- Peščanik - https://pescanik.net -

Svet bez kraja

Korice stripa Svijet bez kraja, Fibra 2022.

Ovo je utopijski tekst. Što je isto kao i da sam rekao da je naivan. Da čitalac odmah zna: sve što se ovde zagovara, a tiče se škola kod nas, neće se dogoditi. Pošto smo to rešili, recimo odmah i sledeće: umesto besplatnih udžbenika, deci u našim osnovnim i srednjim školama besplatno bi trebalo deliti strip „Svet bez kraja“ iz 2021, scenariste Jean-Marca Jancovicija i crtača Christophea Blaina. Pošto prevoda na srpski još nema, spokojno bi se mogao koristiti hrvatski prevod što ga je 2022. objavio zagrebački izdavač Fibra.

Neee, nećemo ovde o srpskom i hrvatskom kao jednom jeziku, niti o tome da bi hrvatske knjige u Srbiji trebalo da se tretiraju kao domaće. Iz ugla „Sveta bez kraja“, sve te naše plitkoumne razmirice čije je šta, s Hrvatima, ili, ako baš hoćete, s kosovskim Albancima, nebitne su. Zato bi taj crtani priručnik o klimatskim promenama što pre morao u škole uz jaku podršku i preporuku države.1

Da kažemo šta još nećemo ovde: nećemo objašnjavati da je sama ideja o besplatnim udžbenicima iz mnogo razloga, onako kako ju je – recimo to kolokvijalno – Šapić postavio, pogrešna. Kao što je uostalom pogrešna i sama ideja o udžbenicima u školama. Novac proćerdan na besplatne udžbenike mogao bi se pametnije uložiti u razvijanje obrazovnih platformi sa kojih bi se besplatno skidali svi potrebni materijali za rad u školi. Dakle, nećemo ni o tome. Evo, neka bude da neko hoće da kupi knjige za đake u školi: molim vas, kupite im „Svet bez kraja“. Evo zašto.

Svaki razgovor o školi uvek, ali baš uvek je razgovor i o tome u kakvom društvu bismo hteli da živimo i mi i naša deca. Pored toga, kada se priča o školi, ne gleda se godinu ili dve, pa ni deset godina unapred. Školu bi trebalo zamisliti i oblikovati prema našim vizijama kako će svet izgledati za dvadeset ili trideset godina, jer toliko traje jedan puni obrazovni ciklus. Štaviše, mora se misliti i preko tog vremena, to jest trebalo bi današnje đake osposobiti da žive u vremenu koje mi, na osnovu onoga što danas znamo, čini se, ne možemo ni zamisliti. Zato je teško govoriti o školi. I zato je uzbudljivo.

Barem je bilo tako dok je budućnost bila neizvesna. Na primer: kako iz 2023. misliti, recimo, 2073? Teško. E, to je donedavno bio posao kreatora obrazovnih politika. Naravno, ne kod nas, nego tamo gde se obrazovanje shvata ozbiljno. Ali tome je došao kraj: budućnost više nije neizvesna. O tome je „Svet [ili: svijet] bez kraja“.

Zbog klimatskih promena, mi sad tačno znamo da između 2040. i 2050. planeta neće izgledati kao što izgleda danas. Velika područja, gde žive milioni ljudi, u narednih par decenija postaće nenastanjiva. Njihovi žitelji gledaće da ih napuste kako znaju i umeju. To znači da će se s prirodnim promenama preoblikovati i politička karta sveta: granice država će se pomerati ili naprosto pucati i nestajati, a sa njima i države.

To nije scenario nekog distopijskog sf filma, to je krajnje predvidljiva realnost, onako kako ju je satirično prikazao, recimo, film „Don’t Look Up“. Sve to za 18 godina. Deca u prvom razredu osnovne škole tada će taman završiti fakultet, barem ona najvrednija među njima. I evo sad jednostavnog pitanja: šta je toj deci potrebnije – besplatni udžbenici ili priručnik o tome u kakav će svet zakoračiti pošto završe fakultet?

O Jancoviciju, radoznali čitalac može se obavestiti ovde. Njegove kompetencije kao savetnika za klimatske promene i energiju uglavnom su van svake sumnje. Za potrebe „Sveta bez kraja“, on je Blainu objasnio šta treba znati o energiji i o uticaju korišćenja raznih izvora energije na klimatske promene. Priča je ludo uzbudljiva, i za decu i za odrasle.

Glavni preokret dogodio se u 18. i 19. veku, s industrijskom revolucijom i otkrićem novih izvora energije. Do tada, ljudi su koristili ono što se naziva obnovljivim izvorima energije. Ali, s tako dobijenom energijom postizalo se vrlo malo. Ugalj i nafta izmenili su stvari iz temelja. Na razne načine i uglavnom nabolje, izuzev u jednom smislu: za samo dva veka korišćenja nafte i uglja, ljudi su uspeli da ugroze svoje postojanje na planeti. Kako svoje, tako i većine drugih živih organizama. Što im nije pošlo za rukom hiljadama godina, ljudi su završili za dvestotinjak.

Jancovicijeva priča bi verovatno bila komplikovana da je Blain nije grafički jasno i duhovito predstavio. Pošto smo pošli od pedagoških svrha, opišimo to ovako: Blain kao malo dete postavlja pitanja Jancoviciju, a složene odgovore vizuelno predstavlja tako da i dete može da ih razume. Ta veza između slike i teksta upečatljiva je.

Recimo, zahvaljujući Blainovim crtežima jasno vidimo vezu između novih izvora energije i podizanja velikih gradova: bez te energije ne bi bilo velikih gradova. Što nas vodi ka jednoj od ključnih poenti – nije samo stvar u tome da su izvori energije ograničeni i da su rezerve na izmaku. Gore je od toga: ako nastavimo da koristimo tu energiju, klima će se promeniti u meri u kojoj više neće biti moguće živeti na Zemlji. Ali, ni to nije sve: da bi se prestalo s njenom upotrebom, morali bismo da prestanemo da živimo kao do sada (u gradovima).

Ili se moraju tražiti drugi izvori energije. Jancovici i Blain objašnjavaju/crtaju da Sunce ili vetar, kao alternativni izvori energije, nisu ni od kakve koristi, te da njihovo korišćenje sasvim zavisi od nafte ili uglja. Pored ostalog i zato, naslov „Svet bez kraja“ zavodi na krivi trag. Autori zapravo kažu da svet može imati kraj i da mi taj kraj iz ove tačke u vremenu već jasno vidimo. Kao rešenje, njih dvojica predlažu oslanjanje na struju dobijenu iz atomskih centrala. Ali to je već neka druga priča.

Ostanimo u našoj priči: razgovor o školi uvek je razgovor o tome u kakvom društvu hoćemo da živimo; u tom razgovoru uvek se mora imati na umu vreme jednog obrazovnog ciklusa, što je između dve i tri decenije; umesto da se polazi od sadašnjosti, u osmišljavanju škola mora se krenuti od jedne zamišljene tačke u budućnosti. Tu tačku sada vidimo bolno jasno: to je svet izmenjen pod uticajem klimatskih promena. Decu bi trebalo pripremiti da umeju da misle o tim promenama, da im znaju uzroke te da budu sposobna da se nose s posledicama. Sve to pod pretpostavkom da želimo da živimo u društvu koje je u stanju da opstane u znatno težim okolnostima nego što su ove današnje.

U knjizi vrlo sličnoj „Svetu bez kraja“, s prikladnijim naslovom „Kako se sve može urušiti“, autori Pablo Servigne i Raphaël Stevens predlažu da se u školi čitaju crtani romani i gledaju filmovi o mogućem kraju svetu, te da se tako deca podstaknu da misle i govore i klimatskim promenama. Na umu su imali temeljno preoblikovane distopijske priče o kraju sveta. Jancovici i Blain se pak, umesto na sf, oslanjaju na staru dobru prosvetiteljsku tradiciju i prave savršen (crtani) udžbenik o klimatskim promenama i njihovim mogućim pogubnim posledicama. E, to je udžbenik da se besplatno deli po školama ne samo u Beogradu nego i širom Srbije, i kad smo već kod toga – širom sveta.

Neće se desiti. Ne u Srbiji. Zato je ovaj tekst samo naivna pedagoška utopija. Jer, kada bi deca zaista razgovarala o ovim, na svaki način po čitav ljudski rod i samu planetu, egzistencijalnim stvarima, glupo bi i bespotrebno izgledala kriza na Kosovu, sa šest haubica na putu, kao uostalom i sve drugo čime se deci (i odraslima) puni glava u Srbiji. Dobro, i bez tog posebnog i važnog razgovora, to je glupo. Lako bi se to videlo, da su nam škole barem malo drugačije. Ali nisu. I ne mogu biti. A 2040. stiže.

Peščanik.net, 03.01.2023.

EKOLOGIJA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Ne samo da Fibrin strip neće završiti u našim školama, a trebalo bi – zato je ovaj predlog utopijski – nego ga, sva je prilika, neće više biti ni u domaćim knjižarama. Naime, iz krajnje neprihvatljivih razloga, grupa ovdašnjih izdavača tražila je od knjižara da prestanu da uvoze i drže Fibrine naslove. Kako sada stvari stoje, knjižari će izaći u susret ovom bednom zahtevu (ucena bi bila prikladnija reč).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)