Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Najbolje bi bilo da strana tržišta budu otvorena za našu robu, a da mi naše zatvorimo za stranu. Svi su ovih dana skočili na Hrvatsku kada je (višestrukim povećanjem nekih taksi) pokušala da oteža, ako ne i onemogući, uvoz voća i povrća, ali su se najgrlatiji među njima samo nešto malo ranije odlučno zalagali da Srbija spreči uvoz mleka, mesa, krompira… jer „uništava“ domaću proizvodnju. U redu je, dakle, kad naš paradajz uništava hrvatski, ali se ne sme dozvoliti da albanski uništava naš paradajz. Ili – nameštaj. Sa svih strana čuju se glasovi kako će dolazak kompanije Ikea uništiti našu industriju nameštaja. Srpski nameštajci uopšte nisu tako inferiorni kako njihovi „dušebrižnici“ hoće da ih prikažu. Srbija je u nekoliko poslednjih godina, od 2010. do lane, više nego duplirala izvoz nameštaja povećavši ga sa 200 na 450 miliona dolara dok je u isto vreme uvoz porastao za svega 50 miliona dolara, tj. sa 150 na 200 miliona. Uzgred, po navedenoj logici, to bi značilo da su naši nameštajci uništili neke tuđe, recimo u Češkoj, gde Srbija najviše izvozi, ili možda u Sloveniji sa kojom u ovoj branši ostvarujemo suficit. Svi skoče na vlast (opravdano naravno) kad koristi dvostruke aršine, ali mi možemo da ih koristimo nesmetano.

No, da se vratimo nameštaju. Kritika (izjava i tekstova) predsednika Vučića proširila se na kritiku, tj. omalovažavanje Ikee. Te „nema status prestižne kompanije“, te reč je o „prodavnici jeftinog nameštaja“ u kojoj kupuju „osobe srednjeg i nižeg imovinskog statusa“, te „vođena je profitnim motivom“…

Najpre, i da je sve to tačno, šta u tome ima loše? Kompanija se opredelila da svojim proizvodima zadovolji potrebe najvećeg broja ljudi. Ko hoće da proizvodi super kvalitetno i skupo – super, široko mu polje. To jest, koliko je široko pitanje je, ali bez obzira, stiče se utisak da bi za dovođenje neke takve firme Vučić dobio aplauze.

No, važnije, ta kritika, navodno usmerena na Vučića, u stvari je za njega pohvala. Tako reći – pi-ar. Jer se njome naglašava da on misli o „najširim narodnim masama“. Što i jeste posao svakog političara. A trebalo bi da bude i svakog javnog delatnika.

I treće, Ikea je zaista „velika škola“. Od nje može, ko hoće, puno da nauči. Ne samo kada je reč o „čistom biznisu“. Kao i od Švedske uostalom. Nisu te dve pojave, Švedska i Ikea, baš tako udaljene kao što se nekima čini. To ne videti znači biti slep kod očiju. Problem je što su od te bolesti kod nas ponajviše oboleli intelektualci.

U tom smislu nije problem čak ni Vučić. Jasna je poodavno njegova igra. Dok javno zagovara protestantizam, on u praksi sprovodi – partizam. Ko je lud da se „protestantski“ odnosi prema radu i životu uopšte, tj. da bude marljiv i štedljiv, ako do posla može da dođe samo tako što će se učlaniti u Srpsku naprednu stranku.

Ključ je u tome da se promene pravila. Ne ona zapisana u zakonima, nego ona koja vladaju u životu. To su pravila koja podstiču konkurenciju, preduzetništvo, inovativnost, odgovornost, i zadovoljavanje potreba i interesa što većeg broja ljudi. To su pravila (i moralna i pravna) kapitalističkog društva. Čiji su primer(c)i i Švedska i Ikea.

Peščanik.net, 12.08.2017.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Ikea i Veber

Rastislav Dinić – Dobar liberal

Mijat Lakićević – Alternativa

Dejan Ilić – Kratak odgovor Mijatu Lakićeviću

Rastislav Dinić – Rad oslobađa

Dejan Ilić – Predsedniče, laku noć

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.