- Peščanik - https://pescanik.net -

Socijala, državni neprijatelj broj 1

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Makroplan je odavno jasan: da bi se održali prijateljski odnosi sa MMF-om, moramo da štedimo. Zapravo, država mora da štedi, ali je jasno da kada država štedi, krajnje posledice osećaju građani. Ali malo kome je jasno šta se tom štednjom postiže. Značenja termina kao što je „finansijska/fiskalna stabilizacija“ izmiču onima koji nisu ekonomisti. Ostaje nam slepa vera da ljudi koje smo izabrali da nas vode znaju šta rade.

Ali da li oni to znaju? U poplavi „pozitivnih“ informacija o tome kako se naša ekonomija razvija, kako napredujemo i kako smo u trci sa najrazvijenim državama Evrope i sveta, građani Srbije su sve siromašniji. Kako je to moguće? Jednostavno, štedi se tamo gde ne bi smelo da se štedi, a rasipa se tamo gde se i do sada neopravdano rasipalo.

Ljudi koji nas vode ne znaju šta rade. Ili ih nije briga. Jedno od to dvoje je sigurno naša trenutna realnost, a ne zna koja je katastrofalnija. Otuda „suficit“ u budžetu od 28 milijardi dinara, čak i da ga razmotrimo kao istinu a ne prodavanje magle, deluje nenormalno kada se uporedi sa činjenicom da je Srbija prva zemlja u Evropi po riziku od siromaštva i da je u njoj siromašna čak četvrtina stanovnika.

Znači, makroplan je sledeći: štedeti na javnoj potrošnji, to jest umanjiti novčana davanja države građanima. Pritom se nikako ne smeju smanjivati davanja stranim „investitorima“, javnim preduzećima (čitaj gubitašima o čijim dugovima i njihovom sakrivanju kroz suluda računovodstvena pravila možete pročitati ovde) i generalno onome što funkcioneri na vlasti daju sami sebi (još jednom se vraćam na izjavu ministarke Brnabić koja pokazuje kako nakaradno država shvata postupak „racionalizacije“ javnog sektora). Novac se uzima smanjenjem plata državnih službenika (ne i u javnim preduzećima), zabranom zapošljavanja u državnoj upravi (ne i u javnim preduzećima), smanjenjem penzija i smanjenjem socijalnih davanja. Povećanje poreza i za mnoge građane „nevidljivih“ akciza koje plaćaju kroz kupovinu pojedinih proizvoda – sledeći je logičan korak ka obezbeđivanju više novca državi za opisana iracionalna davanja.

Na makroplanu, ove mere znače ekonomsku katastrofu. „Investitori“ koje privlačite ekstremnim povlasticama praktično u svakom trenutku mogu da bez gubitaka svoje poslove presele u drugu državu, ako im ona ponudi bolje uslove. Takozvana „trka u osiromašenju“ radnika unapred je izgubljena, jer će uvek biti zemalja sa jeftinijom i obespravljenijom radnom snagom. Da ne pominjem da nam takvi investitori nisu potrebni ni sa moralnog i civilizacijskog stanovišta. Mislim da nije potrebno ni pojašnjavati zašto je na duži rok katastrofalno gomilanje dugova javnih preduzeća, kao i smanjenje plata i penzija uz povećanje poreza. Katastrofa je međutim i u tome što se novac koji se troši na razne vrste stimulacija, subvencija, garancija za bahatost, ne troši na pokretanje domaćeg sektora proizvodnje, na domaće privrednike koji zasigurno neće spakovati kofere prilikom prve promene stimulativne politike i koji mogu garantovati kakvu-takvu održivost na dugi rok, i nakon što se izvuku iz zaštitničkog zagrljaja države.

Vlada dogma da sami sebi ne možemo da pomognemo, jer za tako nešto nismo sposobni. Ova ničim potkrepljena pretpostavka se uzdiže na nivo postulata prilikom formulisanja ekonomske politike, a zanemaruje se jednostavna činjenica da strani investitori nikada nikome nisu doneli naučni i tehnološki razvoj, i da im je primarni cilj ulaska u neku državu što veći profit a ne dobrobit njenih građana.

Na mikroplanu, opisane mere znače socijalnu katastrofu. Otuda ne sme da čudi povećan rizik od siromaštva, kao ni dalji pad kupovne moći građana, koja je već drastično opala u prethodnim godinama.

Na makroplanu, opisane mere imaju još jednu veliku manu – štednja je jednokratna; povećanje poreza i akciza i njihova bolja naplata mogu donekle da upumpaju novac u sistem, ali nisu dugoročna rešenja. Otvaranje novih radnih mesta pod neljudskim uslovima rada zapravo gura građane u veće siromaštvo, a novac od poreza i doprinosa koji se dobije privlačenjem investicija ponekad ne dobaci ni do iznosa subvencija koje je država dala takvom „investitoru“. Istovremeno, subvencionisanje stranih kompanija stavlja domaće privrednike u težak položaj, pa se oni okreću kršenju prava zaposlenih kako bi opstali na tržištu na kojem su diskriminisani. Čak ni najpozitivniji sektori srpske privrede nisu izuzeti od ovih ekstremno glupih planova. Uništiti domaće – to bi komotno mogao da bude slogan ove vlade.

***

Tu dolazimo i do socijale. Kada su razni metodi „štednje“ (bez iskrene namere da se nešto uštedi korenitom promenom sistema) iscrpljeni, dolazi se do cifre od 143 milijarde dinara godišnje za socijalna davanja, što je posle penzija verovatno najveća budžetska stavka. Iako je ova cifra koju je premijer izrekao na konferenciji za novinare kasnije praktično demantovana od strane samog resornog ministarstva, sasvim je izvesno da su socijalna davanja novi trn u oku vladajuće garniture. I da će biti smanjena u narednom periodu.

Ispad premijera protiv trudnica nije prvi takve vrste od strane vlasti poslednjih godina – o „trudničkoj mafiji“ smo slušali i ranije. Da nije tragično, bilo bi bezobrazno, bahato i nekulturno. Socijala tako postaje državni neprijatelj broj jedan, glavni klip u točkovima napredne Srbije. Postoji međutim nekoliko problema kod smanjenja takvih davanja. Najpre, zakonom su garantovana ona davanja koja su uobičajena u svim državama sveta. Na veliku većinu njih smo se obavezali i ratifikacijom međunarodnih instrumenata. Njihovo ukidanje nije lako. Nije lako ni smanjenje novčanih iznosa tih davanja, budući da smo kao država već više puta pali na testu Evropskog komiteta za socijalna prava, koji je socijalna davanja ocenio kao „očigledno nedovoljna“.

Zbog toga je pristup države ovom „problemu“ daleko perfidniji. Iz Vlade nam poručuju: nećemo smanjiti obim i kvalitet prava, ali ćemo pooštriti uslove za njihovo ostvarivanje i na taj način smanjiti broj korisnika. Zato što su korisnici socijalne pomoći nezahvalnici, radno sposobni građani koji uživaju u blagodetima novca koji im država daje, bez ikakvih obaveza i odgovornosti. Koliko je ova teza pogrešna dovoljno se govorilo i pisalo nakon pomenutih ispada premijera. Najave su dakle da će trudnicama biti smanjena naknada za vreme porodiljskog odsustva; da će se smanjiti broj primalaca dečjeg dodatka; da će se „ozakoniti“ (i pritom i dalje ostati neustavno) rešenje o prinudnom radu primalaca novčane socijalne pomoći. Mnoge od ovih mera direktno će pogoditi pre svega romsku i ostalu siromašnu populaciju, tako da će – osim što su nehumane i fašističke – ove mere rezultirati i posrednom diskriminacijom. Slaba je međutim vera u Ustavni sud i njegove časne namere da služi pravnom sistemu, tako da će verovatno sve ove mere ipak zaživeti u godinama koje dolaze. Najavljuje se i novi Zakon o socijalnoj zaštiti. Kakva nam iznenađenja sprema Vulinova pravna kuhinja, teško je i zamisliti – izvesno je samo da nam neće prijati.

Ovih dana se ponovo pregovara o pristupu Srbije sistemu kolektivnih žalbi u odnosu na garantovana socijalna prava iz Evropske socijalne povelje. Do sada je Srbija odbijala da svojim građanima, odnosno organizacijama, omogući ovaj sistem obraćanja Evropskom socijalnom komitetu. Ukoliko se tako nešto sada ipak dogodi, biće zanimljivo videti kako će ovakva socijalna politika biti ocenjena na međunarodnom nivou. Pretpostavljam – katastrofalno. Biće to dobra reklama za privlačenje još nekih „investitora“.

Peščanik.net, 01.11.2016.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)