- Peščanik - https://pescanik.net -

Prvomajska bajka

Radmila Karlaš: prvomajska bajka

Zamislite angažovanu književnicu; zatim zamislite kako ona uopšte ne može izgledati: dobićete sliku Radmile Karlaš (rođena 1963). Visoka, plava, našminkana, super trendi, puši na muštiklu, sa dubokim glasom. Upoznala sam je u Sarajevu, čula sam je u Ljubljani, gde je prikazan njen prvi roman, Četverolisna detelina (2009).

Njeno ime sam poznavala od ranije: bila je novinarka iz Banja Luke, aktivistkinja i predsednica Amnesty International, ukratko jedno od imena na onome tankome spisku ljudi koji su hteli i znali da nešto kažu o užasima koji su se dešavali. Ni tada, ni sada nije brinula o tome da se žrtve uvek pakuju u proporcionalne pakete: koliko njihovih toliko naših, pa ako ih nema dovoljno, dodaćemo još koji slučaj. Recimo, Srebrenica = napad na vojnu kolonu u Sarajevu + streljanje u sarajevskom parku. Svi su žrtve. Radmila Karlaš je jedna od retkih koja je ovu algebru rasturila: ne svi su žrtve, već sve su žrtve, i među njima je svaki posebno žrtva – danas žrtva zaborava. Vrlo nezgodno za sve koji se tako trude oko uvođenja zaborava. No Radmila je od onih koji bi, kako kaže opšte balkanski izraz, „na lakat progovorili”.

Bavila se činjenicama dvadeset godina, red je bio da progovori jezikom kojim organizujemo činjenice, ili, kako činjenice teramo da progovore. Stoga je njena proza, kratki roman sa kojim je započela svoj poziv književnice, neka vrsta kompendijuma, epitome budućih knjiga, podsetnik sažetaka priča. Po svome, izuzetno zanimljiva proza, koja ponavlja postupke jako staroga metoda priručnika ili mape za književni rad.

U svome romanu Radmila „prepisuje” svoja sećanja na događaje koje je videla ili ih čula. Njeno novinarsko poštenje prepoznaje se u navodima izvora ili u formulama kojima je proveravala tačnost pojedine priče. Književnica je zatim „pomešala karte”, stavila priče u svoj svet, postavila ih pred ogledalo ličnoga: negde u pozadini naslućujemo i lik mlade žene. Umesto da se bavi samo svojim životom, i u književnost izlije svoje ljubavi i razočaranja, ili da recimo piše poeziju, Radmila Karlaš ne može drugo, već da u svojoj okolini vidi ono što ona jeste bila: rasadnik čudovišta, svakodnevnih malih frustriranih primeraka iz zapećka, koji su dobili jedinstvenu životnu šansu da se osvete svakome ko je drugačiji… ne zbog posebno zavodljive ideologije sa bogatom naracijom, nego zato što se pružila prilika da budu zli, a da im se to plati.

Radmilina slika srpske većine u severoistočnoj Bosni nije nimalo preterana: ona samo poziva i ostale da tako sagledaju svoju sredinu, da se ne zaslepljuju, ne zaćutkuju sebe doživotno, da ne padnu u bedno trgovanje koliko naših – toliko vaših. Na posleratnim pijacama sa kostima postiglo se čak i to da je mala većina srpske skupštine u Beogradu odlučila da prizna zločine u Srebrenici (ali ne i genocid), pa i to da je prethodni predsednik Republike Srpske smogao snage da se u Sarajevu izvini za zločine nad sunarodnicima. Rasprava sada teče, sa istim ubilačkim strastima, oko terminologije: ubiću te ako upotrebiš reč genocid. Ništa novo na tzv. „zapadnome Balkanu” – Grci već decenijama vode verbalno-administrativni rat protiv imena Makedonija na svim međunarodnim nivoima. Šteta koju su prouzročili samo administraciji ES mogla bi biti lep doprinos u sređivanju današnjih dugova. „Ime ruže” još uvek ubija, kao što je Umberto Eko pokazao u svome najboljem delu.

Radmila Karlaš piše potpuno novom prozom, koju možemo razumeti tek ako razumemo pritisak pod kojim je odlučila da zameni jezike, i da kaže sve što pre nije smela – ne zbog pritiska, nego zbog profesionalno određenoga diskursa. Zato njen roman nema ničega publicističkoga, ničega novinarskoga, ničega na brzinu sklepanoga, ničega traženoga. To je koncentrat užasa, sleđenog i kontrolisanog, namerno prozno disciplinovanoga, namerno osiromašenoga, namerno svedenog na samo najvažnije bleske značenja. Ledena poezija u prozi?

Kada slušate književnicu koja je upravo izmislila potpuno nov stil pisanja o ratu, čini vam se da bi malo od te hladne distance prema sopstvenome delu dobro došlo nacionalnim ili tržišnim književnim veličinama diljem sveta. U Ljubljani ju je slušalo nekih dvadesetak zainteresovanih, pre svega brodolomnika iz rata. Simpatična publika, ali možda ne baš sasvim ona koju bi Radmila zasluživala. Možda će se pojaviti onda kada ih više bude pročitalo knjigu. U svakome slučaju, bilo je izuzetno iskustvo slušati autorku koja govori analitički, a piše entropijski, i kako se sama kritički opredeljuje odnosno demitologizuje svoje pisanje. Pri tome ona obavlja posao koji kritičari nisu obavili, niti u Ljubljani niti drugde. Ne mislim na to da autor baš nikako ne bi smeo da ima pravo da tumači svoje delo, već na sasvim izuzetan primer Radmila Karlaš, koja se u svim svojim komentarima udaljava od svoga dela, opredeljuje ga kao nešto sasvim lično i mnogo manje važno od stvarnosti u kojoj živi. A o njoj ona ima dobro izgrađeno mišljenje, više mišljenje istoričarke nego književnice:

„Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe i svoju istoriju. Slutio je, zapravo, znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali. Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti.”

Proza Radmile Karlaš je posebna i po sasvim novome tematskome krugu koji je unela u ratnu prozu: to je seksualnost. Seksualne frustracije koje opredeljuju „maloga čoveka” da postane zločinac još nigde nisu tako opisane kao u ratnoj prozi Radmile Karlaš. Objašnjenje – hromo kritičarsko objašnjenje, da se razumemo – jeste u tome da ona piše i inovativnu ljubavnu prozu. Evo kraja jedne njene ljubavne priče:

“Sretali se nisu nikada više, ali su riječi pljuštale s kraja na kraj telefonske žice. Odbijala je svaku njegovu namjeru da u njoj čuje svoj eho, ali je bila svjesna da ne može uzmaknuti. U protivnom, bilo bi to isto kao pocijepati se na dva dijela. Moralo je tako ostati i kada je njegovo zemno tijelo u jednostavnoj urni pokriveno crnim mermerom. Samo je naprslo ogledalo.”

Književnica koja mrzi rat i u stanju je da ga secira sa ubistvenom tačnošću, i koja istovremeno zna da opiše zapletenu igru seksualnosti? Kada bi postojala, kao u nekim drugim zemljama, institucija „gradskoga” pisca, bar na izvesno vreme, volela bih da taj grad bude u Sloveniji, i da se Radmili Karlaš kupi mir za pisanje, dogovaranje prevođenja, još pisanja. Ovaj tekst je napisan kao prvomajska bajka, želela bih da srećan kraj označe još mnoge knjige: „I od tada je pisala zauvek, i još toliko da vam ne umem sve ispričati”.

Priče o stvarima

Peščanik.net, 01.05.2010.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)