- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučić: anatomija prezira

Foto: Slavica Miletić

Ustajte prezreni na svetu. I svi sužnji koje mori glad. Tako nekako počinje Internacionala. Počinje tako, ali se nikako ne završava. To je utopijska egalistaristička himna za proletersku revoluciju, koja se redovno okončava sama u sebi. U neku ruku, to je socijana implozija, kojom se velika zabluda o jednakosti razrešava u tragičnom raspadu nečega što ionako ne može postojati.

Ali, ovde nije reč o revoluciji, nego o prezrenju, ili preziru, nadmenom nipodaštavanju ili poništavanju drugačijeg. Prezir, kao stav prema nekome ili nekima, nedostojnim bilo čega drugog, vrlo je učestali javni model socijalnog opštenja.

Osećanje prezira, jednostavno, izražava se prema onima koji su prezrenja dostojni, i tu ne postoji precizno vrednosno baždarenje, niti inventar dobrih razloga za tako nešto. Osim, ako se prezir prema različitom, onome što ne pristaje na nešto, ili se nečemu opire, ne ispoljava kao stav opskurnog, budalastog, ali nimalo bezopasnog vladara. Onda je to javna trivijalizacija tiranije nad svima i svakome ko izgleda, govori, misli ili dela drugačije od ludačke zamisli jedne glave.

Pre devet dana, Ognjen Radonjić, inače čest autor u Peščaniku, javno je govorio o rastućem siromaštvu u Srbiji. Očito je da Srbiji preti glad, ali ta nimalo vesela no objektivna projekcija profesora Radonjića, uz još neke ocene koje razdiru vladarev lažni devičnjak i mit o čednosti, mirazu i bogatstvu, dovela je tobožnjeg predsednika do još jednog nelečenog nervnog sloma.

Uz obavezno dnevno ludilo vođe i sasluženje prigodnog voditelja na Pinku, potpuno nauljenog za susret sa nedostižnim, započelo je infektivno rasipanje konsternacije, histerije, manične galame i ogorčenja. Ko to može, ko to sme, osim neprijatelja, tako da govori o Srbiji koja puca od bogatstva, i neprijatno je koliko je dobro, a tek će da bude. Za dve-tri godine, najviše.

Onda je NIP (nelegitimno izabrani predsednik), kako stalno govori Rastislav Dinić, stavio sebe u gro plan, koji mu inače i pripada. Njegovo je lice, ili naličje, ko zna šta je, obogaćeno plačljivom grimasom, uvređenim gardom i pretećim, molećivim pogledom bespomoćnog. Rekao je da pet para, ili još manje ne daje za elitu, ima i on još više elite oko sebe, koja je još elitnija, pa se, eto, ne hvali. ’Ajde da brojim elitu i elitiste, rekao je. Ili nešto slično. Pa da vidimo! Ali onakve kakav je Radonjić, za koga se ne zna šta je, ali se zna kome pripada, rekao je da prezire.

Zatim se, makar posredno, ipak pozvao na Darvina, mada je po svojoj komičnoj teističkoj strukturi, i po izlivima služinčadi koje klanjaju nakaznom božanstvu, bliži ličnoj vrsti kreacionizma.

Dakle, nije dobro što prezire, loše je biti prezriv ili prezren, rekao je. Ali samo mu još malo nedostaje od evolucije, otpadanje simboličkog repa, prestanak urlikanja, maniri homo sapiensa, na primer, pa da se otrese i prezira kao temeljnog atavističkog svojstva. Ne stoji predsedniku da svoje nemerene količine laži, žuči, jeda, ludila, zlovolje i prezira tako bez šparanja seje i zagađuje okolinu. Navodno on sve to zna, ali to što ima u sebi mnogo je jače od njega.

Tankovi gorkog jeda i lirskog plačipičkastog samosažaljenja, koje Vučić pokazuje kao herojsko-kukavički oksimoron – prepuni su odvratnih polufabrikata. Za oblik izlučivanja prezrenja prema svima drugima koji nisu on, ili nisu slični. A ničeg sličnog nema.

Izliv njegove povraćke i nekih još gorih supstanci po najbližim podanicima u Šumicama, svedoči o andragoškom preziru kojim gospodar na uzdi drži uhranjenu marvu i ne smatra ih ništa vrednijim od toga, niti veruje u njihovu volju. Lekcija o skromnosti etalon je primatne demagodije, koja se na najnižem, lumpenproleterskom nivou pretvara u epsko pregalaštvo i podmazivanje lobotomirane glasačke pučine. Sirotani, koje takođe prezire i dodatno uništava do fizičkog nestajanja, njegovi su najpouzdaniji glasači.

Struktura Vučićevog prezira koji kao što smo videli ima neiscrpne izvore, uglavnom je dvoslojna. Na prvom nivou saniranja svojih kompleksa, prezrive poruke upućene su istinskoj eliti: ako ste mi nedostižni i ne smatrate me sebi ravnim, imate moj moćni prezir.

Nipodaštavanje za svoje je u suštini iracionalna bezobzirnost.Vidite ko sam ja, sve sam vas doveo i iz ničega učinio onim što ste sada. Ali za mene ste niko i ništa, kako sam vas stvorio, mogu da vas uklonim.

Ako je prezir prema eliti poslednja odbrana sopstvene ništavnosti, nipodaštavanje svog korova je saznanje da gospodar te sterilne livade ostaje sam. Ta ga usamljenost plaši, njegova snaga dolazi od saznanja da ga jaki još nekako podnose. Ali oni kojima može da kaže to što je rekao Babiću trula su debla u ruševnoj brvnari. Takva građa nema na čemu da stoji osim na njegovim tiradama i zato te sasvim prazne besede o svemu čega nema niti može biti ne smeju da prestanu.

One su jedina domina na kojoj opstaje čitava struktura. Sasvim je slučajno što se usred svoje još jedne bespametne govorancije gazda tog varijetea setio Babića. Aha, baškariš se na Brionima, a mogao bi da nađeš prijatelja u Sopotu. Kad je narod mogao da ide na Hvar i na Brione, idi i ti, a sada marš u Ralju, Sopot, Đurince, Vlaško Polje. Na Stojnik i Babe da ideš, tamo ti je mesto! Tamo nađi druga, ’’bo te on, šta će tebi prijatelj na Brionima?! Ko te je spasao kad si zaspao za volanom, a oni te optužili da si vozio. Jel’ ja?

Da, šefe.

Babić je, kao i svi koji su konjosali tamo, laka meta, i zbog toga se raspomamljeni NIP prema njima drži kao ludi kaplar na osnovnoj pešadijskoj obuci.

Samo jedna stvar, samo jedan istup i jedan oslobađajući uzvik nekoga kome je odavno sve preko one stvari, a iznenada mu se vratio deo zgaženog ponosa, bio bi dovoljan da izlučitelj prezira pregrize jezičinu i zaćuti zauvek:

More, šta bre tebe zabole gde ću ja da letujem, p…. li ti lepa materina žvalava!

Peščanik.net, 25.06.2019.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić Vodinelić – Bre, elita dosad neviđena

Srđan Milošević – Elitni režim

Filozofski fakultet – Protiv diskreditacije profesora Radonjića

Rastislav Dinić – Dobro došli u trampovsku Srbiju


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)