ili o kolektivnome pamćenju
Kolektivno pamćenje zasniva se na znanju; većina građana znanjem raspolaže u onolikoj meri u kolikoj su dozvolili/primili osnovno školsko znanje. Dobri đaci, izlazi iz toga, nisu u većini među građanima, već u manjini, kao što su i u školi bili, a nisu, shodno tome, u većini ni u vladajućim slojevima. Postoje, naravno, “pomoćne” institucije, koje bi da nas ubede kako znanje nije potrebno da bi čovek bio dobar, i dobar građanin: takve su crkva, neki pisci, neki intelektualci, i mnogi anonimni loši đaci. Sa druge strane, postoji i laž o znanju – kao znamo, a ustvari pojma nemamo. Dobar primer za ovu tehniku imitiranja kolektivnoga sećanja je tzv. Kosovska bitka, o kojoj je u legendarnoj Politikinoj rubrici “Odjeci i reagovanja” jedan loš đak 1990. napisao da su na Kosovu Srbi pobedili – Vizantiju.
Sem ovog ekstremnoga primera, većina (loših đaka) pojma nema kada su Turci zaista vladali većinom današnje Srbije, kada padaju počeci “srpske Renesanse”, kada je bila despotovina, kakvu je politiku vodila kneginja Milica, otkuda dolaze naracije o porazu na Kosovu polju, kako je nastao kult Lazara, i sl. Drugi primer je upotreba glagola “znati” u delu svakako najpoznatijeg srpskoga živog akademika i pesnika, Matije Bećkovića. U njegovoj poeziji, pesnički subjekt repetitivno, do opsesivnosti, “zna” šta se kaže, šta drugi hoće da kaže, šta drugi neće da kaže, šta drugi zna da ja znam da ti ne znaš a znao si, i tako u beskonačnost. Omiljena uzrečica nacionalista – loših đaka, kada hoće nešto da dokažu, jeste “zna se”, ili, u pitoresknijim verzijama, “i vrapci znaju”, “svi znaju”, “u svetu nema…”, “i slepac vidi” i slične, koje bi trebalo da pokažu kako znanje nije nikakvo posebno dostignuće, jer ga svi imamo u svome srpskome biću. Slika znanja na nivou krvi, urina, sperme, pljuvačke, znoja, ili drugih telesnih izlučevina, karakteristična je za svaku ikonografiju nacionalizma, izvesno ne samo srpskoga.
Minimiziranje znanja, školovanja, nauke, pameti – sve to spada u osnovni konceptualni aparat nacionalizma. On je neophodan da bi se pojedincu u naciji dao telesni legitimitet pripadnosti, potvrđen legitimitetom roditelja. Biti Srbin ne može se naučiti…Na drugoj strani, nacionalizmu je nužno potreban intelektualni autoritet, za koji nikada neće biti suviše loših đaka i loših građana-kandidata, spremnih da lažu o svome znanju, da prikrivaju svoje znanje ako ga imaju, ili da ga čak popljuju i odreknu ga se. Staza slonova po kojoj se trupka u kapitalizam donela je još jednu varijantu, koja može da se uspešno saživi sa nacionalističkom – imam, nije važno da li znam. Legendarni TV razgovor Brata Karića u prisustvu nagrađene novinarke i guvernera Dinkića, koji je, sasvim deplasirano, smatrao da treba da upotrebi znanje, to pokazuje u akutnoj varijanti.
Jedino ako se sve to ima na umu, može se odgovoriti jednoj savršeno naivnoj stranoj posmatračici moderne Srbije, koja me je pitala kako je mogućno da se svi živo sećaju Kosovske bitke od pre šest vekova, a kompulzivno zaboravljaju Vukovarsku bitku ili opsadu Sarajeva od pre deset ili šest godina. Odgovaram joj da upravo slušam BK vesti, na kojima spiker kaže da je nešto “dežur”, ali nije i de facto…Odgovor je paradoksalan, jer i u njenome jeziku bi spiker rekao “de žire”. Ali tamo je to znanje, kod nas neznanje, s tim što će u njenoj zemlji možda Akademija u nekome trenutku savetovati da se promeni smešno izgovaranje latinskoga jezika, koje je dokaz jednoga tipa znanja, zastareloga znanja. A kod nas će Akademija, mnogo verovatnije, i dalje proizvoditi književna, umetnička i naučna dela koja za narod hvale “narodnu mudrost”, uz dobro skrivanu produkciju poštenoga znanja. Onoga znanja, koje bi spikera sprečilo da pominje “dežur”, “ŠevenIngen” (umesto ShEveningen), “gledAlišče” (umesto gledalIšče) – svi primeri sa BK SAT TV od danas, 4. februara popodne.
Recimo da je sve to zabava sitničara, zadovoljstvo koje se može imati kada spavate na jastuku čiji je šlingerajski volan dobro ispeglan, ništa više. Ali nažalost, nije više, ne posle Vukovarske bitke, opsade Sarajeva i Srebrenice. To su sve znaci relativizacije neznanja, koje nužno povlači cenzuru kolektivnoga pamćenja, neodgovornost, nastavljanje istoga, urušavanje svake neposredne budućnosti – ako već dalju ostavimo postranzicijskim utopijama. Negovanje neznanja ugrožava sećanje. Dokaz – oni koji odbijaju sećanje i odgovornost najčešće preuzimaju ponašanje loših đaka. “Nisam znao”, sa razvijenom formulom “mediji su nam skrivali, lagali, nismo imali para za nezavisne novine” je zapravo isto što i “Nisam bio na tome času”. Juče je ista BK TV intervjuisala đake o školskim programima koji su, pogodili ste, suviše obimni, dosadni, ne pružaju “ono što nas zanima” i sl. Ideologija neznanja je dečiju lukavost prikazala kao nešto sasvim ozbiljno, uplićući izjavu ministra za obrazovanje, koji, kakav god da je, očito je odgovarao na sasvim drugo pitanje…”Suviše obimni programi” su dečiji izraz, koji lako prevodimo u jezik kolektivnoga pamćenja – “mnogo je bilo svega na svim stranama”, sa kontra-udarom o “našim žrtvama” kojih je po definiciji bilo više; “dosadno” je “stalno ponavljanje istih stvari (kao recimo odgovornosti) – hoćemo da živimo”, sa kontra-udarom o “igri katarse koja nije dovoljna” iz usta ni manje ni više nego Vojislava Koštunice; “ono što nas zanima” je naravno budućnost, pare – nepotrebno prevoditi, formula je ista kod desetogodišnjaka kao i kod pedesetogodišnjaka. A naročito – ono što nas ne zanima, to ste vi koji nas podsećate. Otuda je omiljeni novi lik neprijatelja – kobni mračnjak koji zahteva kolektivno sećanje i razmišljanje o odgovornosti, u najgorem slučaju odgovornost samu. Kako da živimo kada još nismo ućutkali sve koji se sećaju? Zanimanje međunarodne zajednice ponekad zakači sećanje i odgovornost, i to je jedino područje male nedoumice, koja se obično rešava agresivnim režanjem za unutra i konfuznim mahanjem repa za napolje. Sem, naravno, haškoga suda, koji ne plaća, već naplaćuje.
U tome smislu, “dežur” je, de facto, znak kulture u kojoj nema mesta kolektivnome pamćenju, zato što nema znanja. Kao što “narodna mudrost” konstatuje da se prva ljubav ne zaboravlja, da je ona osnova našeg emotivnog identiteta tako, nažalost, i kombinacija znanja i kolektivnoga sećanja ne može da se izbegne u stvaranju građanina, dobroga građanina. Drugim rečima, bez haškoga suda ne može se ostvariti poštovanje osnovnih demokratskih principa. Đake treba dovesti do transfera, do faze u pedagoškome procesu u kojoj vezanost za učitelja zamenjuju vezanošću za predmet/e. Analogija sa građanima je jasna. Kada lokalni loši đaci – nacionalni mudraci proglase traganje za Radovanom Karadžićem “progonom pesnika”, dok Mladića švercaju kao keca u rukavu, onda treba izvući teže školske primere: Hitler je izvršio samoubistvo u Vučjoj jami, kako se na nirnberškome sudu ne bi dokazalo da je bio loš slikar.
Peščanik, 13.02.2002.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024