobno ili je to bar tačno za njihove glasače. Radikali, svakako, ali i ostale desne grupacije, što znači da je tih 48,5 posto zapravo sasvim komotna skupštinska većina, koja bi veoma verovatno bila veća ako bi na snazi bio većinski izborni sistem od one koja je (ili će biti) ostvarena u postojećem proporcionalnom sistemu sa cenzusom.1 Ovde valja dodati i to da je broj poslanika koje je taj visoki procenat glasova naprednih glasača obezbedio manji nego na prethodnim izborima, 2014, u najvećoj meri zbog značajnog broja radikalskih poslanika, koji opet, deluju kao rezerva Napredne stranke.

Ako je tako, kako će stvari izgledati na sledećim izborima? Najpre, njih ne bi trebalo očekivati pre 2020, bar ne iz istih razloga kao 2014. i sada, jer su ovi izbori pokazali da Napredna stranka ne može da dodatno poveća podršku, a nema više gde, sada kada je uzela Vojvodinu, da je proširi. Tačno je da koalicioni partneri Napredne stranke mogu da izazovu krizu vlade, jednom kada se sastavi, ali time bi radili protiv sopstvenih interesa. Bilo bi potrebno da im opozicija obeća mnogo više od onoga što su dobili saradnjom sa Naprednom strankom, pa da ih to podstakne da obore vladu, ali stvarnu težinu da to učine imaju samo socijalisti, koji najverovatnije, delimično i zbog toga, neće ni biti u vladajućoj koaliciji. Svi drugi ne mogu proći bolje ni u kojem realističnom raspletu eventualne krize vlade nego što će sada proći i u vladi i u skupštini.

Preostale stranke bi mogle da se podele na, neutralno rečeno, demokratske i nacionalističke. Ove prve su dobile oko 20 posto glasova. Jer njihovi se glasovi, glasovi triju demokratskih stranaka (u koje ubrajam i Dosta je bilo), najverovatnije sabiraju, jer su glasači imali mogućnost da između njih biraju, a i sva je prilika da se među tim strankama nalaze ne samo prvi nego i drugi izbori njihovih glasača. Potrebno je još uzeti u obzir strateške glasače: one koji su glasali za demokratske stranke a možda bi glasali za naprednjake da su demokratske stranke ujedinjene i one koji su glasali za naprednjake a glasali bi za demokratske stranke da su ujedinjene – što bi verovatno donelo demokratskim strankama još nekoliko procentnih poena, jer je drugih veoma verovatno više nego privih. To je, dakle, osnova – oko 20 posto ili koji poen više onih koji su glasali – sa koje valja ceniti izglede na sledećim izborima.

Sa nacionalistima je drukčije, jer je njihov drugi izbor – i kada je reč o koaliciji srpskih demokrata sa Dverima i o radikalnima – Napredna stranka. Tako da se njihovi glasovi ne sabiraju, ili se bar delimično oduzimaju. Nije lako proceniti njihov stvarni ukupni broj, delimično i zato što njihovi glasači računaju sa okolnostima čija verovatnoća nije velika, pa mogu i da se opredele za neku od marginalnih stranaka, pokreta i grupa. Recimo, svejedno, da je nacionalista oko 10 posto ili možda par poena više. Tu, naravno, nije reč o ideološkim nacionalistima, koji su velika većina u gotovo svim strankama, već o onima koji bi glasali ili za Dveri i srpske demokrate ili za radikale.

Ostaje Socijalistička partija, koja će se naći pred iskušenjima ako ostane, kao što izgleda da će ostati, izvan vlasti. Hoće li svejedno na sledećim izborima moći da računa sa desetak posto glasova zavisi od toga kolike će biti promene u svim onim institucijama i preduzećima u kojima oni imaju jednu ili drugu vrstu kontrole, jer je tu izvor njihove podrške. Kako naprednjaci, i njihovi saveznici, računaju na ta mesta i ta sredstva, Socijalističkoj partiji će biti dosta teško da zadrži nivo podrške koji je na ovim izborima ostvarila. Biće joj verovatno još teže da se razvije u stvarnu opoziciju, da od potencijalnog ne naročito probirljivog koalicionog partnera postane politički konkurent, što je međutim neophodno kako ne bi izgubila sve izglede na oporavak i povratak u vladu. Ukoliko uspeh preobražaja u opozicionu partiju izostane, a poslove i resurse im preuzmu stranke na vlasti, njihovi kadrovi i glasači bi verovatno u većoj meri podržali naprednjake ili radikale nego demokrate.

Ukoliko, dakle, nacionalisti nemaju neki naročiti potencijal da povećaju svoje glasačko telo, a socijalisti su verovatno u još gorem položaju, gde bi na budućim izborima moglo da ide tih 48,5 posto glasača koji već dva puta glasaju za Naprednu stranku? Odgovor je – nigde.

Tako se dolazi do turobnog pitanja kako od 20 posto demokrata doći do procenta koji ih ponovo približava vlasti? Jer su oni, kako sada stoje stvari, jedina alternativa vlasti Napredne stranke, a u demokratijama do smene vlasti uvek dolazi, jer je to njena, demokratije, ako se održi, instrumentalna vrednost. Uz to, na pokrajinskim izborima u Vojvodini, gde su inače tradicionalno bile posebno jake, demokratske stranke nisu prošle mnogo bolje nego na onima za srpsku skupštinu. Svejedno, tih 20 posto na republičkim izborima je više nego 2014, otprilike za glasove pokreta Dosta je bilo. Kako međutim bar duplirati taj broj podrške, kako doći do recimo 40 posto?

Pogledajmo, najpre, iskustvo. Bilo je potrebno desetak godina da socijalisti, na čelu sa Miloševićem, izgube, a i to posle izgubljenih ratova ili poraza u ratu za veliku Srbiju (ako je reč o srpskom ratnom cilju). Potom je bila potrebna dobra decenija da se demokratske vlasti, uz saradnju sa socijalistima, zamene ovom naprednjačko-socijalističkom. Tako posmatrano, do sledeće promene na vlasti bi moglo da prođe još dosta godina, recimo između šest i osam. I tada, opet ako iskustvo nešto znači, potreban je slom vladajuće politike i vlade kako bi do promene došlo, u jednom slučaju izgubljeni rat, u drugom produžena privredna kriza. Kako bi to sada moglo da izgleda? Pod pretpostavkom da nema rata i da nema velike krize.

To zavisi od uspeha vlasti i preobražaja demokratske opozicije. Ovo drugo podrazumeva promene vođa i retorike. Kada je reč o promenama na čelu demokratske opozicije, najvažnije je hoće li i sa kojim uspehom do toga doći u Demokratskoj stranci. Što se, pak, retorike tiče, kritika autokratske vlasti je manje važna, a nije ni izvesno da pomaže, jer je potrebno da se onima koji su glasali za Naprednu stranku ukaže na razloge zašto bi trebalo da prestanu da je podržavaju. Glasači nisu birali tako kako su birali iz neznanja. Njih glas i obavezuje, što je razlog što je za korenite promene potrebno od jednog izbornog ciklusa do jedne decenije. Da bi do promene došlo za četiri a ne za, recimo, osam godina, potrebno je da opozicija pokaže da zna bolje i da ima ljude u koje se može imati poverenje.

Što se uspešnosti vlasti tiče, nju je potrebno ceniti prema postavljenim ciljevima, a oni se pre svega svode na oporavak privrede. Ambicije vezane za evropske integracije i za saradnju sa susedima su uglavnom na nivou koji je već dostignut. Ovo je tako i zato što demokratska opozicija zapravo i nema spoljnu i regionalnu politiku. Greška koju je Demokratska stranka pravila za sve vreme devedesetih godina prošloga veka, a potom i kada je bila na vlasti, a ta je da ne sarađuje ni sa kim osim sa srpskim strankama i njihovim predstavnicima – pravi se i dalje. Računa se, pogrešno, da, recimo, potpisivanjem Briselskog sporazuma stranke na vlasti gube glasove, a stvari stoje upravo obratno. Sličan je odnos prema regionalnoj i spoljnoj politici uopšte. Ne može se istovremeno i pretendovati na i kloniti od spoljnopolitičkih i regionalnih obaveza. Jer to nije način da se konkuriše, već da se od konkurencije odustane.

Isto važi i za privrednu politiku. Izgledi na uspeh su mali, ako se ima u vidu obim posla kojeg je potrebno obaviti, a koji nije obavljen u prethodne četiri godine. Taj posao, međutim, mora da se obavi. Pitanje je na koji način i kojim redosledom, kako bi rezultati bili što je moguće bolji. Pod rezultatima se pre svega misli na zaposlenost i na dohodak, što se zbirno izražava privrednim rastom. Opozicija ne bi trebalo da bilo negira da je potrebno temeljito reformisati privredu (da to tako kažem, ne ulazeći u detalje), niti bi trebalo da traži načine na koje bi to moglo da se uradi postepeno i u dužem vremenskom periodu. To je ono što će biti politika vlasti, jer dok opozicija ima za cilj da dođe na vlast, Napredna stranka će gledati kako da na njoj ostane. Tako da je posao opozicije da tera vlast da preduzima mere koje će je koštati, a ne da preuzima odgovornost za neuspeh pozivajući ili na odustajanje od reformi ili obećavajući da su čuda moguća čim im se poveri glas. U okviru toga jeste i kritika programa reformi i politike koje sprovodi stranka na vlasti. Pri čemu je ključno da se ubedljivo pokaže da se do cilja privrednog oporavka može stiči brže i uz veće koristi.

Politički cilj bi trebalo da bude da demokratske stranke pruže razloge glasačima Napredne stranke da promene stranu kojoj daju poverenje. Ta strana mora da ima novo lice i čvrsta politička uverenja. Inače, promene na vlasti su u demokratijama neminovne, ali ima i nedemokratskih alternativa.

Peščanik.net, 04.05.2016.


________________

  1. Proporcionalni sistem, pomalo tehnički rečeno, podstiče postizborne koalicije, a većinski predizborne. Usled toga, u prvom ima više partija, nego u drugom. Naravno, ukoliko bi se partije svejedno ujedinile pre izbora u dve konkurentske strane, onda bi izborni sistem bio irelevantan.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija