- Peščanik - https://pescanik.net -

Radujte se miru

Foto: Peščanik

Evo nama opet sankcija. Ko s radikalima leže u krevet, sa sankcijama se budi – tako bi mogla glasiti osavremenjena jedna nešto starija narodna mudrost. Mada, i u svom izvornom obliku – …upišan se budi, ima smisla. Jedino što je „upišan“ u ovom našem konkretnom slučaju – eufemizam. Ali, nećemo o tome, jer se tu nema mnogo šta ni reći, barem ne čitaocu koji je moj vršnjak i pamti kao i ja.

Nećemo ovde ni o fakultetu srpskih studija u povoju. Ono o čemu se šuškalo u Beogradu dogodiće se – a valjda ipak neće – u Nišu. Filozofski fakultet će se tamo pocepati – da ne kažem: poroditi – da bismo dobili te čuvene srpske studije. Ne ni srbistiku, kako je to na beogradskom Filološkom. Nego baš – srpske studije. To što bi srpske studije bile nezamislive izvan okvira studija kulture – a čitalac zna kao i ja, sve su to zapadnjačke identitetske „izmišljotine“ (baš kao i sama nacija), potencijalnim studentima i njihovim profesorima neće smetati ni najmanje.

Da bi se sakrio taj zapadnjački osnovni i najsnažniji uticaj na ovdašnje vatreno rodoljublje, srpske studije biće obogaćene – sasvim groteskno – ruskim studijama. I eto nam odmah paradoksa – srpski identitet, poručuju nam vatreni rodoljubi, ne može se zamisliti bez ruskog, toliko je to naše i autohtono. U drugom koraku, jasno je, srpske studije tu su samo drugo ime za mržnju prema zapadu, iako bi bez tog zapada, da ponovimo, bile nezamislive. Kao što nije lako zamislivo ni: studije mržnje (prema zapadu), iako bi to bio najprecizniji naziv za novi fakultet. Samo što je i to sve jasno i banalno, pa nećemo ni o tome.

Nećemo ni o opoziciji u parlamentu. Obrukali su se, to je van svake sumnje. Sada bi svi oni kojima su zasmetali topovski udari i tuča u parlamentu iz prve polovine godine morali javno da se izvine opoziciji. Jer, da nisu tako pričali, možda se opozicija sad ne bi ovako brukala, nego bi opet s topovskim udarima i šakama spremnim za tuču obesmislila novo zasedanje u skupštini i tako napetost u čitavom društvu prenela i u zgradu parlamenta, što joj je na kraju krajeva i obaveza kao predstavnika žitelja Srbije. Nije se desilo. Mučno je ovo sad, pa nećemo ni o tome.

Pa o čemu ćemo, pobogu, evo nas skoro na pola teksta. O miru u Palestini. Taj mir je danas važniji od svega što se događa kod nas, jer ovo kod nas su ionako šumovi, magla zbog koje se pravimo da ne vidimo da smo se zaglavili – i mi i režim – i ne vidimo kako da se odglavimo. Dakle, ovo kod nas će trajati, s usponima i padovima, razočarenjima i oduševljenjima, barem još neko, ne bih rekao kratko, vreme.

A primirje ili mir u Gazi, to jest državi Palestini, mogu već danas zaustaviti ubijanje civila. Prema podacima koji sada kruže u vestima o Gazi, 68.000 Palestinaca je ubijeno za dve godine rata, a među njima najviše civila. A među civilima, na hiljade dece. I to mora stati. To jest, videli smo da ne mora, ali će izgleda od danas ipak prestati.

Svojim očima, ako se tako može reći za čitanje i gledanje vesti, svedočili smo genocidu, to jest nameri da se istrebi jedan narod. Nije nam to mnogo smetalo, pogotovo ne nama u Srbiji, jer smo navikli da sami sebi budemo najvažniji i da je nama najteže, ali je ipak dobro i za nas da se to zaustavi. Ako ništa drugo, više decu i civile neće ubijati municijom i oružjem koje uporno i bez prestanka prodajemo Izraelu.

Što nas opet vraća na priču o nama… dobro, ne samo o nama nego i o Albancima na Kosovu, kojima je Turska isporučila dronove-samoubice. To samoubice stoji u vesti, iako im je značenje sasvim nejasno. To je kao kad biste za bombu rekli – bomba-samoubica. Ali, jezičke aljkavosti nas ovde takođe ne zanimaju. Zanima nas reakcija Vučića: sram bilo Tursku što prodaje dronove državi Kosovo. Ali nema: sram bilo Srbiju što prodaje oružje i municiju Izraelu iako svi znamo da će se to upotrebiti, to jest da se koristilo za istrebljenje Palestinaca. Eto, rekli smo, pa sad nazad na dogovor o primirju između Izraela i Palestine, iako se u vestima, sasvim podlo, kaže između Izraela i Hamasa.

Samo što stvar uopšte nije u Hamasu, nego baš u Palestini i palestinskom narodu. Hamas je tu samo prolazni, ako hoćete i kriminalni, teroristički, privremeni dodatak. Par godina mira, i sami će se Palestinci rešiti Hamasa. Hamasa verovatno ne bi ni bilo bez političkih zakulisnih radnji samoga Izraela. Pa i sada, kada Izrael i američka administracija naglašavaju da je partner u pregovorima o primirju baš Hamas, a ne recimo trenutni, privremeni predstavnici Palestine i palestinskog naroda, ta država, Izrael dakle, i ta administracija, američka dakle, pokazuju da im je najvažnije da Palestine kao države nema.

Drugim rečima, draži im je Hamas od palestinske države. Zato su, ako ne baš i izmislili, a onda sasvim sigurno podržali Hamas. Što je u stvari jedan od krupnijih razloga svih tekućih problema u tom delu Bliskog istoka: ta nesklonost da se Palestinci tretiraju kao ravnopravan narod s pravom na državu. Što ne znači s pravom na isključivo palestinsku državu.

E sad, velika je privilegija skloniti sve u stranu, zanemariti ubijanje, i pokazivati ovde da je ideja o dve države (palestinskoj i izraelskoj) mnogo lošija od ideje o jednoj državi s dva naroda, iliti o jednoj državi i dve nacije, za koju se tako uporno i argumentovano zalagao Edward Said. Pa nećemo ni o tome. Ideja o dve države i njena realizacija više štete može napraviti Izraelu nego Palestini.

Dobronamerni Said je strpljivo objašnjavao da bi Palestinci kao jedna od dve nacije u zajedničkoj državi bili garant sigurnosti za tu državu. Oni bi bili štit od pretnji suseda, a ujedno i most ka miru sa tim susedima. Izgleda da se neće desiti. Pa ostavimo sad i to.

Nećemo ni o tome šta su bili pravi motivi da američka administracija svom silom zalegne da se dobije primirje. U vestima, informisani izveštači i komentatori, reći će da za primirje između Palestine i Izraela u velikoj meri treba da zahvalimo i Trumpovoj sujeti. Rešio čovek da dobije Nobelovu nagradu za mir. Odluka o dobitniku te nagrade pašće ovih dana, tako da se primirje moralo dogovoriti baš jednog od ovih dana.

Sva sila jedne i dalje možda najmoćnije države na svetu stavljena je u službu jedne sujetne osobe, a tek onda i u plemenite svrhe postizanja mira i zaustavljanja ubijanja. Znamo, trebalo bi da bude obrnuto, da se svi instrumenti i sva raspoloživa sila upotrebe za postizanje mira jer je to samo po sebi ispravno. Da se upotrebe za zaustavljanje ubijanja dece i civila, jer je to samo po sebi ispravno.

Ali, nije se tako desilo. Cinični čitalac reći će – pa šta ste drugo očekivali. Ako je Netanjahu rat protiv Palestine poveo i života lišio desetine i desetine hiljada ljudi da bi izbegao da odgovora pred sudom za pronevere novca ili korupciju… za šta god, zašto bismo se čudili ako se taj rat zaustavi zbog Trumpove želje da dobije Nobelovu nagradu za mir.

U tom poređenju s Netanjahuom, Trump čak ispada i mnogo bolja osoba. Samo kada bi Trumpova želja za Nobelom za mir bila iskrena, a ne posledica njegove bolesne sujete i iracionalnog takmičenja s Obamom. Ali, ni to nije važno.

Jedino je važno da rat stane, da prestane ubijanje, da se spasu deca i civili u Gazi i na Zapadnoj obali. Svime ostalim treba se baviti kada ljudi, Palestinci, prestanu da ginu. Ako bi neko sad našao način da izađe u susret Vučićevoj sujeti i njegovim niskim strastima, i tako reši krizu u Srbiji bez krvoprolića, ja bih rekao – daj. I sve drugo bih, baš kao u ovom tekstu, stavio na stranu. Jeste, vremena su teška, apsurdi su veliki, ali – životi su veći.

Peščanik.net, 10.10.2025.

IZRAEL / PALESTINA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)