- Peščanik - https://pescanik.net -

Snagom svesti protiv insekata

Foto: Svetlana Slapšak

Lazaru Stojanoviću

Godine 1990. Nebojša Popov objavio je u biblioteci Chronos zbirku satiričkih tekstova Milivoja Majstorovića i Lazara Stojanovića, knjižicu koja se čita u četiri smera i dva pravca i opremljena je medicinskim ilustracijama, ponajviše spolovila. Prilozi dva autora prestali su da izlaze 1972, kada je časopis Student ugušen. Izdavač i autori zamolili su me da napišem uvod, ja sam napisala dva, po jedan za svakog autora i njegovu polovinu knjige i svakog smera čitanja u knjizi. Danas uistinu nemam prava da autore razdvojim, jer jednog od njih više nema. I nisam uostalom u stanju – bar sada – da napišem išta o Lazaru Stojanoviću što ga ne bi vređalo banalnošću. Tekst nikada nije ponovo objavljen, nije ni kompjuterski sačuvan. Štampa je nažalost bila sa mnogo grešaka, koje sam u ovom prepisivanju ispravila. Imam utisak da jedan deo teksta nedostaje, pa kako nemam elektronski trag ovog teksta, popravila sam ga po sećanju. Posvećujem Lazaru Stojanoviću ovo prekucavanje/digitalizaciju teksta.

Predgovor

„Beći beljo – Boće bilje“ od Milivoja Stojanovića i Lazara Majstorovića, ili obrnuto, otisnuto i povezano 1972, izdato je, sasvim preuranjeno, 1990, umesto da sačeka dvadesetogodišnjicu.

Ovaj bi uvod mogao biti patetični panegirik rukopisima koji ne gore, knjigama koje se ne zabranjuju i pravdi koja na kraju (čijem kraju?) pobeđuje, kada to ne bi zabranjivao najjednostavniji građanski osećaj pristojnosti: dva mlada pisca ostala su, prinudom ludosti, izvan eteričnog života pisaca u prostorima ruža, zefira i promaje čekaonica vlasti. Pogleda li se spisak sjajne generacije koja je započela pisanje u Studentu, primetiće se da srećnijih, onih koji su prošli bez zabrane i/ili zatvora (a pri tome su još ostali živi) praktično i nema. Postoje samo stepeni nesreće i suvišnog čekanja, u čemu Lazar Stojanović, nalik junaku nekog dugo bunkerisanog češkog filma, dobija zabranu na zabranu, zatvor na zatvor i bolnicu na bolnicu. Tačna hronologija dobija se slobodnim mešanjem datih elemenata. Ili, drugim rečima, na ovom generacijskom konkursu nesreće on dobija nezasluženo prvo mesto. Sve ovo bi lukaviji čitalac, naviknut na kritičarske strategije, mogao da tumači kao captatio benevolentiae – eto, bili su nesrećni, nećemo ih sada podvrgavati i nekom cepidlačkom vrednovanju. Hoćemo. Tolika se plemenitost ne može očekivati od kritičarke koja je osamnaest punih godina čekala svoju žrtvu, tada uglednog i nedostižnog urednika i autora Studenta (mislim na obojicu), strogog i ciničnog ocenjivača prvih drhtavih kritičarkinih pokušaja da joj inicijali zablesnu ispod teksta od pola šlajfne. Na veliku kritičarkinu žalost, nešto se za poslednje dve decenije poizdešavalo u domaćoj književnosti, o onome „šire“ da i ne govorimo, pojavile su se bar dve generacije koje prisiljavaju na poređenje, i čitav taj književni kontekst nepovratno otima pisce iz kritičarkinih kandži i smešta ih tamo gde i spadaju, zajedno sa svojom knjigom, u domaću književnu istoriju. A tamo, poznato je, svi bolje izgledaju nego u doba kada su, prpošni, uređivali jedini list koji je mogao da se čita.

Činjenica da je knjiga Biće bolje štampana kao međusobno obrnuti autorski doprinos, obavezuje da se autorski par smesti u onu fijoku u kojoj već poodavno čuče Iljf i Petrov sami, ali je ipak vrlo tesno. Stojanoviću i Majstoroviću će biti lako, jer već stoje jedan drugom na glavi. Njihova zajednička poetika može se rekonstruisati, a u najgorem slučaju i izmisliti: reč je o književnom pismu koje nosi izvesne znake epohe, ili bliže znake stvaralaštva i jezika jedne obrazovane, poražene i shodno tome cinične populacije. Drugi, koje zabrane nisu pogodile, nose te odlike u manjoj meri. Mera subverzivnosti jezika plaćala se skupo, strategije za izbegavanje svake veze sa tadašnjim glasovima Evrope i sveta bile su i mnogobrojne i, priznajmo, ponekad veoma rafinirane. Paradoks književne epohe u kojoj su pisanje započeli Stojanović i Majstorović jeste i taj da, kao i desetak godina ranije, izgovor modernista i (lepe) literarnosti pokriva nemoć pisca da se opusti i sebi da oduška u čvrstom i zdravom ugrizu. Dok je ranije stvar mogla da se pravda inovativnim zaokretom prema zapadnoevropskim autorima, posebno T. S. Eliotu, ovoga puta ostaje samo neubedljivo gađenje nad mladom Evropom koja vrišti, prska sprejom po zidu i zveči praporcima na nožnim člancima, prostija i direktnija nego ikada. Kao da nisu još uvek plitko pod kožom mladi marksisti i omladinski rukovodioci, već kao da su došli upravo sa predavanja na Sorboni gde su izviždali Barta, Stojanović i Majstorović se služe montažom i kolažom, citatnošću, resemantizacijom svakodnevnog i zvaničnog govora, direktnim iskazom, istražuju poetiku byt-a, manipulativnost medija i dokumentarnu konstrukciju. Njihovo pisanje otkriva čitanje, podjednako ozbiljno, francuskih i tek otkrivenih ruskih teoretičara, duge seanse u Kinoteci i sa stripovima, o Vinaveru u svim oblicima (prevodi, Pantologija) da i ne govorimo. Uostalom, to je doba kada Vidici uporno objavljuju Gramšija, Altisea i ruske književne teoretičare, a po kafanama se uveče prodaje jedno od prvih samostalnih izdanja – drugi, nepoželjni jer se na žive veličine odnosi – deo Vinaverove knjige parodija, Alaj-begova slama. Naziru se, u tekstovima Stojanovića i Majstorovića, i čitanja srpskih nadrealista, američkih beat pesnika i sasvim nove američke rock poezije. I, možda najčitljivije od svega, čitanje rasutih tekstova (grafita, proglasa, parola, efemernih publikacija) buntovne francuske, nemačke i češke studentarije. Danas se ne može izbeći asocijacija na dva anahrona fenomena, o kojima autori nisu mogli imati pojma, i koji plastično ukazuju na univerzalnost izvesnih poetičkih zahteva, a uzgred i na ispraznost pribežišta za netalentovane: postmodernizam i Harms.

Milivoje Majstorović stoji ubedljivo nad tekstom Lazara Stojanovića. Njegova proza je stilski ujednačena, u velikom rasponu između „kritičke“ proze i parodiranja tipskih govora i stereotipa pisanja. Već to govori o izvesnoj oholosti talenta koji, dok drugi grcaju u hiperrealizmu nižih slojeva, nižih bića i nižeg stila, sebi dozvoljava eksperimentisanje i semantičku pirotehniku. Sa jedne strane, Majstorović veoma voli iskaz, čiju retoričku genezu od reporterskog zapisa do udvostručavanja glasa on naglašava – jer ga magnetofonska očito ne zanima – a s druge strane je njegov omiljeni parodistički postupak minimalizacija, odnosno minimalni semantički pomak u stereotipu koji funkcioniše kao parodija. Ne zaboravimo da, na primer, najbolji humorni naboj proze Dubravke Ugrešić počiva upravo na ovome stilskom i semantičkom postupku. Ne zaboravimo isto tako da je postupak u izvesnom smislu genetski vezan za istočnoevropske književnosti, i da nije bez izvesnog smisla njegova izrazita otpornost na cenzorske interpretacije: drugim rečima, da cenzor najlakše ispada budala ako se zakači za prividnu kandidnost minimalizovane parodije. Što, istini za volju, domaćim cenzorima i nije mnogo smetalo. Druga, mnogo karakterističnija satirička strategija, koju Majstorović deli sa Stojanovićem, jeste katalog. Katalog, kao izrazito nehijerarhijska (necentralizovana, nehronološka) struktura teksta, ima izvesnu subverzivnost koja naprosto eksplodira ako je pisac sposoban da a) pronađe sve stereotipe, b) poređa ih što luđe, c) postigne da nagomilano značenje ubija težinom. U najboljoj aristofanovskoj, lukijanovskoj i rableovskoj tradiciji, u prozi Majstorovića će hedonistički čitalac naći ovakve kataloge, u kojima se sočnost besmisla smenjuje sa suvoćom programiranog ludila. U jednom od ovakvih kataloga, prizivaju se sve „strukture“ društva da obaveste Južne Slovene kako ne treba da siđu na Balkan, jer je Vizantiji sasvim dobro. Poruka možda ima mnogo više smisla danas nego pre skoro dvadeset godina. Iz nje možemo izvući i jedan ozbiljniji poetički stav: prinuda ideološke kontrole sa jedne strane onemogućava direktnu prostotu naspram vlasti, a sa druge pokazuje da slabost kontrole nije u tekstualnoj koliziji dva diskursa, ideološkog i njemu suprotstavljenog, kontraideološkog (kontrarevolucionarnog!), već u razgolićavanju osnovne slabosti vlasti na vlasti: nju ne uzbuđuje atak na ideologiju, već na govor vlasti. Ideologija je opcionalna, promenljiva, nevažna. Poruka najnovijeg vremena, da će najtvrđi sekretari ljubiti đakonima ruku ako je to potrebno za očuvanje vlasti, o tome zapanjujuće plastično govori. Majstorović je igru otkrio kada se to nije moglo ni naslutiti, i za to skupo platio. Igranje prisvojnom zamenicom „naši“, pokazuje svojim ubistvenim katalozima Majstorović, jeste uvek i igranje našim glavama: monolitizacija, koju danas čak i neki pisci ističu kao pozitivnu i nužnu društveni odliku, opasno je i brzo smrtonosno oružje koje se začas okreće u nos onome ko ga drži. Da bi se ideološka ameba pokazala, potrebna su različita sredstva: jedno od najefikasnijih je korišćenje svakodnevnih stereotipa. Majstorović se nijednog trenutka ne zanosi utopijama o narodnom (našem) govoru, već ga prevashodno zanimaju one forme u kojima se mešaju trivijalni (pisani) žargon, argo i jezik administracije. Tako dobijamo različita uputstva, rokovnike, dnevne, mesečne i godišnje programe, pravila ponašanja i planove koji tragično dodiruju socijalnu bedu – ubedljivije no jecajima propletena ispovest. Govorni žanrovi, opet, to moram istaći, avant la lettre postaju osnova jednog izrazito analitički koncipiranog književnog izraza. Verovatno ne treba isticati da se pre ovoga podrazumeva da pisac ume da ispriča priču, jer fina konstrukcija bez toga propada: Majstorović ume. Kolaž nije njegova primarna tehnika, za razliku od Lazara Stojanovića. Njegova je proza na ludost otpornija i eksperimentiše na način koji bismo nazvali organskim. Čak i odlomci koji imaju izrazite odlike polifonije (glasovi, parole) umesto haotičnosti daju utisak dramskog orkestriranja. Njegova proza, koja diskretno parodira srpsku pripovetku i najnoviju (u to doba) „stvarnosnu“ prozu, distantna prema „autentičnosti“ skoro isto toliko koliko i prema suviše vidljivom eksperimentu, pojavljuje se kao tragični zametak naprasno prekinute kultivisanosti i discipline. I najzad, Majstorovićeva proza svedoči o intelektualističkoj tendenciji koja je, skoro istovremeno, i nekako zajedno sa njim samim, dugo odsustvovala iz beogradskog književnog života.

Lazar Stojanović stoji ubedljivo nad tekstom Milivoja Majstorovića. Pred sobom imamo jednog od nezakonitih otaca beogradske aforističke škole, sholastičara po strasti dokazivanja, i odgovarajuće neumerenog pisca kome baš ništa nije sveto. Ako Majstorović deluje otrovom koji se sporo razlaže i sporo primećuje, Stojanovićev satirički pristup epatiranju buržuja blizak je metodu sa maljem. Nema diegetičkih strategija ni pričanja priče: kada upotrebljava stereotipe, Stojanović se najradije služi formama definisanja i objašnjenja: uputstvo o upotrebi, rečenička lema, spisak, iskaz sa greškama. Njegova „ispovest iz života“ (gospođa na radu u javnim klozetima) ima surovost pojačanu hiperbolama: intervencije u tekstu su vidljive, na piščevo nesumnjivo zadovoljstvo. Jer, igra je za Stojanovića važnija od smisla. Stoga u njegovoj prozi ima skoro klasičnih komada nonsense poezije nesputanog i što se smisla tiče nevažnog poigravanja sa značenjima. Ima znakova da kombinacija takvog pisanja i suvog udarca u čelo (na primer definicija beloglavog supa) na cenzuru deluje pogubnije nego nespretna aluzija: autor je bezbrižan, umesto da bude smrtno preplašen. Kada piše aforistički, Stojanović je u stanju da potpuno izbegne jednosmernost, i da u očajanje dovede svakog drugog aforističara koji se znoji nad svojim teško skovanim smislom. Stoga čitanje njegove proze ne izaziva sinkopirano i ponešto suvoparno zadovoljstvo kao čitanje dugo promišljanih aforizama: aforizam i nonsense, inače potpuno nemoguća kombinacija, daju čitalačkom zadovoljstvu dimenziju koja je daleko najvažnija za decu i detinjaste čitaoce: dužinu. Raspusnost i opscenost, funkcionalizovani kod Majstorovića, u Stojanovićevoj prozi postaju zabava za sebe. Ilustracije u knjizi, poglavito orijentisane ka organima, svedoče, sem o grafičkim mogućnostima izdavača, i o galjardskom duhu autora, i posredno o Stojanovićevom veselom i dečačkom bezobrazluku. Stojanovićeva upisanost u evropsku supkulturu i karnevalsku tradiciju postaje time jasnija: nema većeg zadovoljstva nego vlast povezati sa donjim telesnim sferama. Ili, drugim rečima, nema tog aspekta drske i kažnjive raspuštenosti koji iz te tradicije ne bismo mogli naći projektovanog u posebni pristup i zločesti svet slika i asocijacija Lazara Stojanovića.

Lazar Stojanović svoju poetiku zasniva aristofanovski: stvarni događaji, javni govor i drveni jezik nomenklature ne doživljavaju nikakvo glačanje i dograđivanje u autorovoj radionici, već su prepušteni težini sopstvene iščašenosti. No zato je mreža u koju su uhvaćeni bogato ukrašena svim poznatim nakitom iz trezora književnog i drugog umetničkog ludovanja. Hiperbole, elipse, zeugme, boule de neige efekt, podvojavanje, litote, kakofonija, eulalija, kalamburi, igre sa homonimima i sinonimima, sve što je nadrealizam nasledio i zatim povezao sa podsvesnim – to je tekst Lazara Stojanovića. On nužno povremeno postaje poetičan. Aristofanovska je upravo ta kombinacija dokumentovane ludosti i umetničke ludosti, koja, uglavnom bezuspešno, traži svog pravog adresata – građanina. U prisvajanju nadrealizma, ne samo srpskog, ovakav postupak postaje dekonstruktivno-pedagoški, i služi kao odličan primer za razumevanje i tumačenje istorijskog književnog pokreta. Lazar Stojanović se njime služio i u svojim pozorišnim režijama: osnovna prepoznatljiva forma, kolaž, postaje smeo, sa vidljivim šavovima, bez ikakve potrebe za iluzionizmom. Možda najbolji primer – ili bar meni najdraži – ovakvog postupka je njegov tekst Snagom svesti protiv insekata. To je jedan od Stojanovićevih ubistvenih slogana koji razotkriva bednu manipulaciju programskog nasilnog usrećivanja. Dok se zapadna opsesivnost frojdijanskog porekla iscrpljivala u tumačenju filmova B kategorije (peglanje Hičkoka Lakanom i slično) socijalizam od napasti svake fele morao je da izmisli još jedan način osvešćenog kolektivnog napora: poruka tu postaje subverzivnija, jer se socijalistički diskurs zasnivao na trivijalnosti (veličina insekta); čovek budućnosti, proizvod toga diskursa, bliži je kafkijanskom nego stahanovskom rezultatu metamorfoze. Pri čitanju Stojanovićevog teksta, moramo se zamisliti nad još jednim fenomenom, koji više spada u psihologiju čitaoca, u ovom slučaju posebno u psihologiju čitaoca-cenzora. Moralni prigovor mio je socijalističkom cenzoru isto koliko i, na primer, jezuitskom, što su drugi davno pre mene pokazali. Princip zadovoljstva u subverzivnosti, počev od srednjovekovne paradigme, Abelara, izaziva u svim društvima mnogo veću pažnju i često odgovarajuću kaznu, nego manje ili više suprotstavljena kritičnost, koja ostaje na zajedničkoj, opštoj ravni tzv. ozbiljnosti. Samo istraživnje jugoslovenske cenzure pokazalo bi koliko je, jednostavno rečeno, zavitlavanje bilo rizičnije. Opšta neveselost socijalističkog društva, danas na vrat na nos promenjena u crkvenjačku ozbiljnost, ostaje kao možda najpogubnija karakteristika i pretnja izmenjene sadašnjosti. Ludički duh, duh Lazara Stojanovića, ne trpi bocu, naročito ne sa svetom vodicom. Ne bih se iznenadila, dakle, da danas karnevalska veselost ove knjige ne izazove i neke reakcije slične nekadašnjim. Uostalom, Stojanovićeva stilska nedisciplinovanost, barokna sklonost skretanju iz smisla u besmisao i obrnuto, potreba „da se za ludost i pogine“ podjednako su izazovni u svakom iole represivnijem okružju. Stojanovićev tekst Nacrt za opšte blagostanje nije nikakav spomenik diskursa prošlosti, već svedočanstvo o današnjosti. Stojanović je postigao osnovni, onako kako smo u školi učili, cilj književnosti: ona se čita i u nekom drugom vremenu, i u njemu otkriva ono što se savremenici u svakom vremenu odupiru da vide, od straha i njime izazvane gluposti. Aktualan kao Aristofan ili Rable, Stojanović vlasti onda i sada poručuje da su stereotipi providni, da su današnji stereotipi samo prežvakani stariji, i da vlast odbija da ispuni isti osnovni zahtev – nekad i sada – da siđe. U tome tekstu možda najjasnije shvatamo koja je osnovna osobina književnog i idejnog iskaza Lazara Stojanovića: destruktivnost. Po svome nemilosrdnom baratanju značenjima, on je, paradoksalno, mnogo bliži nekim oblicima savremene poezije, nego bilo čemu sličnom u savremenoj prozi. Destruktivan je u tome pogledu njegov poetički stav da je svako pisanje, a ne samo pisanje poezije, zapravo pisanje u drugome jeziku. Da bi prokrčio put do jezika koji bi mogao smatrati svojim, on uništava druge, lažne i manipulisane jezike. I još uvek, neki od delova knjige Biće bolje s autorstvom Lazara Stojanovića danas će, možda i više nego nekad, zazvučati kao poezija.

Savest mi je mirna. Pobedila me je zavodljivost knjige koju nije prekrila plesan, a srećom ni nešto teže. Teško je naći zamerku knjizi koja ima zavidan obim za prvu knjigu, otrovan naslov, pri kojoj se, već u listanju, čitalac režeći smeje. Osvetu početnika izveli su uostalom drugi, temeljnije. I pored najgore namere, nemam šta da zamerim knjizi koja je oštrija od svih što su se dosad, u novoj slobodi, ispilile u ogromnom broju. Chapeau za dva pikarska autora sa kojima je čak i nostalgija zlobna… ali vesela. Patetici novoga doba oni suprotstavljaju svog malog, uznemirujućeg književnog vampira. Koliko jadno deluje svo ono distanciranje od destrukcije što ustanovljava javnu higijenu, kukavičko užasavanje nad direktnošću, hipokriziju primedaba o „šezdesetosmašima“! Jadni mali Beograd 1990, prepušten na milost i nemilost genijima zla, Majstoroviću i Stojanoviću! No kako je reč o gospodi gadnoga pera ali pouzdano finih manira, zaborav će prekriti neskladne tonove prošlosti: Biće bolje!

Peščanik.net, 23.03.2017.

Srodni linkovi:

Zoran Pusić – S Lazarom u Kninu

Mira Oklobdžija – Ima li života poslije smrti

Vladimir Gligorov – Levica

Ivan Čolović – Lazar Stojanović, čovek levice

Milan Radanović – Kuća terora u Muzeju revolucije

Tamara Nikčević: Lazar Stojanović – intervju

Predrag Ž. Vajagić – Cenzura protiv filma: Isus u bunkeru

38. emisija


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)