- Peščanik - https://pescanik.net -

U ogledalu Drugih

Da li Srbija živi u prošlosti ili u sadašnjosti? Da li su postupci njene političke elite i njenih glasača motivisani realnim životom ili predstavama o „slavnoj prošlosti“? Da li je ona tipičan predstavnik „istočnog modela nacije“ koji nastaje i održava se preplitanjem svesti o istoriji, kulturi i jeziku kao osnovnim sastojcima tog tipa nacionalnog identiteta?1 Da li su davna „zlatna doba“ ishodišta, pribežišta ili cilj? Da li takva društva zaista proizvode „više istorije nego što mogu da potroše“ ili, proizvodeći takav mit o sebi, odlažu suočavanje s problemima današnjice i njihovo konstruktivno rešavanje? Da li beže od sadašnjosti neprekidno ispravljajući „nepravde“ iz prošlosti, proizvodeći tako nove nesporazume sa svetom oko sebe? Da li se radi o pojavi uporedivoj sa „sindromom Petra Pana“ na individualnom nivou, odnosno: da li srpsko društvo „odbija da odraste“, jer mu se čini da je u detinjstvu, tj. u istoriji, sve bilo sigurnije, toplije, izvesnije…

Takve se analize često mogu čuti u našoj stručnoj i političkoj javnosti. Argumenti na kojima počivaju takvi zaključci uglavnom se svode na analizu govora ili postupaka predstavnika elite, onoga što se javnosti nudi kao dominantni koncept, kulturni model ili sistem vrednosti.2 Ono što tim analizama ostaje nedostupno jeste recepcija ponuđenih koncepata, način na koji javnost čuje, prihvata i prerađuje poslate poruke. Ako je tačno da elita nudi „stariju i lepšu“ prošlost u zamenu za turobnu sadašnjost, onda se postavlja pitanje da li društvo prihvata tu ponudu? Da li elita i društvo dele tlapnju o „boljoj prošlosti“, da li su i jedni i drugi spremni da koriste taj anestetik? I ako jesu, šta društvo zna o istoriji, kakva je njegova predstava o prošlosti? Ako ima znanja o istoriji, na kojim premisama se ta znanja zasnivaju; odnosno ako ih nema, postoje li granice manipulacije?

Istorijska svest jedan je od važnih faktora koji čine sistem vrednosti jednog društva.3 Ideje i predstave o tome „kako smo mi prošli u istoriji“ učestvuju u pravljenju slika o „sebi“ i „drugima“, koje utiču na stvaranje sudova o sadašnjosti i na donošenje odluka. Istorija može biti dobar alibi, a predstava koja postoji o njoj u javnosti je neophodna da bi se razumeli današnji događaji. Slika koja u javnosti postoji o prošlosti formira se i menja u zavisnosti od potreba sadašnjosti, svaka generacija piše sebi potrebnu istoriju.4 U prelomnim vremenima i sama „istorija“, odnosno predstava o njoj, doživljava dramatične prelome, menja se do neprepoznatljivosti. Moguće je u potpunosti promeniti tumačenja, ali i same „istorijske činjenice“. Neke se mogu „zaboraviti“, neke nove „otkriti“. Podešavanja mogu zahtevati „finije radove“, ali i one sasvim grube.

Današnja Srbija prošla je u poslednjih 20 godina dva talasa „grubih radova“ na terenu istorije, ali i nekoliko međufaza „finijeg štimovanja“. Prvi talas promena u predstavama o prošlosti dogodio se krajem osamdesetih godina 20. veka, kada su posle dolaska Slobodana Miloševića na vlast, prethodne, komunističke ideje zamenjene nacionalizmom kada je, radi ideološke i psihološke pripreme ratova u bivšoj Jugoslaviji, bilo potrebno izmeniti istoriju do te mere da prethodni mit o bratstvu i jedinstvu ustupi mesto novom mitu o fatalnom i večnom istorijskom sukobu južnoslovenskih naroda.5 Takva promena bila je važna u psihološkoj i propagandnoj pripremi rata. Kao glavni junak istorije tada je istaknut „srpski narod“6 kao kolektivno biće koje je, izloženo udarima istorije kao sudbine, fatalistički i deterministički određeno.

Novoproizvedena istorija trebalo je da dokaže da su Srbi uvek bili na pravoj strani, da nikada nisu vodili osvajačke ratove, da su bili istorijski pobednici i da nisu činili ništa nažao svojim susedima.7 Takva slika bila je neophodna radi jačanja i „bildovanja“ nacionalnog ponosa, ali i da bi slika drugih, posebno susednih naroda, postala još crnja. Slika drugog obično je tu da bi slika o nama bila bolja8 ali, istovremeno, i naša idealna slika potrebna je da bi se drugi dodatno unizio. Takav odnos neophodan je za svaku vrstu ratne propagande, pogotovo u situacijama u kojima je potrebno u kratkom roku promeniti prethodnu, pozitivnu, predstavu o novopečenom neprijatelju. Istorija tu uvek pada kao prva žrtva. Bilo je potrebno iz njenog skladišta izvaditi negativne događaje, potisnuti pozitivne, stvoriti istoriju sukoba koja objašnjava novi rat koji se pripremao.9 Korišćena su sva istorijska razdoblja. Od praistorije u kojoj su nalaženi koreni nacije,10 do novijih perioda koji su mogli prizivati i proizvoditi sećanje o sopstvenoj naciji kao istorijskoj žrtvi. U takvim situacijama, poseban značaj ima viktimizacija, stvaranje predstave o sebi kao istorijskoj žrtvi kojoj su „ničim izazvani“ susedi „zabadali nož u leđa, kad nam je najteže“. Kreirana je, za rat veoma propagandno potrebna i upotrebljiva, paranoidna predstava o ugroženosti, koja razvija anksioznost, strah i podstiče na agresivnost.11

U kratkom roku stvoreni su ili obnovljeni snažni stereotipi12 o gotovo svim susednim narodima, s izuzetkom prijateljskih Grka i Rumuna. Kako se rat u Jugoslaviji komplikovao, stereotipi su počeli da se odnose i na ostatak sveta, posebno na velike zapadne sile. Konkretni događaji, bombardovanje 1999. u prvom redu, imali su važnu ulogu u učvršćenju tih predrasuda, pa je od poznih osamdesetih godina prošlog veka stvorena i učvršćivana autistična predstava o sadašnjosti i prošlosti, koja je dodatno izolovala i ugrožavala već inače, od međunarodne zajednice, sankcionisanu Srbiju. Postavljalo se pitanje da li je širi i jači taj „spoljni krug“ izolacije ili onaj koji je Srbija, zahvaljujući „napumpanoj“ istorijskoj svesti, sama sebi postavila.

Novi zaokret u „sadašnjosti i prošlosti“ dogodio se 2000. godine, posle pada režima Slobodana Miloševića. Novouspostavljena vlast je ponovo posegla za promenom tumačenja istorije da bi „poboljšala“ sadašnjost, da bi našla sebi odgovarajuću tradiciju i „idealnog pretka“.13 Ključni cilj novih vlasti bilo je pravljenje oštrog reza sa komunističkom prošlošću, jer je bilo potrebno steći važne poene predstavljajući se kao oslobodilac Srbije od komunizma. Da se ne bi dovodio u pitanje Miloševićev nacionalni program, koji su delile i mnoge stranke nove vlasti, bivši predsednik je optuživan kao poslednji evropski komunista, što je donosilo propagandne poene novom režimu kome je antikomunističko raspoloženje javnosti duvalo u leđa. Zbog toga su najveće „intervencije u prošlosti“ izvedene u odnosu prema Drugom svetskom ratu – mestu mitskog rođenja komunističke vlasti. Od promena praznika, zakona, imena ulica, spomenika do udžbenika temeljno se radilo na promeni poretka sećanja.14 Ipak, uprkos predanom radu na „promeni prošlosti“, vlasti posle 2000. godine nisu radile na izmeni onih istorijskih tumačenja koja je unela Miloševićeva nacionalistička vlast. Upravo zbog toga što je veliki deo stranaka koje su činile novu vladajuću koaliciju imao nacionalistički program, mit o istorijskoj sudbini srpskog naroda u velikoj meri je zadržan i posle 2000. godine, a ksenofobičan odnos prema drugom nije zamenjen nekim racionalnijim razumevanjem sopstvenog mesta u svetu.

Događaji s kraja prve decenije 21. veka, proglašenje nezavisnosti Kosova i, uglavnom, neuspešna borba srpskih vlasti da zaustave proces priznavanja kosovske nezavisnosti, uticali su na obnovu antizapadnog, antievropskog i, posebno, antiameričkog diskursa. Zbog svih tih razloga kao jedno od važnih pitanja u projektu Novosti iz prošlosti pojavilo se i pitanje odnosa prema „drugom“. Namera je bila da se „izmere“ posledice prethodnih „istorijskih kampanja“, da se vidi koliko su autizam, ksenofobija i nerealna predstava o odnosu Srbije i ostatka sveta, ostale u svesti ispitanika. Bila je to prilika da se ispita kako su uticale prethodne propagandne poruke, da se dopre do nivoa svesti građana koji je inače teško dostupan uobičajenim metodologijama koje, obično, istražuju samo jednu stranu – onoga ko proizvodi istorijske mitove. Receptori, potrošači, konzumenti, građani koji su izloženi „zračenju“ istorijskih „istina“ retko su predmet istraživanja. Projekat Novosti iz prošlosti omogućio je da steknemo uvid u tu drugu stranu, u načine na koji građani vide prošlost, sebe i druge u njoj. Ne radi se samo o ispitivanju njihovog znanja o prošlosti, već o pokušaju da se uhvate njihove predrasude, njihova ubeđenja i verovanja, sistem mišljenja u koji oni uklapaju informacije. Na osnovu tih predstava građani donose sudove o savremenim događajima, procenjuju, mere i, na kraju, glasaju. Zbog toga je svest o prošlosti važna za život u sadašnjosti, ona daje „uputstva“ za razumevanje i sistem za merenje. Rezultati ovog istraživanja imaju poseban značaj za današnju vlast i trebalo bi da budu važni pokazatelji stanja svesti u Srbiji. Pored toga, nada je da bi rezultati istraživanja trebalo da upozore vlasti na štetnost posezanja za prošlošću kao argumentom u kreiranju sadašnjosti i da pokažu da je potrebna visoka skrupuloznost i osetljivost u baratanju istorijskim sadržajima, jer nonšalantni zahvati utiču na dodatno uvećanje već postojeće konfuzije u društvu, zbunjuju građane i utiču na dalje slabljenje nikad čvrsto postavljenog sistema vrednosti u društvu.15

Etnocentrizam

Spoj kulturnog modela, sistema obrazovanja i nacionalističke ideologije stvorio je u Srbiji specifično etnocentrično viđenje sveta. Ranije analize nastave istorije pokazivale su da, za početak, informacija o „drugima“ u udžbenicima ima izuzetno malo i da je jedan od standardnih problema obrazovanja slabo poznavanje opšte istorije, a posebno istorije susednih naroda Jugoistočne Evrope.16 Dovoljno je već obratiti pažnju na geografske ili istorijske mape u udžbenicima. Na njima je najčešće predstavljena naša zemlja s njenim prirodnim bogatstvima, planinama, rekama, ravnicama, jezerima, svojevremeno i morem, dok se oko nas nalazi pretežno sivkasti prostor, ponekad s iscrtanim granicama unutar kojih, retko, pišu imena susednih država, koje, sudeći po tom prikazu, nemaju lepote uporedive s našim. Tako se šalje poruka da je bogati prostor naše zemlje okružen bezličnom sivom masom, koja se, već samim tim, vidi kao manje vredna. Takav način viđenja odnosa mi – drugi jasno otkriva obrazovni autizam koji stvara etnocentričnu predstavu o svetu u kome smo mi centralna, ako ne i jedina tačka. Poznati su trikovi s geografskim kartama sveta na kojima se Evropa ne nalazi u centru, a koje izazivaju šok i zbunjenost kod evropskih đaka naviknutih na to da je središnja pozicija uvek njihova.

Istraživanje u okviru projekta Novosti iz prošlosti omogućilo je da sad i empirijski utvrdimo kakve su posledice takvog tipa obrazovanja i javnog diskursa. Rezultati koji su pred nama svedoče o snažnom etnocentrizmu ispitanika koji, posmatrajući svet oko sebe, uvek vide vodeću poziciju sopstvene nacije i spremni su da „naučene“ podatke o prošlosti zaborave i prilagode takvom viđenju sveta. Ubedljivo najupečatljiviji rezultat koji o tome govori u ovom istraživanju jeste odgovor koji su ispitanici dali na pitanje koga smatraju najznačajnijom ličnošću u istoriji sveta. Uprkos činjenici da je posebno bilo postavljeno pitanje o najznačajnijoj ličnosti u istoriji Srbije, ubedljivo najveći procenat ispitanika opredelio se za to da na dva vodeća mesta svetskih ličnosti stavi velikane iz nacionalne prošlosti – Nikolu Teslu (21%) i Josipa Broza Tita (10%). Svi ostali „kandidati“, počevši od trećeplasiranog Adolfa Hitlera (sic!) koji je dobio 8% ili, manje popularnog, Isusa Hrista (4. mesto sa 5% glasova), prošli su neuporedivo lošije. Ne ulazeći u analizu sistema vrednosti koji se može tumačiti na osnovu takve top liste, ostaje upečatljiv podatak da je najveći procenat građana, u celokupnoj svetskoj istoriji, kao najznačajnije naveo ličnosti iz svoje nacionalne istorije, što nedvosmisleno govori o tome da je „svet“ u „drugom planu“, da su sopstvena nacija, njena veličina i njeni heroji ono što prvo pada na pamet. To je zabrinjavajuće jer svedoči o zaslepljenosti sobom i nesposobnosti da se u odnos mi – drugi uvede racionalna hijerarhija, da se realno uvidi sopstveno mesto. Pohvalno jeste što je za najznačajniju ličnost izabran naučnik, ali stavljanje Tesle daleko ispred Ajnštajna (2%) govori o istoj nacionalnoj aroganciji, o davanju neumerenog značaja samima sebi.

Takvo viđenje istorijskih ličnosti svedoči o dubini svesti o sopstvenoj posebnosti koja se graniči s konceptom izabranog naroda. Posebno je zanimljivo da je na tom pitanju gotovo postignut nacionalni konsenzus, jer kao što pokazuju rezultati, mišljenje da je baš naučnik srpskog porekla najvažnija ličnost ukupne svetske istorije dele i muškarci i žene, i predstavnici skoro svih generacija, i glasači skoro svih stranaka, žitelji sela, grada, centralne Srbije, Beograda i Vojvodine. Takav rezultat upadljivo odudara od onog koji smo dobili kod drugoplasiranog Josipa Broza Tita: tu postoji jasna generacijska, obrazovna i politička razlika koja deli njegove „fanove“ od protivnika. Takva jednodušnost u podršci Tesli možda svedoči i o potrebi za konsenzusom, jer je Tesla nesporna ličnost protiv koje niko ništa ne može imati, nacionalni pomiritelj koji stoji iznad uobičajenih podela, što je verovatno bilo bitno za postizanje vodećeg mesta i u istoriji sveta.

O postojećem etnocentrizmu na zanimljiv način svedoče odgovori koje smo dobili na pitanja o događajima u kojima su Srbi učestvovali zajedno sa drugim narodima. Tipičan primer predstavljaju odgovori na pitanje o tome ko je najzaslužniji za stvaranje zajedničke jugoslovenske države. Ako se oduzme mali procenat glasova koji je potrošen na pogrešne odgovore, jer je promašena epoha u kojoj je stvorena Jugoslavija (Josip Broz Tito 14%, Komunistička partija 2%), veliki procenat sabranih glasova govori o tome da je izuzetno jaka istorijska predstava da su Jugoslaviju stvorili Srbi ili njihovi najuticajniji politički predstavnici.

Kao što se vidi, na različite odgovore koji polaze od ključne uloge srpskog faktora (kralj Aleksandar, Srbi, kralj Petar, Nikola Pašić…) otišlo je 48,5% glasova. Ako bismo na to dodali izuzetno visokih 29,6% građana koji su odgovorili da ne znaju odgovor na to pitanje, videli bismo da je samo mali procenat ispitanika bio spreman da u tom činu vidi i druge: velike sile izdvojilo je svega 3% ispitanika, Hrvate 2%, Slovence 1%, a sve zajedno 0,6%. Dakle, stvaranje zajedničke države shvata se isključivo kao delo srpskog naroda ili njegovih predstavnika, što jasno svedoči o tome da zaslepljenost sobom i sopstvenom ulogom gotovo u potpunosti zamračuje mogućnost da se drugi uopšte i uoči. Istovremeno, ovi podaci svedoče o snazi predrasude o Jugoslaviji kao državi srpskog naroda, što je određenje koje se često moglo čuti i u javnosti i u istoriografiji, u čemu i jeste ležao jedan od ključnih nesporazuma među njenim narodima koji je doveo do njenog dvostrukog kraha.

Zanimljivo je da ovi odgovori pokazuju da u javnosti nije prihvaćena suprotna, a takođe često navođena propagandna teza, da je Jugoslavija bila prvenstveno hrvatska tvorevina i da je Srbima bila nametnuta bilo kao plod hrvatske ili zavere velikih sila. Još manji procenat građana poverovao je u tezu o krucijalnoj ulozi masona i Vatikana (0,8%, 0,2%), što je takođe spadalo u česte čaršijske teze. Važan zaključak do kojeg se može doći iz odgovora na ovo pitanje jeste i da ubedljiva većina građana veruje da su pojedine istorijske ličnosti bile tvorci Jugoslavije, dok je samo zanemarljiv procenat ispitanika odgovorio da se radi o istorijskom činu koji je iziskivao kolektivne napore (tadašnja vlada – 1%, narod – 1%, svi zajedno – 1%). To govori o dominantnoj svesti o značaju velikih istorijskih ličnosti, što je romantičarski i devetnaestovekovni koncept istorije. To je posledica pogrešnih poruka obrazovanja, ali i političke realnosti čiji je jedan od hroničnih problema proizvođenje režima koji, uprkos postojanju institucija i propisanih procedura, zavise od jedne, ključne, političke ličnosti koja objedinjuje u sebi sve nivoe vlasti, a odluke donosi na vaninstitucionalni način. Takvo političko iskustvo, u kombinaciji s porukama dobijenim iz obrazovanja, zasnovano na viđenju istorije kao proizvoda delovanja heroja umesto procesa, stvara površnu i pogrešnu sliku o prošlosti i sadašnjosti u kojima odluke donose „vođe“. Time se i kroz sistem obrazovanja jača predstava o „vođinim“ zaslugama, što, s druge strane, društvo drži u stalnom stanju „kolektivnog maloletstva“. Društvo se oslobađa odgovornosti i isključuje iz učešća u demokratskom sistemu i poretku.

Kad smo kod svesti o istorijskoj odgovornosti, zanimljive odgovore dobili smo i na pitanje o odgovornosti za raspad Jugoslavije. Odgovori na to pitanje pokazuju sasvim suprotnu situaciju: pojedini političari kao najodgovorniji dobili su svega 32% glasova ispitanika, dok je ostatak od 68% glasova otišao na različite odgovore koji su krivicu videli kao kolektivnu. Tako je međunarodna zajednica dobila 35% glasova, pojedina rukovodstva 25%, a pojedini narodi 8%. Ti rezultati sasvim su suprotni od onih prethodno analiziranih, jer sad zasluge nisu pripisane herojima, već je odgovornost postala grupna. Možda to upućuje na zaključak da se zasluge za pozitivne istorijske rezultate pripisuju istaknutim pojedincima, dok se odgovornost za negativne događaje deli u okviru većih kolektiva. Analize udžbenika istorije pokazale su da se kroz nastavu istorije neguje slika o sopstvenom narodu kao istorijskom pobedniku, da se pobede ne objašnjavaju, dok porazi uvek podrazumevaju više pasusa obrazloženja, koji postaju i neka vrsta opravdanja.17 Takva svest upijena tokom školovanja ostavila je posledice na svest građana koji su, sudeći po odgovorima na navedena pitanja, odgovornost za pozitivne događaje pripisali istaknutim pojedincima iz svog naroda, a odgovornost za negativne događaje prebacili na druge.

Kada se postavi pitanje o odgovornosti naroda za raspad Jugoslavije, onda Hrvati dobijaju rekordnih 70%, Slovenci 33%, a Srbi svega 9%, dok je kod političara odgovornost podeljena između Slobodana Miloševića (50%) i Franje Tuđmana (48%). Radi se o potrebi da se odgovornost za negativno podeli, dok zasluga za pozitivne događaje pripada samo nama. Takva razlika supstancijalna je u načinu na koji se vidi odnos mi – drugi i ključno utiče na različito viđenje sveta oko nas.

Kad smo još kod odnosa prema „drugom“ u istorijskim situacijama kolektivnih napora, zanimljive odgovore dobili smo na pitanje „Ko je probio Solunski front?“ i „Ko je stradao u Jasenovcu?“.

U slučaju prvog pitanja radi se o jednom od najtačnijih datih odgovora jer je 54% ispitanika ispravno odgovorilo da su to bili Srbi, Francuzi i Englezi, ali je ipak čak 42% građana iz tog istorijskog događaja izbacilo dve velike zapadne sile čiji su vojnici bili na tom frontu, i na njihovo mesto stavilo naše današnje saveznike – Ruse (11%) ili Grke (16%). Bilo je i 16% ispitanika koji su Solunski front prepustili samo Srbima.

U slučaju Jasenovca, ubedljivo najveći procenat ispitanika (66%) izjavio je da su tamo stradali Srbi, Jevreji i Romi. Još 12% izjavilo je da su žrtve bili Srbi i Jevreji, dok se 7% opredelio samo za Srbe (to ukupno čini 85%). Samo je 14% građana među žrtvama videlo i Hrvate, odnosno dalo tačan odgovor (Srbi, Jevreji, Romi i Hrvati). Kao i prethodni primer Solunskog fronta, i slučaj Jasenovac svedoči o tome da se narodi s kojima su nam trenutni odnosi poremećeni ne vide i ne doživljavaju kao naši mogući saveznici ili sapatnici u bilo kom istorijskom trenutku, što svedoči o tome da su današnja merila i potrebe daleko jači od eventualnog znanja stečenog u školi. Tako, uz sopstvene heroje ili žrtve, mogu stajati samo predstavnici onih naroda koji su nam trenutni istorijski saveznici (Rusi i Grci u slučaju Solunskog fronta) ili oni narodi koji se, kao sapatnici, mogu tolerisati (Romi i Jevreji). To je tipičan pokazatelj delovanja stereotipa, jer su oni jači od stečenog znanja, o čemu najbolje svedoče dva navedena primera o kojima su, sasvim izvesno, ispitanici detaljno učili u školi za koju, inače, tvrde da je njihov glavni izvor znanja o istoriji. Iz tih primera se vidi da znanje stečeno u školi ostaje samo na površini i da se lako povlači pred stereotipima kreiranim za potrebe trenutne političke situacije. Time se otvara širok prostor za manipulaciju, zloupotrebu i delovanje propagande koja barata najjednostavnijim signalima oličenim u stereotipima kao „večnim istinama“. Da je slučaj obrnut i da je obrazovanje pouzdanije i dublje, manipulacija javnošću bila bi, svakako, teža. To bi trebalo da bude jak podsticaj prosvetnim vlastima da modernizuju načine učenja, jer bi podaci stečeni u školi o drugim narodima, i posebno oni koji svedoče o situacijama u kojima smo zajednički prolazili kroz različita istorijska iskustva i iskušenja, mogli da postanu prepreka stereotipima, brana protiv budućih propagandi mržnje.

To je pogotovo jasno kad se vidi da je pogrešne odgovore o Solunskom frontu u najvećoj meri dala najmlađa populacija ispitanika, onih koji imaju između 18 i 44 godine, koji su većim delom svog života živeli u vremenima kad su nam Hrvati, Francuzi i Englezi bili „neprijatelji“. Starije generacije, obrazovane u drukčijem sistemu i oslobođene tih vrsta opterećenja, daleko su tačnije odgovorile na ta dva pitanja.

O nerealnom i stereotipnom viđenju odnosa nas i drugih svedoče i odgovori na pitanje o tome gde je 1918, prilikom stvaranja Jugoslavije, bilo najviše pismenih. Čak 40% građana misli da je to bilo u Srbiji, 35% da se radilo o Sloveniji i 11% u Hrvatskoj. Iako su realni brojevi sasvim drukčiji, pa je u Sloveniji 1918. bilo 8% nepismenih, a u Srbiji 76,97%, i ovaj odgovor svedoči o etnocentrizmu koji kao mehanizam briše i znanje i logiku, jer svoju naciju nepogrešivo uvek vidi kao najbolju, čak i kad to očigledno nije mogao biti slučaj, što pokazuje primer s pismenošću. Doduše, takav odgovor posledica je i dubokog nepoznavanja ostatka sveta, posebno susednih naroda, pa takva vrsta greški ima koren i u neznanju. Dodatni dokaz nam je činjenica da je, među onima koji misle da je u Srbiji bilo najviše pismenih, čak 10% više mladih nego starijih ispitanika. Stariji građani su, zahvaljujući jugoslovenskom iskustvu, ipak znali, ako ništa drugo, koji su delovi te zemlje bili više a koji manje razvijeni. Takvo viđenje sebe i drugog neminovno vodi osećaju superiornosti na kome se mogu temeljiti mnoge pogrešne procene i političke odluke, ali o tome još mnogo više govore predstave o sopstvenoj veličini i starosti sopstvene nacije koje se mogu izvesti iz shvatanja drugih, o čemu će biti reč u nastupajućim potpoglavljima.

Narod najveći

Niz pitanja posvećenih teritorijalnim pitanjima otkriva da postoji jaka svest o sopstvenoj veličini i o tome da, istorijski, Srbiji pripadaju teritorije koje se nalaze izvan njenih današnjih granica. Većina ispitanika (55%) misli da je Niš bio u sastavu Srbije Kneza Miloša (28% zna tačan odgovor da nije, a 17% ne zna odgovor na to pitanje). Čak 63% građana veruje da su Solun i Beograd bili u sastavu carstva cara Dušana, dok samo 24% zna da nisu. Kad je Dubrovnik u pitanju, 45% ispitanika veruje da je taj grad tokom istorije bio u sastavu srpske države, dok nešto bolji procenat nego u slučaju Soluna i Beograda, zna da to nije bio slučaj (38%).

Takvo viđenja sopstvene veličine jednako je raspoređeno po generacijama, što znači da taj stav nije formiran zahvaljujući propagandi poslednjih godina, već se radi o široko rasprostranjenom uverenju o sopstvenoj veličini. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da među ispitanima najveći procenat onih koji veruju da je Dubrovnik bio srpski pripada grupi visoko obrazovanih (55%), dok je svega 37% ispitanika sa završenom osnovnom školom prihvatilo taj istorijski mit. Isti je slučaj sa Solunom i Beogradom (68% prema 56% u korist najviše obrazovanih prema ispitanicima koji imaju samo osnovnu školu). Takav rezultat ruši stereotipnu predstavu o tome da su samo manje obrazovani prijemčivi za istorijske mitove, već dokazuje, u prethodnom primeru iznetu, tezu da su stereotipi i potreba za stereotipnim mišljenjem jači od znanja i stečenog obrazovanja. Ovaj podatak pokazuje i da je obrazovana elita istovremeno proizvođač i konzument mitova. To je dokaz poznatih teza o srednjoj klasi kao onoj koja konstruiše naciju i njene mitove, ali svedoči i o tome da i ona sama u njih veruje.

Na potpitanje „Kada je Dubrovnik bio u sastavu srpske države?“ postavljeno onima koji veruju u taj istorijski mit nismo u upitniku ponudili gotove odgovore da bismo dobili što širi raspon odgovora. Kad se saberu svi dati odgovori dobijamo 27,8% ispitanika koji veruju da je to bilo u srednjem veku, dok je vrlo mali broj odgovora od toga odudarao (3% za 19. vek, 2% za 18, 1% 1787, i 1% za Kraljevnu Jugoslaviju) što govori o postojanju snažne slike srednjeg veka kao „zlatnog doba“. Odgovori pokazuju i posebnu snagu predstave o državi cara Dušana kao nekoj vrsti nacionalnog ideala, iako o njenoj stvarnoj veličini ima malo realnih znanja.

Narod najstariji

Uprkos snažnoj mitskoj predstavi o sopstvenoj veličini, ipak se, među ispitanicima, svest o sopstvenoj starini pokazala kao najsnažnija komponenta istorijske svesti i nacionalne arogancije. Ta svest najslađe se hrani idejom o kašnjenju svih drugih, a naročito susednih naroda, i neprihvatanjem činjenice da su i drugi mogli imati tako dugu i uspešnu prošlost kao što je to bila naša. Ideja o narodu najstarijem bila je veoma prisutna tokom poznih 80ih i 90ih godina prošlog veka.18 Ona je nužni deo nacionalističke ideologije jer je, u tom konceptu, starina ono što daje prestiž naciji. Starina obezbeđuje primat, pogotovo u konkurenciji s narodima slične snage, veličine i istorijskog značaja. Kad nema drugih, jačih argumenata, važno je stvoriti i verovati u mit o sopstvenoj vremenskoj prednosti, jer to, u mrtvoj trci, daje prioritet koji je, inače, na osnovu realnih kriterijuma, teško obezbediti. Svaki balkanski narod ima mit o sopstvenoj starosti: od ilirskog porekla Albanaca, antičkih Grka ili Rimljana pretočenih u Rumune, do pokušaja povezivanja sa Etrurcima ili Venetima u Sloveniji ili Persijancima u Hrvatskoj, Bogumilima u Bosni ili s Aleksandrom Makedonskim lično! Poznat je bio slučaj grčkomakedonske granice na kojoj je tokom devedesetih godina trajao rat posterima na kojima se vodila bitka da li je jedna ili druga država starija; koja ima 4, a koja 5000 godina tradicije! Ta prepotencija podgrevana mitom o sopstvenoj veličini često se koristila i kao argument koji je imao nemalo uticaja na donošenje političkih odluka. Bio je deo arogancije prilikom zatezanja odnosa Srbije sa SAD, jer je snažan uticaj na dnevnu spoljnu politiku imao slogan da je svaka taraba u Srbiji starija od SAD, iz čega je, valjda, trebalo zaključiti da se mi na nivo te države nećemo ni spuštati.

Kada bismo se u toj disciplini takmičili sa svetom, najveći procenat naših ispitanika verovao bi da stojimo „rame uz rame“, bar kada je u pitanju istorija Univerziteta. Na pitanje „Kada je osnovan prvi srpski univerzitet?“ upadljivo visok procenat ispitanika odgovorio je da je to bilo pre onih na Zapadu, ili bar u isto vreme (ukupno 32%). Uz standardno i zabrinjavajuće visok procenat ispitanika koji su rekli da odgovor ne znaju (28,7%), ostalo je 23,3% ispitanika koji su znali tačan odgovor da se to dogodilo 800 godina posle osnivanja zapadnih univerziteta, kao i 16% koji pogrešno veruju da je to bilo tek 1945. godine. Ni sve proslave i jubileji Beogradskog univerziteta nisu pomogli da građani ne vide svoje visoko školstvo kao jednako ili čak kao starije od onog na zapadu, što svedoči o dubokom nepoznavanju Zapada, ali i o tvrdokornosti svesti o sopstvenoj starini.

Istraživanje čiji su rezultati pred nama izmerilo je svu snagu istorijskog mita o srpskoj starini i njegovo živo funkcionisanje u sadašnjosti. On se pokazao kao najjači i najjasniji sastojak istorijske svesti. Možemo sad analizirati odgovore na pitanje „Od kad Srbi žive na Balkanu?“.

Ukoliko saberemo odgovore „da su oni tu oduvek, da su starosedeoci“ (39%) sa onim „da su došli pre Hrvata“ (29%), dobijemo zbir od 68% ispitanih građana koji veruju da Srbi imaju bitnu prednost nad susednim, konkurentskim narodom i da svega 22% zna i prihvata činjenicu da su Srbi i Hrvati na Balkan došli zajedno. Ti pokazatelji govore ne samo o znanju i neznanju, već i o predstavi o sopstvenom značaju i teškom prihvatanju ideje da narod koji se smatra našim istorijskim neprijateljem može biti naš „istorijski vršnjak“. Potreba da se istakne inferiornost drugog ključna je za jačanje osećaja o sopstvenom značaju, a posebno u vremenima konflikata kad je ta vrsta samopouzdanja važan faktor ratne politike i propagande. To „istorijsko starešinstvo“, naročito u vremenima nacionalnih takmičenja, kakvo je u prvom redu rat, svojim „korisnicima“ i „potrošačima“ garantuje potrebnu iluziju o prednosti, čime se snaže nade da će im to u aktuelnoj krizi doneti prevagu, pa i ratnu pobedu.

Pitanje državnosti i njene starosti pripada korpusu omiljenih nacionalističkih „takmičarskih disciplina“. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da čak ni oni ispitanici koji su bili spremni da prihvate činjenicu da su Srbi i Hrvati istovremeno došli na Balkan, nisu mogli da poveruju da je hrvatska država postojala u srednjem veku.

Naime, procenat onih koji ne mogu da se sete da su u školi naučili da je u srednjem veku Hrvatska imala svoju kraljevinu izuzetno je visok – čak 62%. U „šovinističkim farsama“, istorijskim nadmetanjima i salonskim razgovorima tokom osamdesetih godina prošlog veka upravo je često korišćen argument o srpskoj državotvornosti koji je trebalo da pokaže hrvatsku inferiornost. Fikcija o srpskoj superiornosti zasnivala se na ideji o moći „istorijskog naroda“, što je neretko prikazivano i kao „genetska razlika“ između dva susedna naroda. Naravno, očekivalo se i da će ta prednost doneti Srbima bolje snalaženje u sadašnjosti i u ratovima koji su takvom propagandom psihološki pripremani.

Kada se pogleda istraživanje javnog mnenja vidi se nekoliko zanimljivosti. U prvom redu, vidljivo je da svest o hrvatskoj državnosti najmanje ima najmlađa generacija, što je posledica njenog odrastanja u osamdesetim i devedesetim godinama, kada su i iz školskog sistema Hrvati, kao neprijatelji, bili izbačeni, a stereotipi razvijani u najvećoj mogućoj meri. Uz to, negativni stereotipi o Hrvatima među mladima blokiraju i samu pomisao da su oni mogli biti sposobni da naprave državu. Najbolje znanje i, samim tim, poznavanje i prihvatanje činjenice da su Hrvati imali srednjovekovnu kraljevinu, pokazali su pripadnici mlađe srednje generacije, što je možda posledica obrazovanja u poslednjim decenijama Jugoslavije, kada je, kroz sistem „zajedničkih jezgra“, forsirano znanje o „drugima“. Rezultati istraživanja pokazuju da su odgovori na ovo pitanje u veoma maloj, gotovo zanemarljivoj, meri zavisili od stepena obrazovanja, što ponovo svedoči o prevazi mita o hrvatskoj inferiornosti nad izvesno naučenim činjenicama o hrvatskoj srednjovekovnoj državi.

U izvesnom smislu još su zanimljiviji rezultati koji su dobijeni na pitanje o istoriji državnosti Crne Gore. Iako postoji uvreženo mišljenje da se radi o narodu najbližem Srbima, pa čak i da se radi o istom narodu, odgovori na ovo pitanje pokazuju da o ključnom pitanju crnogorske ili zajedničke srpskocrnogorske istorije zastrašujuće visok procenat građana ne zna ništa. Svega 19% ispitanika znalo je da je ta susedna država postala nezavisna kad i Srbija, 1878. godine, na Berlinskom kongresu. Kod 14% ispitanika postojala je nada da je Crna Gora nastala posle Srbije, dok 16% veruje da je nastala pre Srbije. Na sve to, zapanjujućih 40% misli da je Crna Gora stekla državnu nezavisnost tek 2006. godine, posle raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore. To je jedno od najšokantnijih saznanja do kojih smo došli radeći ovo istraživanje, jer svedoči o dubokom nepoznavanju istorije susednih naroda, ali i o snažnoj svesti da „drugi“ mogu biti samo bitno „mlađi od nas“. Možda je to posledica trenutno loših odnosa sa Crnom Gorom, možda izvesnog nipodaštavanja, ali taj zapanjujući rezultat pokazuje da ni svi državni praznici donedavne zajedničke države, ni onolike Njegoševe slike i priče o zajedničkom „svjetlom oružju“ i „vekovnom savezništvu“ nisu ostavile trajniji utisak na građane Srbije. Možemo li ponovo zaključiti da su trenutni loši odnosi sa tom državom uticali na izuzetnu brzinu kojom su izbledele činjenice naučene u školi i otvorile, i u slučaju pitanja odnosa sa Crnom Gorom, prostor za forsiranje slike o sopstvenoj superiornosti?

Arhineprijatelji

Iako ovim istraživanjem nije moglo biti obuhvaćeno pitanje odnosa srpskog sa svim okolnim narodima, kao ni jasno identifikovanje slika koje o njima vladaju u stereotipnoj matrici istorijske svesti u Srbiji, ipak se, kao ključan, izdvaja odnos prema Turcima kao arhineprijateljima. Period Osmanske vlasti u svim balkanskim zemljama ima posebno istorijsko mesto.19 On je granična linija, istorijski usek koji služi kao imaginarna granica između dobra i zla, kao orijentir, mitski graničnik između onoga što smo mi i što je onaj „drugi“, mrski i večiti neprijatelj. „Turci“ su ona istorijska poštapalica koja omogućava orijentaciju u vremenu, oni su naša mentalna granica između stare i nove ere. Zato 1389. godina, godina Kosovske bitke, potpuno nezavisno od samog sadržaja tog istorijskog događaja, ima snagu presudnog reza koji je podelio dva vremena.20 Ako je Hristovo rođenje postavljeno za granicu koja čisti čovečanstvo od „grehova“ paganskog sveta i postavlja jasan moralni rez u odnosu na prethodna verovanja, znanja, vrednosti, tako i Kosovska bitka ima snagu takve vododelnice, ali u obrnutom smislu. Raj je ostao s one strane, a Kosovo označava mentalni krah, izgon iz raja, posle čega je jedino preostalo traganje za izgubljenim rajem, kao istorijski zavet.

Zbog toga „Turci“ imaju važnu istorijsko-psihološku ulogu. Oni su neka vrsta opravdanja, oni su iracionalno rešenje koje služi u traženju odgovora na bilo koji realan problem. Oni su uvek tu kad treba odgovoriti zašto je Srbija nerazvijena, zašto ima problema sa demokratijom, zašto njenom istorijom dominiraju periodi autoritarnih vladavina, zašto je siromašna, zašto joj je privreda nerazvijena, ulice prljave, javni toaleti zapušteni… 500 godina pod Turcima uvek su tu da ponude sva opravdanja, iako bi svima trebalo da bude jasno da se za više od 200 godina moderne državne nezavisnosti sve to moglo promeniti. „Turski jaram“ je tu kao neka vrsta istorijske indulgencije, nešto što unapred daje opravdanje za bilo koji postupak „nacije“, nešto što je apriorna amnestija. Čini se da kada bi nam neko „uzeo“ „Turke“, bili bismo prinuđeni da se suočimo sa samima sobom i sa sopstvenim propustima.

Centralni značaj „Turaka“ kao vododelnice vidljiv je iz niza odgovora ispitanika. Već pitanje o najznačajnijem događaju u istoriji Srbije otkriva značaj tog preloma u istorijskoj svesti. Kosovska bitka se bez premca, sa 22% glasova, nalazi na prvom mestu, dok je drugoplasirani Prvi srpski ustanak dobio upola manje glasova (10%). Već i taj podatak mnogo govori jer i kvantitativno pokazuje da se poraz dva puta više vrednuje od pobede, porobljavanje od oslobođenja. Istorijski događaji koji su na bilo koji način povezani sa „Turcima“ dobili su ukupno 48% svih glasova datih „najznačajnijem događaju u istoriji Srbije“. Čak ni „zlatna doba“, pa ni vreme Nemanjića nisu dobili više od jednog procenta glasova u konkurenciji najznačajnijeg događaja, što daje dodatnu snagu „Turcima“ kao ključnom mentalnom graničniku.

To dokazuju i odgovori na pitanje o istorijskom događaju koji je imao najpozitivnije posledice po razvoj Srbije, jer i tu ubedljivo vode „Oslobođenje od Turaka“ i „Prvi srpski ustanak“ koji ukupno nose 18% glasova, dok su drugi predlozi (5. oktobar, stvaranje Jugoslavije, stvaranje samostalne Srbije, pobeda nad fašizmom…) ponovo dobili svega po nekoliko glasova. Zanimljivo je da u odgovorima na pitanje o događaju sa najnegativnijim posledicama dominiraju oni iz novije istorije, a da su Kosovska bitka i „ropstvo pod Turcima“ dobili svako po 3% glasova, što je neočekivano malo s obzirom na to da su ti događaji dominirali među odgovorima na prethodno analizirana pitanja. Verovatno to treba pripisati psihološkom značaju koji su za današnju generaciju imali njoj savremeni događaji.

Posebno treba napomenuti veoma zabrinjavajući podatak da su „Turci“, sudeći po odgovorima na ova pitanja, posebno ucrtani u istorijsku svest predstavnika najmlađe generacije. To znači da se iz različitih izvora saznanja kojima su bile izložene novije generacije taj mit obnovio u punoj snazi i da, u savremenoj Srbiji, ponovo postoji potreba za mitskim razgraničenjem vremena na ono pre i posle Turaka, umesto da se pojavljuju neke modernije vrednosti i graničnici koji bi bili izraz savremenog pogleda na prošlost i sadašnjost.

Počnimo od pitanja kojim su ispitanici bili zamoljeni da opišu period turske vlasti. U odgovoru na to pitanje ispitanici su dali jedan od najodlučnijih odgovora u celom istraživanju – čak 76% njih zaokružilo je da taj period vidi kao „vekovni turski jaram“, dok je samo 23% bilo spremno da prihvati umeren, racionalan odgovor da je tursko carstvo, kao i sva druga velika carstva, imalo periode uspona i padova. Tako uravnoteženo i izbalansirano formulisan odgovor ponudili smo jer bi njegovim zaokruživanjem ispitanici pokazali da su sposobni racionalno da misle čak i o najbolnijim temama. Kao rečit podatak uzimamo i činjenicu da je na ovo pitanje svega 1% ispitanika odgovorio da ne zna, što je najmanji procenat u odnosu na sva druga pitanja ovog istraživanja. To, takođe, svedoči o tome da građani masovno misle da o „Turcima“ sve znaju, pa bi se moglo zaključiti da je to najdublje „znanje“ koji građani imaju, nešto u šta su svi sigurni, oko čega nema dilema. Pritom, taj odgovor je doveo do opšteg konsenzusa i „nacionalnog pomirenja“: i muškarci i žene, i oni s osnovnim i oni s visokim obrazovanjem, i oni iz centralne Srbije i Vojvodine slažu se da je jaram – jaram, i da ponuđeni racionalni i tačni odgovor ne može biti istinit.

Da su predrasude jače od znanja i logike pokazuju odgovori na neka pitanja koja se odnose na vreme pod „Turcima“. Polovina ispitanih ne zna i ne veruje da je pravoslavlje bilo posebna vera u Osmanskom carstvu, što pokazuje da potreba da se to carstvo vidi isključivo negativno zamagljuje belodano jasan podatak da su Srbi u najvećem procentu zadržali svoju veru i da nisu mogli izdržati više vekova u verskoj ilegali.

Još ubedljiviji procenat ispitanika (63%) veruje da su Turci uništavali spomenike, iako sasvim sigurno znaju većinu srpskih srednjovekovnih manastira koji su ostali tokom tog perioda do danas sačuvani, uključujući i freske u njima. Iako se pretpostavlja da ispitanici znaju da je Mehmed paša Sokolović bio srpskog porekla, oni opet u velikom procentu tvrde da Srbin nije mogao da postane velikodostojnik Osmanskog carstva. Isto je tako izvesno da su ispitanici u školi dobili informaciju da je Kraljević Marko posle Kosovske bitke postao turski vazal i poginuo boreći se na turskoj strani na Rovinama, ali to „znanje“ nije imalo snagu da potisne ep i potrebu da se jedan od najvećih nacionalnih junaka zaštiti od „bruke“. Ipak, ispitivanje, kao i u mnogim drugim pitanjima, pokazuje kontradiktornost mišljenja o prošlosti, jer je etnocentrična potreba da Srbi budu sveprisutni dovela do toga da ispitanici, uprkos tako strašnoj slici turskog jarma vide Srbe kao najbrojnije stanovnike Beograda, što bi bilo potpuno nemoguće da je teror bio onakav kakvim ga naši građani zamišljaju, što svedoči o nekonzistentnosti istorijskih mitova kao sistema mišljenja.

Istorija – učiteljica života?

Istraživanje Novosti iz prošlosti pokazalo je da istorija jeste važan sastojak koordinatnog sistema na osnovu kojeg se razmišlja u Srbiji. Iako su, na početku, ispitanici rekli da ih ta oblast preterano ne zanima i da o njoj malo znaju, odgovori koje su davali pokazali su da njihovim načinom mišljenja dominiraju one predstave koje se već nešto duže od dve decenije „raspiruju“ u javnosti, i da je sistem mitova i stereotipa više nego uspešno prihvaćen od konzumenata kojima je bio namenjen. Ovo istraživanje nije imalo za svoj prvenstveni cilj da utvrdi stepen znanja ili neznanja o prošlosti, već upravo da nam ukaže na snagu predrasuda i zabluda o „našem mestu“ u sadašnjosti i prošlosti. Tačno je da je važno saznanje do kojeg smo došli o niskom stepenu znanja, gde pored pogrešnih odgovora, gotovo kod svakog pitanja postoji krajnje zabrinjavajući procenat (oko 30%) ispitanika koji kažu da ne znaju odgovor. Tih oko 30% građana koji ni ne pokušavaju da odgovore, koji su toliko nesigurni u svoje znanje da se ni ne trude da pogode tačan od ponuđenih odgovora, podložni su svakoj vrsti manipulacije i propagande. Budući da se radi o vrlo visokom procentu može se zaključiti da je ta situacija veoma opasna, jer može lako dovesti do većinske podrške nekim primamljivim i rizičnim političkim avanturama.

Ali, kao što je već rečeno, pravi cilj ovog istraživanja bio je dopreti do matrice mišljenja ispitanika, proniknuti kroz gusto tkanje nataloženih zabluda koje određuju njihovo ponašanje, način rasuđivanja i donošenja odluka. Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da su najveće predrasude pokazali najmlađi ispitanici, oni između 18 i 29 godina. Radi se o generaciji rođenoj posle 1981. godine. Oni su krenuli u školu u vreme Osme sednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i proveli su svoje školske godine u krizama, ratovima, mržnji i strahu, onemogućeni da putuju i da šire svoje vidike, što je ostavilo trajan i nepromenljiv trag.

Drugo što zabrinjava jeste činjenica da ni ispitanici s najvišim obrazovanjem nisu pokazali bitno veću otpornost prema stereotipima u odnosu na one sa nižim stepenom obrazovanja. Kao što je pokazano, u mnogim pitanjima oni su čak bili prijemčljiviji za mitsko mišljenje od ispitanika sa najnižim obrazovanjem, što se može uzeti kao dokaz teze o srednjoj klasi kao ključnom nosiocu i diseminatoru nacionalne svesti koja, kako je rekao Ernst Renan,21 počiva na pogrešnom razumevanju sopstvene istorije.

Za obrazovne stručnjake sad ostaje dilema: da li je ukupno okruženje dovelo do dominacije političkih orijentacija koje sprečavaju da znanje nadvladava zablude ili je neodgovarajuće obrazovanje omogućilo prevlast mitskog nad racionalnim? Izvesno je da je tip obrazovanja koji se nudi u našem školstvu neodgovarajuć jer, od nagomilanih činjenica koje se uče napamet, ostaju nevidljivi procesi i ključna pitanja. O tome najbolje svedoče podaci iz ovog istraživanja koji dokazuju vrlo nisko znanje čak i najobrazovanijih ispitanika. S tako slabo obrazovanom populacijom političkoj eliti nije teško da menja paradigme, da preko noći promeni stav, nametne bilo koju propagandu kao većinsko mišljenje. Kada bi se tokom obrazovanja učilo o istorijskim situacijama koje bi se proučavale iz različitih uglova, kada bi se razmišljalo o istorijskim događajima i kritički mislilo, onda bi propagandne i stereotipne poruke nailazile na jače prepreke. Potrebna je promena i čitavog vrednosnog ambijenta da bi se u takav novi sistem ugrađivala pouzdanija znanja, razvijeno kritičko i analitičko mišljenje koji bi bili temeljni ciljevi novog modela obrazovanja. Tek tada bi dubinska promena društva bila moguća, a „drugi“ ne bi bio tu samo radi lakšeg i uspešnijeg postizanja nacionalne monolitnosti i sabornosti, već i radi poređenja, saradnje i stvaranja održive stabilnosti.

Iz knjige Novosti iz prošlosti, Beogradski centar za ljudska prava, 2010.

Peščanik.net, 06.12.2010.

DRUGA SRBIJA

________________

  1. O modelima nacije vidi: E. Hobzbaum, Nacije i nacionalizam od 1780. Program, mit, stvarnost,Beograd 1998; E. Gelner, Nacije i nacionalizam, Novi Sad 1997.
  2. Analize nacionalističkih diskursa u Srbiji krajem osamdesetih godina vidi u: N. Popov (ur.), Srpska strana rata, Beograd 1996.
  3. A. Smit, Nacionalni identitet, Beograd 1998.
  4. L. Fevr, Borbe za istoriju, Beograd 2002, s. 157.
  5. V. Pešić, R. Rosandić (ur.), Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost, Beograd 1994.
  6. I. Čolović, Bordel ratnika, Beograd 1993, s. 67.
  7. D. Stojanović, „Udžbenici istorije kao ogledalo vremena“, u: V. Pešić, R. Rosandić (ur.), Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost, Beograd 1994, s. 78.
  8. C. Todorov, Mi i drugi, Beograd 1994.
  9. C. Koulouri (ur.), Clio in the Balkans, Atina 2002.
  10. R. Radić, Srbi pre Adama i posle njega, Beograd 2005.
  11. J. Bajford, Teorija zavere. Srbija protiv novog svetskog poretka, Beograd 2006.
  12. O. Milosavljević, U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca o nama i dru-gima, Beograd 2002.
  13. D. Stojanović, Ulje na vodi – Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije, Beograd 2010, s. 123–156.
  14. S. Bosto, T. Cipek, O. Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Zagreb 2008.
  15. D. Stojanović, „Tumačenja istorije, sistem vrednosti i kulturni obrazac“, u: Ulje na vodi, s. 125–159.
  16. D. Stojanović, „Udžbenici istorije kao ogledalo vremena“, u: V. Pešić, R. Rosandić (ur.), Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost, Beograd 1994, s. 83.
  17. D. Stojanović, „Udžbenici istorije kao ogledalo vremena“, u: V. Pešić, R. Rosandić (ur.), Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost, Beograd 1994, s. 97.
  18. O. Luković-Pjanović, Srbi, narod najstariji, Beograd 1994.
  19. C. Koulouri (ur.), Clio in the Balkans, Atina 2002, s. 53–148.
  20. M. Popović, Vidovdan i časni krst, Beograd 1976.
  21. E. Renan, Šta je nacija, Beograd 1998.
The following two tabs change content below.
Dubravka Stojanović, istoričarka, magistrirala 1992 („Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918“), doktorirala 2001 („Evropski demokratski uzori kod srpske političke i intelektualne elite 1903-1914“) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1988. do 1996. radi u Institutu za noviju istoriju Srbije, pa prelazi na Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde 2008. postaje vanredna, a 2016. redovna profesorka na katedri za Opštu savremenu istoriju. U saradnji sa Centrom za antiratne akcije 1993. radi na projektu analize udžbenika. Sa Milanom Ristovićem piše i uređuje školske dodatne nastavne materijale „Detinjstvo u prošlosti“, nastale u saradnji istoričara svih zemalja Balkana, koji su objavljeni na 11 jezika regiona. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, urednica je srpskog izdanja 6 istorijskih čitanki za srednje škole. Dobitnica je odlikovanja Nacionalnog reda za zasluge u rangu viteza Republike Francuske. Knjige: Iskušavanje načela. Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918 (1994), Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (2003, 2019) – Nagrada grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003; Srbija 1804-2004 (sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem, 2005), Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914 (2008), Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (2010), Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011), Iza zavese. Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914 (2013), Rađanje globalnog sveta 1880-2015. Vanevropski svet u savremenom dobu (2015), Populism the Serbian Way (2017), Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021), Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021 (2023).

Latest posts by Dubravka Stojanović (see all)