Iz perspektive u kojoj sam trenutno, iz konobe u Kokorićima i u društvu male bake u crnom koja posprema oko mene, a sve to posle mog predavanja o rodu i Hasanaginici, redovni godišnji fjasko beogradskog prajda, sa svim pratećim manifestacijama i očekivanim glasovima i izjavama, izgleda dirljivo blizu. Došla sam ovamo po putu ukrašenom džinovskim bilbordima koji su pozivali na koncert Tompsona u Mostaru, u Sarajevu me je proganjala Ceca koja voli ukus njegovog đona. Groteskne slike seksualnosti koja više nema ugovorne regulativnosti, permisivnih okvira, idelogijom dodirnute poetike, retorike u više kulturnih registara, ničega, ničega, sem prodaje kožne odeće nategnute preko spolovila, mizerne ponude mizernim potrošačima. Ni u jednoj niši društva u kojem živimo više nema mesta za jezik i umetnost ljubavi.
Zato je rasprava o hipotetičnom Dačiću na paradi, o pokornosti policije, o lukavštini administracije, o ačenju ministarstava i još više ministara, savršeno deplasirana. Problem se ne može rešiti pametnijim čivijašenjem. Prajdovce ide da bije onaj hodajući miteser iz Klipa Maje Miloš, tu se stvar može rešiti samo zakonskim i zatim fizičkim isključenjem njega, fufice koja doslovce voli njegov đon, i simbolički celokupnog društva koje se razrasta na sirotinji, gladi, laži, prljavštini, preziru i nasilju. Prajd je poziv na pobunu, jedan od mnogih. Sa kojim pravom elita otpora, kojoj okice zasjaje na pomen klasne borbe, malčice zažmuri kada dođemo do prajda, i u stanju je da izmisli repertoar argumenata od celofana ravan državnome?
Jedini odgovor koji imam je odsustvo jezika i umetnosti ljubavi. To bi značilo da se nijedna, pa ni ova populacija ne sme ostaviti sama bez ljubavi na ulici, da se mora paradirati svakom mogućnom prilikom a ne samo da se krišom odahne i srećno javno blebeće kada je jasno da uboga organizacija opet ne može da izdrži državnu zaštitu i (kao) prevenciju nasilja. Ljubav se dokazuje (i uči) veštinama reči i tela. Rizik nije mali, ponekad je životni, a pri tome nema odmeravanja – svako ljudsko pravo podjednako je teško ili lako. Pitanje volim li svakog geja i lezbijku bi moralo biti već davno odgovoreno u mislećim glavama, u građanskom ćošku. U personalnim ćoškovima nije nužno.
Gej par je popodne došao da obiđe Kokoriće. Među studentima su bar dva „istopolna“ para. Bakica pušta seoske mačke da se izležavaju po konobi. Prajd ima smisla ako ga svi hoćemo. Jer Hasanaginica je umrla od muške zlobe.
Peščanik.net, 02.10.2013.
LGBTQIA+- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024