- Peščanik - https://pescanik.net -

Predsedniče, laku noć

Foto: Predrag Trokicić

Koliko jadna mora biti zemlja čiji predsednik otvaranje jedne prodavnice proglašava potvrdom svog uspeha i uspeha čitave nacije? Nigde IKEA nema status prestižne kompanije. (Pandan toj kompaniji kod nas bi bila Forma Ideale, ali se predsednik nije oglasio nijednom kada je ta kompanija otvorila novu prodavnicu.) U prodavnicama IKEA nameštaj i stvari za kuću uglavnom kupuju osobe srednjeg i nižeg imovinskog statusa. Koncept tih prodavnica podudara se sa konceptom megamarketa koji po nižim cenama naveliko prodaju namirnice srednjeg i nižeg kvaliteta. Kao megamarketi, prodavnice IKEA podižu se na rubovima gradova gde ljudi o svom trošku dolaze, kupuju, odnose i kod kuće sklapaju stvari, čime deo troškova u lancu proizvodnje i prodaje preuzimaju na sebe zarad utiska da su robu dobili nešto jeftinije. Reč je u stvari o magacinskim prostorima otvorenim za maloprodaju.

Nije prvi put da se ovde dolazak jedne strane kompanije s ponudom slabijeg kvaliteta slavi kao nacionalni uspeh. Setićemo se otvaranja restorana brze hrane McDonald’s 24. marta 1988. Pesme su pevane o tome kako je Beograd zbog američkih pljeskavica sumnjivog ukusa nadmoćan u odnosu na druge ondašnje jugoslovenske i srednjoevropske prestone gradove. U šta se ta nadmoć izmetnula u sledećoj deceniji, videli smo. Tom civilizacijskom sunovratu nemali doprinos dao je i sadašnji predsednik Srbije. I dok je u ono vreme, kako je sam više puta na tome insistirao, kao navijač na stadionu verovatno likovao zbog restorana McDonald’s, danas kao predsednik republike na isti primitivan način likuje zbog prodavnice IKEA. Pa ipak, u tih par decenija od otvaranja restorana McDonald’s do otvaranja prodavnice IKEA stvari su se bitno promenile i izvrnule naglavce.

Ako je u osamdesetima Beograd imao prvi u okruženju McDonald’s, danas među poslednjima otvara prodavnicu IKEA. Domaće pljeskavice uspešno su odolele hamburgerima McDonalda; domaća industrija nameštaja verovatno neće dobiti priliku da se nosi sa stvarima iz magacina IKEA jer je temeljno pregažena. U isto vreme kada se gradi i otvara prodajno stovarište IKEA, u centru grada, u Savamali, za potrebe „Beograda na vodi“, zatvorena je prestižna prodavnica nameštaja SIMPO. Prethodno je i sama fabrika SIMPO u Vranju praktično uništena. U osamdesetima je otvaranje restorana Mc Donald’s imalo jake kulturne konotacije u smislu otvaranja zemlje prema ondašnjem Zapadu i raznim oblicima zapadne popularne kulture. Konzumiranje kulturnih simbola sa Zapada tada se otelovilo kroz stvaranje novih prehrambenih navika. S vremenom, domaći konzumenti McDonaldovih hamburgera shvatili su da je tu reč o popularnoj kulturi kao kulturi za siromašne. Baš kao što su to i nameštaj i stvari iz prodavnica IKEA.

A opet, i danas nam predsednik republike otvaranje magacina IKEA na rubu grada predstavlja onako kako se u popularnoj svesti videlo otvaranje McDonaldovog restorana pre tri decenije. Tako se, izgleda, uprkos svim promenama, u svesti predsednika republike za tri decenije ništa nije promenilo: i dalje je to jedan podanički karakter obeležen osećanjem niže vrednosti prema svakome ko makar prividno ima više novca ili političke moći. Iz ugla predsednika republike vreme stoji i ništa se ne menja, uprkos tome što će on samouvereno i samozaljubljeno reći da se samo magarci ne menjaju.

Nema smislenog odgovora na pitanje kako otvaranje jedne prodavnice, pa makar to bio i veliki magacin na izlazu iz grada, može promeniti način razmišljanja čitave nacije i biti „najznačajniji udar“ na „zastarele i prevaziđene delove mentaliteta“ i „kolektivnu lenjost“. Pa sam predsednik nam svojim udvoričkim tekstom nedvosmisleno potvrđuje da se od otvaranja prvog McDonaldovog restorana do otvaranja stovarišta IKEA njegov „zastareli i prevaziđeni“ mentalitet nije promenio ni za dlaku. Zbog takvih kao što je predsednik republike, taj mentalitet izdržao je sve moguće udare, a ponajlakše one koji dolaze od kompanija kao što su McDonald’s i IKEA.

Igraće se predsednik u svom tekstu pomalo i pedagoga. Reći će da samo oni koji spavaju ne greše. Na prvi pogled, sasvim razumno će dodati i da se u radu greške podrazumevaju i da ih se ne treba plašiti. Ali, taj banalni uvid da ko radi ponekad i greši trebalo je da podeli, recimo, sa ministrom prosvete i objasni mu da su ocene, testovi, male i velike mature sve sami instrumenti za kreiranje kulture u kojoj se ni u učenju ni u radu ne praštaju greške. Pa je ovde prvi strah svakoga ko treba nešto da uradi da slučajno ne pogreši. A pravo na grešku i novi pokušaj imaju samo oni na vrhu hijerarhije, odakle nam se nadobudno obraća predsednik.

Uz to, sasvim je budalasto reći da samo oni koji spavaju ne prave greške. Jer stvar uopšte nije u tome da se napravi razlika između spavanja i sanjanja, s jedne strane, i rada, s druge. Uostalom, snovi u radu mogu biti od velike koristi. Ključno je, naime, ne praviti previše grešaka i ne praviti krupne greške s pogubnim posledicama. Razliku treba praviti između onih koji ponekad pogreše i onih koji to rade neprekidno i pri tom prave kobne greške. S obzirom na to, predsednik je promašio temu i zapravo priznao da on sam ne greši samo kad spava. Kad je budan i nešto radi, on naprosto ne može a da ne pogreši, često i pogubno. Predsedniče, laku noć.

Peščanik.net, 09.08.2017.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Ikea i Veber

Rastislav Dinić – Dobar liberal

Mijat Lakićević – Alternativa

Dejan Ilić – Kratak odgovor Mijatu Lakićeviću

Mijat Lakićević – Idea Ikea

Rastislav Dinić – Rad oslobađa

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)