- Peščanik - https://pescanik.net -

Šaljivdžije

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

I posle par dana, nema objašnjenja za postupak američkog ambasadora Kylea Scotta i reakciju potpredsednice vlade Zorane Mihajlović. Mora se biti silno arogantan i nepromišljen, ili naprosto ciničan, pa kao ambasador strane zemlje u zemlji domaćinu dodeliti nagradu državnoj službenici što radi posao za koji je plaćena. S druge strane, ne sme se imati ni trunka samopoštovanja niti svesti o vlastitoj poziciji, pa kao državna službenica primiti nagradu od službenika strane zemlje, nagradu dakle za posao za koji ste plaćeni da ga radite.

Stvari zapravo stoje još gore: na stranu što i potpredsednica i ambasador znaju da su njihovi gestovi nedolični, poenta je u tome što i Scott dobro zna kao i Mihajlović da ona svoj posao predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost radi očajno loše. Scott je to i otvoreno rekao – „statistika je porazna“. Na šta je Mihajlović samouvereno odgovorila – hvala američkoj ambasadi što je „prepoznala napore da se nasilje nad ženama smanji“. Naravno, trebalo je da kaže uzaludne ili promašene napore, pa otuda i „porazna statistika“, ali, eto, nije.

Sve u svemu, Scott je kod Mihajlović prepoznao zalaganje, a Mihajlović je priznala da se trudi. Statistika je otišla u drugi plan. Kao kulise, oko Scotta i Mihajlović poređale su se aktivistkinje iz nevladinih organizacija, takođe dobitnice nagrade, a zapravo nemi svedoci „porazne statistike“ za koju je kao predsednica Koordinacionog tela i kao potpredsednica vlade odgovorna upravo prvonagrađena Mihajlović.

Godinu 2017, kada je reč o nasilju nad ženama, nije u stvari obeležilo nikakvo zalaganje. Obeležili su je koliko proletos upravo primeri nasilja nad ženama sa smrtonosnim ishodom i to baš pod krovom ili u dvorištu državnih ustanova, to jest centara za socijalni rad. Umesto zalaganja, ta dva zločina, izvršena praktično u okrilju države, pokazuju pravu meru rada državnih tela na zaštiti žena od nasilja: neznanje, nemar, nedostatak sredstava i ljudi, nespremnost države da deluje preventivno čak i u situacijama kada je očigledno da će se nasilje dogoditi, jer se događalo i ranije.

Na sve to, na kraju 2017. Scott ima da kaže Mihajlović – evo, vidim da se trudite. Na šta Mihajlović ima da odgovori – evo, stvarno se trudimo. Mogao je Scott da kaže i – evo vam nagrada, samo nemojte više da se trudite ali, videli smo, nije to rekao. Ali zato je Mihajlović krajnje neumesno dodala da je veoma važno da se u vezi sa „ovom temom“ – ej, „temom“! – razgovara i radi u školama sa najmlađima. Zamislimo sad kako ministar prosvete Šarčević sa najmlađima obrađuje „ovu temu“ u školama. Ko je imao stomak, gledao je na javnom servisu kako Šarčević razume i rešava, recimo, vršnjačko nasilje u školama.

Na kritike koje su mu upućene jer je rekao da je žrtvi vršnjačkog nasilja na čelu pisalo – muči me, Šarčević je mirno odgovorio da se on tako, pomalo neobično, šali. I sa tim šaljivdžijom bi Mihajlović da rešava problem nasilja nad ženama. Pokazaće, međutim, šaljivdžija i svoje drugo lice, pa će u Aranđelovcu deca koja su zlostavljala svoju drugaricu ovih dana biti izbačena iz srednje škole. Tako šaljivdžija rešava stvari – šta će sa tom decom dalje biti, njega naprosto ne zanima, jer on već smišlja nove dualne šale. Bizarno u svemu tome je da je i Vučić u ulozi predsednika države nešto ranije posetio istu školu i praktično sugerisao deci da neće biti nikakvog progona.

I ne samo to, Vučić je otišao i korak dalje, pa je rekao da je dobro što se događa nasilje, jer tako saznamo da postoji problem. Zastanimo tu za trenutak: teza je da je dobro kad se dogodi problem, jer onda imamo šta da rešavamo. Recimo, da se ništa nije dogodilo i da problema nema – šta bismo onda radili i rešavali? To je prilično uvrnuto shvatanje problema: ispada tako da su problemi dobrodošli, jer onda imamo oko čega da se trudimo, a za trud će se onda dobijati i nagrade. „Tek sam sad saznao da su danas u razgovoru u učionici sedeli i žrtva nasilja i učesnici, ali sam im poručio da moraju da računaju na prijatelje i da ih čuvaju, devojčice posebno“ – glasiće Vučićeva mudra poruka đacima, za kojom će onda slediti izbacivanje iz škole.

Sasvim je moguće da je Mihajlović imala na umu ovakav predsednički razgovor i rad sa najmlađima u školama kada je izgovarala svoju zahvalu Scottu. Njena vizija, otelovljena u Vučićevom nastupu, zadobija tako obrise programa: ponekad je dobro kada se dogodi nasilje nad ženama; dobro je zato što onda možemo da reagujemo, razgovaramo i radimo; a kada reagujemo, dobijamo nagrade. Žrtve ćemo naravno oplakati, a počinioce kazniti. I tako ukrug. U takvom programu, statistika je „porazna“ jedino za žrtve; državni službenici imaju samo koristi od takve statistike. I nagrade.

Peščanik.net, 02.12.2017.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)