Don’t Look Up, foto: Netflix
Don’t Look Up, foto: Netflix

Nešto malo pre nego što je četvrti deo Matrixa ušao u bioskope, Netflix je krenuo u distribuciju jednog drugog sf filma – „Don’t Look Up“ Adama McKaya. Film je u svakom smislu McKayev: on je producent, scenarista i reditelj filma. Pošto se vrlo kratko i ograničeno zadržao u bioskopima, „Don’t Look Up“ je izašao ne Netflixovu platformu. Poput „Matrix Resurrections“, kritika je isekla i „Don’t Look Up“. Samo što je prema McKayevom filmu bila mnogo brutalnija. Vrlo su retki pozitivni prikazi filma (jedan će radoznali čitalac pronaći u Independentu), pa iznenađuju, reklo bi se, brojne nominacije filma za prestižne nagrade. Kako god, ispada da decembar nije bio srećan mesec za filmsku naučnu fantastiku.

Pod uslovom da „Don’t Look Up“ zaista gledamo kao sf, što on, kada se sve sabere i oduzme, i isključi sasvim nepotreban epilog filma, zapravo nije. Da odmah završimo s epilogom: to je pokušaj autora da publiku naknadno uteši intervencijom koja bi se najjednostavnije mogla opisati kao pesnička pravda. Nije stvar u tome što je ta pravda zakasnela i što praktično ni na jedan suštinski način nije deo priče. Problem je u tome što u svetu filma nema mesta za pesničku pravdu – film stoji na premisi da u svetu u kome nema razuma ne može biti ni pravde.

Da završimo i s površnim, na sticaju nebitnih okolnosti (premijere u istom mesecu) zasnovanom, poređenju najnovijih filmova Lane Wachowski i McKaya: ako ne vidi „Matrix Resurrections“, gledalac neće biti na velikom gubitku – najveći deo tog filma već je odgledao u prethodna tri dela tetralogije; sve i da je zaista tako loš kako kažu kritičari, a baš i nije, gledalac bi ipak trebalo da pogleda „Don’t Look Up“, ako ni zbog čega drugog, onda da bi video šta je to tako razjarilo kritičare. Recimo i to odmah: moj je utisak da je McKay pred kritičare podigao ogledalo a da se njima nije dopalo šta u ogledalu vide, pa su autora napali da mu je ogledalo krivo. Publika u Srbiji, pak, film bi mirno mogla da odgleda i kao dokumentarno veran prikaz aktuelnih domaćih tema.

Film bi mogao biti zanimljiv za gledanje i zbog neverovatnog skupa glumaca u njemu. Nabrojimo za početak one s nagradom američke Akademije za film (u zagradi iza imena stajaće broj osvojenih Oscara): Leonardo DiCaprio (1), Jennifer Lawrence (1), Meryl Streep (3), Cate Blanchett (2). I snimatelj filma Linus Sandgren poneo je nagradu Akademije. Kao uostalom i njegov scenarista i reditelj. Sve zajedno – devet Oscara stoji iza ovog filma. Ako bismo kao priznanja računali i nominacije, počevši recimo od trenutno (zbog „Dine“) ultrapopularnog Timothéeja Chalameta koji takođe glumi u filmu, imamo delo na kome su radili ljudi praktično zatrpani desetinama najviših filmskih priznanja. Izuzev novca, šta je još moglo da ih okupi?

McKay je napravio angažovani film. Preciznije – filmski pamflet. Kritičari pak pišu o njegovom filmu kao o komediji. Ali, iako se proslavio komedijama, McKay je ovaj put napravio satiru. Da ne davimo s tim, recimo samo da komedija i satira nisu isto: satira ne mora biti smešna. Pogotovo ona satira koju prepoznajemo kao invektivu. Jeste, film McKaya hoće da uvredi, da ponizi, a ponajmanje da nasmeje. Jer, zašto bismo se smejali svetu čiju propast, dakle čiji definitivni, apsolutni kraj gledamo na ekranu? Tim pre što se autor na svaki način potrudio (jasnim referencama na stvarne događaje i ličnosti) da nam pokaže da je svet s ekrana naš realni svet. I kao što svet s ekrana hrli u propast, tako isto propada i naš svet, a da mi u vezi s tim ništa ne preduzimamo. To je osnovni zaplet filma: ka Zemlji grabi asteroid koji će uništiti sav živi svet na njoj.

Asteroidu treba neko vreme da stigne do Zemlje, a film prati kako se u tom vremenu ponašaju ljudi koji bi nešto u vezi s tim mogli da preduzmu i tako osujete katastrofu. Kada doktorantkinja Kate Dibiasky (Lawrence) otkrije asteroid, ostaje još šest meseci do udara. Dalje gledamo kako se ona i njen profesor (DiCaprio) snalaze da saopšte istinu i mobilišu ljude za spasavanje planete. Bez uspeha, naravno. Film je vrlo dosledno izvedena studija razloga za njihov neuspeh. Očekivano, gledamo redovne i dobro poznate krivce – korumpirane političare, od vrha ka dole; gramzive bogataše (na meti posebno oštre invektive su preduzetnici na internetu poput Marka [Meta/Facebook] Zuckerberga); nečasne vojnike; povodljive i željne privilegija akademske radnike; od smisla ispražnjene medije; praznoglave zvezde koje oblikuju javno mnjenje; i konačno za budućnost nezainteresovane obične ljude…

Udar asteroida u filmu je metafora za razaranja zbog klimatskih promena. McKay je iskrivljavanje istine o asteroidu i umanjivanje opasnosti od njega oblikovao potpuno po obrascu negiranja opasnosti od klimatskih promena i pravdanja što se u vezi s njima ništa ne preduzima. Naravno, 2020. i 2021. su opasnostima od klimatskih promena dodale i opštu opasnost od kovida 19, pa se film može gledati i kao alegorija o ponašanju vlada širom sveta pod zarazom. Da li nam McKay svojim filmom otkriva nešto što već nismo znali? U svakom smislu – ne. Kritičari su u pravu – reč je o nizu sada već opštih mesta. Ali, McKay, čini se, ni ne pretenduje da nam otkrije nešto novo. Umesto toga, on nas brutalno otvoreno pita – pošto sve to znamo, zašto se i dalje ponašamo kao da ne znamo?

Unutar žanra filmova o katastrofi, „Don’t Look Up“ bi se mogao opisati kao neobičan, groteskni spoj druga dva filma na sličnu temu – „Armagedona“ iz 1998. i „Melanholije“ iz 2012. S tim što je prvi deo McKayevog filma više nalik na „Armagedon“, a drugi na čuveni mračni film Larsa von Triera. U poređenju s ova dva ranija filma, McKayevo delo zaista deluje slabije. „Armagedon“ je otprilike onoliko zabavan koliko je i – recimo to tako – glup film. A glup je mnogo. O njemu ovoliko – od asteroida koji preti da uništi planetu čovečanstvo će spasiti hrabri radnici s platforme za vađenje nafte s dna okeana. Toliko je te 1998. bila daleka pomisao da će vađenje nafte ugroziti život na planeti. S ovim optimizom McKay će raskrstiti u prvom delu filma, s tim što će na mesto radnika u svojoj priči (pametno) postaviti prekaljenog i do apsurda karikiranog vojnog veterana. I tako karikaturalan, veteran ipak deluje jezivo realno – na tom paradoksu film gradi svoju poruku.

Trierova „Melanholija“ nešto je sasvim drugo. Kao „Don’t Look Up“, Trierov film je alegorija. Tu se planeta koja je skrenula sa svoje putanje i kreće ka Zemlji pokazuje kao metaforična zamena za svest o tome da je svet (ili barem svet glavnih junaka) tako (moralno) pokvaren da više i ne zaslužuje da postoji. To je osećanje iz drugog dela McKayevog filma. Ali, za razliku od Von Triera, McKay za tim propalim svetom ipak žali. Taj svet za kojim vredi pustiti suzu, oteloviće u filmu upravo krhki Timothée Chalamet.

Satira, a invektiva pogotovo, podrazumeva plošne karaktere, svedene na svoje ključne loše osobine. Otuda zbunjuje zašto su McKayu za takve uloge bili potrebni glumci dokazano sposobni da iznesu velike transformacije. Možda je taj nesklad između potencijala glumaca i realnih potreba karaktera koje glume isprovocirao kritičare. Film bi se lako mogao zamisliti kao genijalan u B produkciji. Izvesti prvu glumačku postavu i dati joj lake zadatke, ne deluje svrsishodno. To posebno važi za uloge Meryl Streep i Cate Blanchett: iritira koliko je autor filma od njih malo tražio da pokažu. A pogotovo iritira to što je Meryl Streep i razgolitio u epilogu – ako ju je zbog toga pozvao, mogao je i da je preskoči. Nema nikakve simbolike u prikazivanju velike glumice bez odeće.

DiCaprio i Lawrence su bolje prošli. U prvom delu filma, lik Kate Dibiasky postavljen je kao – recimo to tako – vrata za publiku u svet filma. Gledalac se odmah identifikuje s njom i događaje posmatra njenim očima. Dibiasky je u prvom delu filma u funkciji deteta iz bajke – ona ide uokolo i ponavlja: car je go. (Lawrenece to radi ubedljivo kao što je kao buntovnica bila ubedljiva i u „Igrama gladi“.) Ali, za razliku od bajke, u svetu filma je malo ko čuje. Profesor koga igra DiCaprio sklopiće poslovičnu pogodbu s đavolom i do sredine filma izgubiti dušu, da bi je do kraja, promenivši/opametivši se, ponovo vratio, kao što će i Dibiasky do kraja filma odrasti i prestati da se ponaša kao začuđeno i zbunjeno dete. Oboje s vremenom prestaju da budu tipovi i postaju zaokruženi, slojeviti karakteri. Zajedno s Chalametom, oni će u filmu odigrati – ljudskost. Dakle, upravo ono što bi čovečanstvo trebalo da bude. Ako postoji tačka iz koje se film može braniti od kritika, onda su to uloge ovih troje glumaca.

Ali, ostavimo film da ga napadaju kritičari, a njegovu odbranu autoru. Nama je ovde zanimljivo kako bi se film mogao gledati iz ugla publike u Srbiji. Ono što su klimatske promene ili kovid 19 kao reference iz stvarnog sveta za asteroid u svetu filma, kod nas bi po svemu mogao biti – Rio Tinto. Kao što će klimatske promene uništiti život na planeti, tako će Rio Tinto uništiti Srbiju. Ako asteroid vidimo kao Rio Tinto, a planetu pred katastrofom kao Srbiju, onda se lako vuku i sve ostale paralele između sveta filma i domaćih okolnosti. McKayu bi se moglo zameriti da je njegova kritika Trumpa na kraju 2021. ipak zakasnela. Trump više nije taj koji preti svojom glupošću i narcisoidnošću, što je sve jasno prikazano u filmu. Pitanje je zapravo kako bi u svetu filma prošao Biden, da se McKay usudio da ga uzme za metu svoje invektive, a nije da nije bilo razloga za to.

Ali, što se Srbije tiče, naš Trump je i dalje tu. Pa film zapravo svojom satiričnom oštricom bolje seče kroz društveno tkivo Srbije nego što to čini sa Sjedinjenim Državama. Nerazumni, svojim egom zaslepljeni političar na vrhu, mediji mahom lišeni smisla, obeščašćena vojska, ljudi uglavnom ravnodušni prema budućnosti… sve to vidimo u Srbiji kao u McKayevom filmu. Zato ga ovde treba odgledati pred ulazak 2022. i zapitati se hoćemo li da nam nova godina bude kao da ju je (nenamerno) snimio McKay ili ipak imamo snage, pameti i volje za više od toga.

Peščanik.net, 28.12.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)