Poznati beogradski i jugoslovenski reditelj razgovarao je sa suradnicom Dana: intervju koji objavljujemo u nekoliko dijelova otvara Stojanovićevo objašnjenje zašto je njegov diplomski film Plastični Isus – zbog koga će kasnije biti osuđen na tri godine zatvora – 1972. izazvao politički i kulturni lom u SFRJ.

“Iako je, zajedno sa beogradskom Akademijom dramskih umetnosti, Plastičnog Isusa producirao Centar film – u ono vreme najveći jugoslovenski filmski producent – i dalje se, vidim, o tom filmu govori kao o ’studentskom’. Zašto? Po mom mišljenju zato što se Plastičnom Isusu želi oduzeti mesto u jugoslovenskoj kinematografiji i kulturi”, kaže Lazar Stojanović. “Inače, Plastični Isus je bio moj diplomski film…”

A Aleksandar Saša Petrović Vaš profesor?

Ne samo profesor; Saši Petroviću sam, recimo, bio asistent na Skupljačima perja; zajedno smo radili i knjigu snimanja za Biće skoro propast sveta… Saša me je veoma podržavao u nameri da napravim igrani film koji će, nekim čudom, početkom sedamdesetih godina XX veka, na jugoslovenskoj kulturnoj i političkoj sceni napraviti onoliki lom.

U čemu je zapravo bio problem sa Plastičnim Isusom?

Najkraće, u satiri na račun Josipa Broza Tita. Dramska napetost Plastičnog Isusa zapravo počiva na kontrastu dva glavna lika: čoveka na vrhu, Josipa Broza Tita, i čoveka na dnu, koga igra Tom Gotovac. Pored toga, problem je očito bio i u tome što se Tito pojavljuje u gotovo svakoj sceni filma: jednom je, recimo, u kadru ulica sa njegovim imenom, drugi put je to veliki bareljev sa Titovim profilom u sali Opštine Novi Beograd…

Tu ste snimili vjenčanje reditelja Ljubiše Ristića i slikarke Višnje Postić?

Tako je. Dok je film bio u rukama države, ta scena je nestala; cenzori su je izbacili.

Zašto?

Zato što se, pored Višnje i Ljubiše, sticajem okolnosti, u filmu pojavljuju i njihovi očevi, obojica generali JNA; najzad, tu se našlo i nekoliko njihovih porodičnih prijatelja – oficira i visokih službenika jugoslovenske Državne bezbednosti; doduše, ovoga puta u civilu. Kasnije sam saznao da su, čim je Plastični Isus otet, te ljude njihove kolege-bezbednjaci počeli ironično da nazivaju – glumcima. Što je, verujem, tih godina moglo biti prilično neprijatno.

Zbog čega Vam je bilo interesantno vjenčanje Vašeg prijatelja Ljubiše Ristića?

Zato što sam hteo da pokažem da, bez obzira na to što moj film – tipično za kraj šezdesetih godina XX veka – insistira na prilično liberalnim muško-ženskim odnosima, među našom generacijom ipak imate i one koji se, nasuprot slobodnoj ljubavi i promiskuitetu, opredeljuju za brak kao “tradicionalnu vrednost”.

Bili ste svjesni da će Vaš film izazvati burne reakcije?

Jesam. Doduše, verovao sam da ću ipak naći načina da izbegnem sve ono što će se kasnije dogoditi. Međutim, u međuvremenu je došlo do promene političkih prilika… Sa druge strane, verovao sam da nije strašno ako uđete u spor sa državom zbog toga što se njoj ne dopada ono što radite. Uostalom, kako raditi na drugačiji način?! Posebno ako je jedno od vaših temeljnih uverenja – koje, doduše, često zna da bude i ograničavajuće – da je lična a ne sloboda rase, klase ili čovečanstva vrednost koja, bez obzira na cenu, uvek mora biti štićena; tim pre što njen gubitak neminovno uništava druge mnogo važnije stvari.

Kada ste rekli da su se promijenile političke okolnosti, na šta ste mislili?

Na to da se u dotadašnjim odnosima sa policijom – a moje ime se nalazilo na njihovim spiskovima – uglavnom sve završavalo partijskom kaznom.

Bili ste član Partije?!

Naravno. Svi smo bili članovi Partije.

Ko to “svi”?

Gotovo cela redakcija našeg šedesetosmaškog Studenta… U SKJ sam ušao 1966, i to kao zreo čovek, liberter koji je mislio da je za razvoj svakog društva neophodan politički pluralizam, individualne i građanske slobode, ljudska prava kao temelj na kome može da se gradi zajednica slobodnih ljudi…

Zašto baš 1966? Pad Aleksandra Rankovića ili…

Verovatno je taj događaj imao uticaja; iako je, moram da kažem, i pre i posle Rankovića bilo raznih “rankovića”… Politika me je uvek interesovala, a znao sam da jugoslovensko društvo tih godina – baš kao Katolička crkva u Srednjem veku – pojedincu nameće pravilo po kome, ako već hoće da raspravlja o pitanjima vere, smisla života, postojanju boga, to može činiti samo u zadatim okvirima. U tom smislu, ulaskom u Partiju sam dobio kakvu-takvu platformu…

Ali, ako već govorimo o kažnjavanju, sećam se, recimo, da je negde 1971. protiv mene – koji sam u to vreme bio glavni urednik Vidika – zatraženo pokretanje postupka za neprijateljsku propagandu; časni sudija, Crnogorac Ljubomir Radović, odbio je da podigne optužnicu, nakon čega je penzionisan, a taj broj Vidika je, naravno, zabranjen.

Zbog čega je zabranjen?

Broj koji smo uredili Ljubiša Ristić, Aleksandra Ilić i ja bio je posvećen kulturi, pravosuđu i propagandi u Trećem rajhu, što je, nažalost, ličilo onome što smo imali u Jugoslaviji; tih godina je sličnost bila vidljiva čak i u detaljima. Gebelsovska propaganda je – pokušavajući da ga predstavi kao omiljenog – recimo, praktikovala da Hitlera prikazuje kako miluje decu, otvara fabrike, sedi zagledan u svetlu budućnost, kako šeta psa… Te fotografije sam, pažljivo ih birajući tako da aluzija bude jasna, upoređivao sa sličnim iz svoje zemlje. Naravno, naša ambicija nije bila da bilo koga i šta izjednačavamo…

Nego?

Nego da se postojeći sistem upozori da ide pogrešnim putem u kome se, baš kao i u nacionalsocijalizmu, medijima daju određene instrukcije, u kome se nacionalni interes – u ovom slučaju interes države i takozvane radničke klase – stavlja ispred ličnog. Hoću da kažem da je ambicija bila manje pobunjenička, a više edukativna. Na naslovnoj strani tog broja Vidika imali ste uveličanu poštansku marku sa Hitlerovim profilom; u Jugoslaviji smo u upotrebi imali istu, samo sa drugim likom.

Ali, pitali ste me o promeni političkih okolnosti… U decembru 1971. – mesec nakon mog odlaska u vojsku u Požarevac – u Karađorđevu je održana sednica Politbiroa na kojoj je praktično likvidiran liberalni nacionalistički pokret u Hrvatskoj; devet meseci kasnije, pojavilo se čuveno Titovo pismo – napisao ga je Stane Dolanc – gde se prešlo na likvidiranje liberala u Srbiji.

Titovo pismo iz 1972. je, kažu, označilo otvoreni zaokret ka dogmatizmu i pojačanu ideološku arbitražu u svim oblastima, pa i u kulturi; neka vrsta kineske kulturne revolucije.

To je tačno. Ali, nismo mi – Vlada Mijanović, Pavluško Imširević, Danilo Udovički, Jelka Kljajić, Milan Nikolić, Mihajlo Đurić, ja – bili njihovi neprijatelji; to su postali ljudi koji su do tada bili deo njihovog aparata. U Srbiji je smenjen prvi politički ešalon – Marko Nikezić, Latinka Perović, Mirko Tepavac, Marko Čanadanović – a sa njima i ogroman broj direktora, opštinskih funkcionera… Taj žestok talas represije je iskorišten kako bi se ošinulo po nama koji smo bili u vezi sa studentskim pokretom 1968, sa određenim demokratskim iskoracima u kulturi. Hoću da kažem da se posle Karađorđeva, naročito nakon spomenutog Titovog pisma, represija polako legitimisala.

Kada ste uhapšeni?

Dok sam bio u vojsci… U vojsci sam, inače, naučio da događaje posmatram ne iz svojih, nego iz njihovih cipela; jer, službe prave spiskove, dosijee ljudi koje onda melju, prepakuju i upotrebljavaju u momentu kada procene da im možete biti laka meta.

Naravno, to često zna da bude u ozbiljnom raskoraku s vremenom kada je navodni zločin počinjen.

Kada sam, dakle, u novembru 1971. stigao u požarevačku kasarnu, moram da kažem da sam primljen kraljevski…

U kom smislu?

Tretirali su me kao pismenog, kulturnog čoveka kome su, budući da ipak zadovoljava njihove prilično niske potrebe i standarde govorništva, odmah dali da vojnicima drži predavanja. Sa stanovišta potencijala, u početku sam, u tom smislu, imao status jednog od najvažnijih vojnika u kasarni. Pored toga, moja proverbijalna ljubav prema oružju – izvinite, ipak sam Balkanac i bivši sportski strelac – doprinosila je utisku o meni kao odličnom vojniku. Već u decembru 1971, kada je moj dosije, sa mesec dana zakašnjenja, iz UDB-e stigao u Vojnu službu bezbednosti, to se promenilo…

Neko Vam je rekao da je Vaš dosije stigao ili…

Ne, ne… Bilo je jasno, budući da je, odmah po njegovom prispeću, odnos oficira prema meni značajno promenjen.

Kako?

Oko mene su krenuli da se motaju razni doušnici i provokatori koji su me propitivali o, recimo, studentskoj štampi za koju sam svojevremeno pisao, o pobuni 1968, o filmovima… Bilo mi je jasno da sam odjednom postao predmet interesovanja vojne službe bezbednosti. Interesantno je da sam vojsku služio u gardijskom puku specifične strukture u kome su uglavnom dovođeni ljudi “problematične” prošlosti, oni koji su, recimo, nekada bili u Legiji stranaca, čiji su roditelji ustaše, četnici, “reakcija”, što sam tek kasnije saznao. U celom puku, svega smo nas devetorica bili članovi SKJ.

Sve do odlaska u vojsku sam, inače, verovao da partijski sastanci u Službi bezbednosti, vojsci ili preduzeću izgledaju kao naši partijski sastanci na Univerzitetu, da se sve rešava na višem nivou i da partija nije toliko i na taj način instrumentalizovana. Vraga! Ubrzo sam bio suočen sa činjenicom da je ovde reč o veoma represivnom, bezmalo staljinističkom sistemu.

Kada ste to tačno shvatili?

Nedugo nakon dolaska u vojsku. A evo i kako: pre nego što sam stigao u Požarevac, negde krajem 1971, u okviru specijalnog programa beogradskog FEST-a, bio je prikazan moj film koji je, siguran sam, za uvek budne državne organe predstavljao veći problem nego Plastični Isus.

Govorite o filmu…

Zdrav podmladak, koji sam, po scenariu koji sam sam napisao, napravio sa Tomom Gotovcem. To koautorstvo je sirotog Toma – iako toga nikada i nije bio svestan – koštalo karijere možda više nego Plastični Isus…. Sve u svemu, ideja je bila da se izborom i montiranjem scena iz najznačajnijih jugoslovenskih posleratnih igranih filmova ilustruje uloga partije za vreme i posle rata, naročito u doba obnove i izgradnje SFRJ. Interesantno je da je film, budući da očito nije znao da pročita scenario – platio upravo SKJ. Zašto? Zato što je film pravljen povodom proslave pedeset godina Partije i tri decenije SKOJ-a.

U kojim jugoslovenskim filmovima ste pronalazili scene za ilustracije o kojima govorite?

Živjela mladost, recimo; Prekobrojna Branka Bauera… Interesantni su nam bili svi filmovi sa jakim, žestokim, parolaškim i glupim porukama… Na kraju, u poslednjoj sceni Zdravog podmlatka sve se odjednom pretvara u nekakav kineski balet, na šta se publika smejala kao luda. Budući da sam uvek verovao da je izazivanje smeha ili plača mnogo delotvornije od bilo kakvih analiza koje bi kasnije mogle biti protumačene kao napad na sistem, Tom i ja smo na ovaj način postigli željeni cilj.

Iako je, kažem, Zdrav podmladak 1971. bio prikazan na FEST-u, reditelj Dušan Makavejev je tražio da film i naredne godine bude prikazan u okviru Specijalnog programa, što je jedinstven primer u istoriji tog filmskog festivala. U tom smislu, Mak je komandi mog puka poslao zvanično pismo s molbom da me puste na nekoliko dana kako bih otvorio beogradski FEST.

Naravno, bio sam odbijen…

Zašto?

To mi je objasnio komandant puka, lično. “Druže Stojanoviću” – počeo je svečano – “za ovu jedinicu veliku čast predstavlja poziv da baš vi otvorite manifestaciju od takvog kulturnog značaja za celu Jugoslaviju i da tako obavite veoma važan i odgovoran posao; međutim, odbrana zemlje je preča od bilo čega i mi vam, u ovom momentu, ne možemo odobriti odsustvo.”

Bilo mi je jasno da je krenulo…

U međuvremenu, od producenta sam dobio obaveštenje da je gotova tonska kopija Plastičnog Isusa; iskoristio sam slobodan vikend, otišao u Beograd, video i odobrio je u celosti. Producent je smatrao da u filmu i dalje postoje sporne scene, ali – bože moj; videćemo šta ćemo sa tim.

Ko je u to vrijeme bio direktor Centar filma?

U vreme kada je sniman Plastični Isus, direktor je bio Dušan Perković; kada je oslobođen, Đorđe Milojević… Uglavnom, posle odobrene tonske kopije, bilo je planirano da Plastični Isus 1972. bude prikazan na Pulskom i na svim ostalim festivalima. Međutim, posle onog famoznog Titovog pisma o kome smo već govorili, producent je procenio da je, uvažavajući novonastale političke okolnosti, najbolje da se od takve namere odustane. Iako je film već bio pozvan i na četiri ključna međunarodna festivala.

Koja?

Cannes, Montreal – na kome sam kasnije dobio glavnu nagradu – Veneciju i London.

Bilo mi je 27 godina; na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti me je čekalo mesto asistenta kod Duška Stojanovića koji me je, uzgred, smatrao svojim najboljim studentom. Zbog toga sam, pre odlaska u vojsku, kao prvi, upisao postiplomske studije i zato tražio državnu stipendiju. Preporuku za stipendiju napisao mi je upravo moj profesor, Saša Petrović koji je u toj preporuci nahvalio i Zdrav podmladak i Plastičnog Isusa. Za ovaj poslednji sam, uzgred, kod Saše dobio desetku.

Šta se onda dogodilo između Aleksandra Saše Petrovića i Vas?

Kada je afera krenula, Saša je počeo da me javno napada, da govori kako on moj film nije odobrio, kako je reč o političkoj diverziji… Iako sam imao papir sa Sašinom preporukom, uprkos svemu, nikada ga nisam upotrebio. I to ne zato što sam neki dobar čovek ili što nisam želeo da povredim Sašu Petrovića, nego zbog toga što sam znao da od objavljivanja Sašinog pisma ne mogu imati nikakve koristi, a on bi imao samo štetu. Dakle, nema svrhe. To nisam uradio ni tokom samog sudskog procesa, iako je Saša Petrović i tada bio među onima koji su učestvovali u žestokoj javnoj kampanji protiv mene.

Je li Vas neko podržao?

Ljubiša Ristić, recimo; na suđenju je rekao kako je u pitanju skandal i demonstrativno izašao iz sudnice. Pored Ljubiše, podržala me je i ona moja čuvena šezdesetosmaška redakcija Studenta, kao i pojedine kolege, studenti beogradske Akademije…

BH Dani, 16.08.2013.

Peščanik.net, 17.08.2013.

Srodni linkovi:

Zoran Pusić – S Lazarom u Kninu

Svetlana Slapšak – Snagom svesti protiv insekata

Mira Oklobdžija – Ima li života poslije smrti

Vladimir Gligorov – Levica

Ivan Čolović – Lazar Stojanović, čovek levice

Milan Radanović – Kuća terora u Muzeju revolucije

Predrag Ž. Vajagić – Cenzura protiv filma: Isus u bunkeru

38. emisija