- Peščanik - https://pescanik.net -

U Sloveniji nikad nije dosadno

Ljubljana, 10.12.2015, foto: Božidar Slapšak

Danas su našli leš druge košute koja je poginula u najgorim mukama, zapletena u bodljikavu žicu: prva je poginula sa slovenačke strane Kolpe, ova druga je izgleda prešla Kolpu sa hrvatske strane. Istoga dana, održana je konferencija za novinare na obali reke i pokrenuta je peticija za očuvanje Kolpe i njenih stanovnika. Valjda kao odgovor, vojska se pojavila u Primorskoj i počela postavljati ogradu na granici preko koje leti prelaze stotine hiljada turista. Domaćini su izbezumljeni, i to su odmah rekli. Ne verujem da su Belokranjci sporiji ili uplašeniji od Primoraca: reč je o medijima, posebno jedinom državnom, koji bezobzirno sprovode cenzuru – jer je takvo postalo to telo posle Janšine reforme i ućutkivanja medija sa kažnjavanjem novinara još za vreme njegove vlade. Kasno letos, kada su izbeglice, ekspresno poslate iz Hrvatske u brojevima koji su bili savršeno predvidljivi, konačno došle i do Slovenije, slušali smo izjave domaćina koje su bile usklađene sa nehumanim ponašanjem prema izbeglicama. Dobro sam zapamtila jednu majku, koja je izjavila da se boji, jer ima troje dece. Istovetnu izjavu sam čula od neke mađarske majke, nekih mesec dana ranije: njih dve se boje, jer su majke. I? Naravno da ne znaju čega se boje, ova slovenačka je mogla izbeglice videti samo kao kolonu na horizntu, okruženu robokopima i konjima, ali važno je istaći svoju ulogu u društvu, i pretnju – sasvim dovoljno za svaki nacizam i nesmetano proizvođenje brutalnosti uz pomoć propagande. EZ je uspešno stisla izbeglice u Turskoj, na granici Grčke i Makedonije, zimsko vreme je pripomoglo, Austrija je počela dizati ogradu, doduše ne bodljikavu… U Sloveniji se nije desio nijedan jedini incident, troje izcrpljenih i bolesnih izbeglica je umrlo u bolnicama. Dobrovoljci i dalje rade punom parom, došli su razni evropski policajci i vojnici da pomognu. Konačno se našlo rešenje i za životinje koje su slovenački službenici počeli da otimaju od izbeglica zbog… propisa: jedna organizacija će od dobrovoljnih priloga čuvati i hraniti životinje, spasene eutanazije, sve dok ih ne isporuče njihovim vlasnicima, kada se oni snađu i ustale. UN su uzalud opomenule EZ da ne postoji status „ekonomskog izbeglice“ koji bi bio povezan sa državom iz koje je neko pobegao, već da se svaki slučaj mora obrađivati posebno. „Ekonomski“ je drski i lažljivi eufemizam, reč je o preživljavanju: to jeste zašivanje usta istini i zastrašivanje i manipulisanje sopstvenih građana.

***

Janez Janša je dao predlog o zakonu koji bi zabranio nošenje feredže i njoj sličnih pokrivala u Sloveniji. Besmislenost i zlobna glupost takvog zakona ima samo jedan cilj – dizanje temperature protiv nekoga drugog, bilo da je domaći ili došljak, stvaranje histerije i povećavanje raspoložive tematike govora mržnje. Vanredno stanje je ono što Janši treba: oslobođen je sudske odgovornosti, što je postao manir za sve bogatije kradljivce u sudskim postupcima, ali je cirkus njegovih pristaša nastavljen ispred zgrade suda u Ljubljani. Puške koje je kragujevačka „Zastava“ isporučila u Novo Mesto negde osamdesetih, kosile su nedavno živote u Parizu. Janšina afera sa prodajom oružja za vreme rata, premda je sakupljeno dovoljno podataka i premda su napisane dve knjige o tome, nikada nije ni stigla do suda – a stvari isplivaju kad-tad. I zato je potrebno svako malo poslati šokove, bar svojima, ako ne i ostalima. U ovo doba, vlada Mira Cerara kao da odgovara na svaku Janšinu provokaciju onako kako on očekuje u svojim vlažnim snovima. Pooštren je zakon o azilantima, što je stari zastupnik izbrisanih i pravne države, Matevž Krivic, proglasio sramotnim: on je inače uporno dokazivao da je sud napravio toliko grešaka da Janša izvesno ne može biti osuđen za korupciju – i imao je pravo. Vlada je takođe navrat-nanos donela zakon o povećanju izvanrednih ingerencija vojsci, ljubljanski Radio Študent je pokrenuo akciju za ustavni referendum o opravdanosti takvih mera, Ustavni sud je to glatko odbio. Ali je dopustio referendum kojim će se većinski glasati o ljudskim pravima…

***

20. decembra, u sred predbožićne šize, građani Slovenije će na referendumu glasati o tome da li svim parovima i svim porodicama, bez obzira na pol, treba omogućiti iste uslove započinjanja bračne veze, sa celim paketom prava koja iz toga izlaze. Dosada su se mogli „registrovati“. Zakon je primljen u parlamentu marta meseca, posle dugih i povremeno sasvim privlačnih debata sa dobrim argumentima jedne, konačno pobedničke strane. Dopune su minimalne, i uređuju – sasvim načelno – pitanja zdravstvene zaštite, to da bračni partner može negovati, primati penziju, naslediti i slično, i pomenuto je i usvajanje dece, koje je u Sloveniji izuzetno teško. No javila se odmah koalicija pod nazivom „Reč je o deci“, sakupila dovoljan broj potpisa, i krenula na Ustavni sud sa zahtevom o referendumu, premda je u međuvremenu parlament popravio i Ustav, unoseći formalnu zabranu da se o manjinskim pravima, dakle i o ljudskim pravima, glasa na referendumu. Pokretači inicijative su uglavnom janševci, Ustavni sud je politički više desno nego neutralno. Posle dugog zavlačenja, Ustavni sud je glasao, i sa jednim glasom više, doneo odluku o sprovođenju neustavnog referenduma. Sva četiri glasa protiv bila su ženska. Predmet je inače obrađivan samo na nivou postupka, nikako samog spora odnosno stvari… Predsednik je uvredu građana pojačao i izjavom o tome da je demokratija odlučivanje većinom: nije, demokratija posle izbora, koji su jedini opredeljeni većinom, funkcioniše tako da štiti manjinu. U predreferendumskoj akciji se ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore odlučio da javno zastupa jednu stranu, što crkva nikako ne bi smela, i proglasio sve ateiste homoseksualcima. A onda je juče uveče došlo i do najgoreg, do televizijskog predstavljanja: organizacija koje su se prijavile bilo je toliko da su u studiju morali da postave sedišta kao na stadionu. Ovi što mnogo vole decu priredili su šou koji se može meriti samo sa najboljima Monti-Pajtonovaca; gusta prisutnost polu- i sasvim ludih, paranoidnih, opsesivnih i naprosto smušenih bila je neverovatna. Zabave radi, pominjem najizrazitije: teorija polova izaziva nered u porodici; bakicama i dekicama se oduzima pravo da usvoje dečicu svojih rano umrlih sinova i kćeri – a zašto bi ih, zaboga! Niče je, zamislite, sahranio Boga; feminizam je opasna ideologija, koja negira primat muškaraca u sportu; hormoni u hrani smanjuju broj spermatozoida, naročito slovenačkih. Istaknute su fotografije, između ostalih i dojećeg poprsja. Javna sramota, nažalost, nije nešto što budi nadu u ovome slučaju, a razumnost, dobro vaspitanje i tolerancija druge strane mogli su samo još više izazvati već opredeljenu skrivenu rulju sa druge strane ekrana. Ako bi slučajno pobedio razum sa ljudskim pravima, dopunjeni zakon bi, recimo, pomogao da se reše i neki socijalni problemi, sem pravičnosti i jednakosti. Zamislite, recimo, starije žene, koje su inače sistemski i strukturno siromašnije i nezaštićenije, koje bi itekako imale interes da stupe u istopolni brak, i time reše neka od zajedničkih socijalnih pitanja, sa sve negom, solidarnošću i nasleđivanjem.

***

A onda je mnogima prekipelo: prvo su juče policajci, već tri nedelje u štrajku zbog mizernih plata i zastarele i opasne opreme, organizovali demonstracije sa nekih 2.000 učesnika. Popodne su nešto veće demonstracije organizovali oni kojima je dosta žice, učestvovanja u ratu, odnosa prema izbeglicama, i naravno, referenduma. Bilo je mnogo mladih i dosta starih, nedostajalo je zapravo mnogo onih između tridesete i četrdesete. Bilo je, kao i obično, sjajno, dobili smo novu veliku maskotu od bodljikave žice da je prepoznamo na narednim demonstracijama. U razgovorima oko pobune pojavilo se dobro utemeljeno mišljenje da se u Sloveniji zapravo sprovodi puč – nismo se saglasili da li u tri, šest li devet koraka – koji je polagan, postepen, i hrani se neaktivnošću građana. Nisu ni prve demonstracije pre nekoliko godina bile masovne: otporu treba da se utvrdi i osmisli. Na zimske uslove smo se navikli.

***

U međuvremenu je upravni um udario ponovo: umetniku, pesniku i muzičaru Damiru Avdiću, jednom zaista vulkanskom talentu, poznatom i kao „Bosanski psiho“, slovenačka vlast ukida boravak, premda tu živi nekoliko godina sa ženom i decom, i uredno plaća jako visoke poreze. No po izračunu nekog malog šalterskog monstruma, ohrabrenog prisustvom „svojih“ ideja u svemu što vlada radi, izračunao je da Damir Avdić ne zarađuje dovoljno… Očekujemo samo još više sramote.

***

Pred parlamentom, u kojem se nastavio jučerašnji televizijski rialiti šou na tome posvećenoj komisiji, sakupila se danas grupa od dvadesetak žena srednjih godina i starijih, sa oznakama ZA na referendumu. To su majke homoseksualaca, lezbijki, trans- i drugih, koje bi želele da neka njihova deca imaju ista prava kao i njihova druga deca.

***

Dođite i uverite se. Ljubljana je veselo osvetljena. Na gradskoj tvrđavi se povremeno projektuje dugina zastava.

Peščanik.net, 12.12.2015.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)