- Peščanik - https://pescanik.net -

Pretnja pretnjom

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Proteklih nedelja, čini se da pretnja postaje aktuelno sredstvo u političkom, ali i pravosudnom razračunavanju sa „nepoželjnim tendencijama“ i „nezgodnim elementima“ u društvu. Najpre su trojica građana (ponovo) osuđeni od strane višeg suda za pretnje izrečene Borisu Malagurskom, a povodom komentarisanja njegovog filma na Internet forumu. O ovome se već pričalo i debatovalo na Peščaniku ovde. Potom je neverovatni dvojac koji žari i pali na čelu Narodne skupštine – Maja Gojković i Igor Bečić – uz nesebičnu podršku ne-znam-gde-se-nalazim šefa poslaničke grupe SNS-a Zorana Babića, ekspresno „optužio i osudio“ narodnog poslanika (i šefa poslaničke grupe SDS) Marka Đurišića za navodne pretnje izrečene Bečiću u pauzi skupštinskog zasedanja.

S obzirom na veoma diskutabilno obrazloženje presude u pomenutom krivičnom postupku, kao i na činjenicu da je (radikalski) par već „izrekao sankcije“ narodnom poslaniku opozicije (pa je pretpostavka da će većina u Narodnoj skupštini zaista tako nešto i sprovesti u bližoj budućnosti), postoji potreba da se ukaže na neke parametre prilikom određivanja šta je to pretnja, u pravnom (preciznije, krivičnopravnom) smislu.

Pretnja nekom licu inkriminisana je krivičnim delom „Ugrožavanje sigurnosti“ iz člana 138. Krivičnog zakonika Republike Srbije.

Taj član glasi:

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica pretnjom da će napasti na život ili telo tog lica ili njemu bliskog lica, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ko delo iz stava 1. ovog člana učini prema više lica ili ako je delo izazvalo uznemirenost građana ili druge teške posledice, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.

(3) Ko delo iz stava 1. ovog člana učini prema predsedniku Republike, narodnom poslaniku, predsedniku Vlade, članovima Vlade, sudiji Ustavnog suda, sudiji, javnom tužiocu i zameniku javnog tužioca, advokatu, policijskom službeniku i licu koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja u vezi sa poslovima koje obavlja, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.

Pošto se ovo krivično delo, za razliku od svih ostalih u KZ-u koja pominju „silu i pretnju“ ili „ozbiljnu pretnju“, iscrpi samim upućivanjem pretnje, sasvim je očigledno da je ono veoma pogodno za ostvarivanje ambicija ućutkivanja nepoželjnih, naravno prema proceni vlasti a po oceni poltronskog pravosuđa. Nije međutim slučajno to što se u zakonskom tekstu pretnja pominje samo u kombinaciji sa izvršenjem sile.

Da bi se jedna pretnja mogla shvatiti kao način izvršenja krivičnog dela, dakle kao ponašanje za koje se vezuje tako veliki stepen društvene neprihvatljivosti da je potrebno angažovati celokupan pravosudni aparat kako bi se ono sankcionisalo – mora biti stvarna i ozbiljna. Zbog toga je čak i u citiranom članu 138. veoma jasno naznačeno da to mora biti pretnja da će se napasti na život ili telo, što pretpostavlja određenu meru ozbiljnosti situacije. To je potpuno razumljivo. U suprotnom, mnogi učesnici u saobraćaju, ljudi koji se „počaste“ međusobno na ulici, u prodavnici, na pijaci, bili bi predmet krivičnog gonjenja i krivičnih postupaka. Svaki kriminolog će vam reći da je veoma dalek put od pretnje do njenog ostvarenja. Zbog toga su jasno uspostavljeni standardi kako i zašto se nešto može okarakterisati kao pretnja.

Najpre treba sagledati okolnosti slučaja. One su jako bitne. Ako vam neko u autobusu zapreti zato što ste ga malo odgurnuli ili zauzeli mesto pre njega, u najvećem broju slučajeva nećete to shvatiti kao nešto što vas ugrožava. Ogromna većina ljudi se već posle par trenutaka smiri i nastavi svojim putem. Velika je šansa da više nikada u životu nećete videti tu osobu. Međutim, ako ta osoba pokaže da je veoma rešena da sa pretnjama nastavi i čeka vas da siđete iz autobusa da bi se dalje „objasnila“ sa vama, sasvim je realno i normalno da se uplašite za svoju bezbednost i fizički integritet. Pretnja tada postaje ozbiljna, jer je lice koje preti direktno u kontaktu sa adresatom pretnje i svojim ponašanjem pokazuje da pretnju zaista može da realizuje.

Šta će se desiti ako dođete u takvu situaciju (i dalje smo u autobusu i zauzeli ste – sasvim bezobzirno! – nekome mesto) a „preti“ vam bakica od osamdesetak godina, malo teža od cegera koji upravo u tom trenutku dovlači sa pijace? Nije realno da takvo ponašanje shvatite kao pretnju, zar ne? Zato što pretnja, čak iako bakica misli sasvim ozbiljno kada vas i bližu vam rodbinu stavlja na stub srama, ne deluje ugrožavajuće. Takva pretnja nije stvarna, jer ne postoji način da se ona ostvari.

Naravno da vaš subjektivni doživljaj celog događaja utiče na to da li će ovo delo biti izvršeno ili ne. Ali subjektivne okolnosti su relevantne samo u tom smislu da se neko ponašanje koje bi inače moglo biti shvaćeno kao pretnja neće tako oceniti zbog subjektivnog doživljaja adresata kojem je pretnja upućena: ako se adresat ne oseća ugroženim, nema ni pretnje, odnosno dela. Obrnuta logika nije moguća. Nije moguće ponašanje koje je nepodobno da bude pretnja okarakterisati kao pretnju samo zato što osoba kojoj je to upućeno tvrdi da je bila uplašena. Tako nešto jednostavno nije realno, jer bi pretnja onda mogla da se „izvrši“ prekim pogledom, a pravosuđe bi bilo zatrpano zahtevima ljudi koji žele da se obračunaju sa komšijama sa kojima nisu u najboljim odnosima – odemo na sud i kažemo da se strašno plašimo zato što komšinica šeta krvoločnu čivavu ispred zgrade. A sud je upravo takvu logiku primenio u slučaju „Malagurski“: iako nisu bili ispunjeni uslovi da bi se pretnja smatrala ozbiljnom i stvarnom, sudija ju je tako okarakterisala samo zbog „subjektivnog osećaja žrtve“. Ovo ne samo da nije u skladu sa sudskim poimanjem krivičnopravnog pojma pretnje, već neće opstati ni na Evropskom sudu za ljudska prava.

Jer, taj Sud je veoma izričit kada je reč o pretnji. Naime, svako od nas zaštićen je članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji garantuje slobodu govora, odnosno pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Zbog toga je u mnogim ranijim presudama Sud postavio jasne standarde koji se odnose na kritiku, posebno kada je reč o javnim ličnostima. Karakteristične su odluke u kojima Sud utvrđuje da pretnja mora sadržati stvarni poziv na nasilje i da ne može biti istrgnuta iz konteksta ili isprovocirana. Kada je o provociranju reč, stav Suda je takođe da šokantni politički stavovi stvaraju šokantnu reakciju javnosti. Otuda je dozvoljena i kritika koja koristi oštriji, provokativniji jezik (čak i kad on vređa, šokira ili uznemirava) ako se njime tretiraju pitanja od javnog interesa, a ne privatni život javnih ličnosti. Sve ovo se posebno odnosi na političare kao javne ličnosti.

Konačno, da bi pretnja bila procesuirana kao krivično delo, pored okolnosti u kojima je upućena od interesa za sud je i osoba koja je pretnju uputila. Da li se istragom došlo do saznanja da će pretnja moći da bude izvršena? Da li se moglo očekivati na osnovu prethodnog ponašanja osobe koja je pretnju uputila da će je i izvršiti ili bar pokušati tako nešto (na primer, prethodne osude za nasilje ili slična ponašanja, posedovanje oružja, i slične okolnosti koje čine da se dođe do drastične razlike u procesuiranju bakice iz autobusa i vođe „navijača“ na utakmici)?

„Pretnja“ je dakle krivičnopravni standard i postoje jasne smernice kako se ona tumači. Krivična odgovornost je, figurativno govoreći, najviši (najozbiljniji) stepen pravne odgovornosti. Neko ponašanje može biti prekršaj ili razlog za disciplinsku sankciju (na primer, zaposleni dobije otkaz zato što je pretio kolegama ili direktoru), ali nikada neće konstituisati izvršenje krivičnog dela. U pravu, a u krivičnom pravu posebno, nema puno neizvesnosti kada je reč o primeni pravnih standarda koji imaju dugu tradiciju prakse i jasno utvrđene smernice odmeravanja. Kao i svaki pravni standard, međutim, pretnja je podložna zloupotrebama i zlonamernim, ciljanim tumačenjima prava u datim okolnostima. Kako drugačije shvatiti da se otvorena pretnja ubistvom navijača novinarki izrečena javno za vreme utakmice ne shvata na sudu kao ugrožavanje, a oštra nekulturna izjava izrečena na internet forumu uzima za ozbiljno kao radnja krivičnog dela? Ili da SNS aktivisti otvoreno prete posledicama administratorima zatvorenih Fejsbuk grupa, ako ovi ne ograniče slobodu kritikovanja premijera, naravno bez pravnih posledica? Opasan je međutim put kojim su krenule sudije i jedino teši da (na svu sreću) nisu najviša instanca kojoj se građani mogu obratiti, pa ćemo u budućnosti Sud u Strazburu dodatno zatrpavati i ovakvim slučajevima. Krivičnopravna zaštita u novoj praksi postaje zapravo oruđe kojim se preti. „Pretnja pretnjom“ tako postaje svojevrstan apsurd i jedan u nizu represivnih poteza vlasti koje po svaku cenu žele da uguše svaki suprotan glas i svako suprotno mišljenje.

Šta još napisati o ovome, a da se to ne protumači – kao pretnja?

Peščanik.net, 11.04.2015.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)