- Peščanik - https://pescanik.net -

Zaustavljanje

Radio Peščanik je zaustavljen. To pogađa siromašne, sve koji nemaju pristup internetu, dakle i manje pismene, deprivilegovane, bolesne, one u zatvorima: ostaju obrazovani, srednji sloj, većina napolju, bar ono što je izvan naciaspore. Smanjivanje, bez svake sumnje. Zaustavljanje je moralo uslediti kada je napadnuta granica minimuma. Izgledalo je da je taj nekako očuvan konačnim predavanjem Mladića, a onda je pusto srpsko blizanački sledilo hrvatskom ispadu – doduše, tamo se ne računa na državnom nivou, ali posredno može da ugrozi već utaban put u Evropu. Ukratko, nije reč ni o kakvim politikama ni strategijama: reč je o osnovnom dugu žrtvama. I zbog toga možda ima smisla osvrnuti se na još jednu duhovnu pijanku sa natpucavanjem, koju je paramladićevcima priuštila TV B92, na neposredan i sudbinski povod. Za dušu.

Nedavni “dijalog” o Mladiću, koji je upriličila TV B92, konačni je dokaz da pojam dijaloga, kao već odavno i pojam demokratija, više nemaju smisla u današnjem javnom govoru, i da za njima stoje potpuno nejasni – i što je još gore – teško kontaminirani koncepti. U slučaju pomenute emisije, čak više nije reč ni o potpuno za jednu stranu opredeljenoj voditeljki, što je uobičajeni trik u ovakvim režijama dijaloga. Naprotiv, voditeljica se u skladu sa svojim moćima odupirala potpunom preuzimanju vremena, i čak postavljala nezgodna pitanja visoko zaštićenim i punim sebe nosiocima većinske gluposti. I upravo zato treba postaviti pitanje dijaloga. Pojmovi su već dugo, dugo skrajnuti, nekako od trenutka kada je umirući bivši režim otvorio nišu “knjigom na knjigu”, i kada se u toj niši zateklo svo krdo dotada tihih i uplašenih, da slobodno propovedaju nacionalizam, odnosno svoju ličnu ponudu budućoj vlasti. Fenomen izvesno nije samo srpski – naprotiv, to je osnovni medijski recept posvuda po svetu, posebno u Merdokovom carstvu i uopšte gde god se hoće proizvesti abotne i naci – banalnosti. Domaći primeri u tome nisu posebno originalni. Valja doduše istaći, po skoro savršenoj sumanutosti, emisiju iste TV stanice u kojoj mrmljajuće i unjkavo biće sa čaršijskim pedigreom stavlja realne i ponekad vrlo bolne događaje na top listu jakože šlagere, ponižavajući obične građane i ulagujući se nacionalnim veličinama, a onoliko nezavisno, sve do novog krsta u Rovcima.

Voditi dijalog sa pametnim ili samo veštim sagovornicima ne odgovara medijskome gabaritu, i zato je naprosto svaki TV dijalog lažan – na radiju je nešto bolje. Možda dva ili tri primera sa francuske televizije, možda poneki svetao trenutak na PBS, 3SAT ili BBC (Arte je studijski dijalog skoro napustio), i to samo o vrlo specifičnim temama, nikako političkim ili društvenim, posebno ne traumatičnim – globalno, taj TV žanr uopšte ne postoji: izuzeci ne mogu predstavljati žanr. Jedino još u trećem svetu, u koji Srbija danas izvesno spada, važne političke i društvene teme mogu dospeti u medijsku kantu za đubre imenovanu “dijalog”. Vrhunski primer, posle kojega više nema ni povratka ni popravke, predstavlja gore pomenuti.

Imam prilične teškoće da uopšte pominjem i imenujem dvoje učesnika u emisiji koji bi po nekoliko članova Krivičnog zakonika Srbije morali da odgovaraju, a prethodni primer konačno postoji, u slučaju zabrane Nacionalnog stroja. Možda i hoće. To bi bilo sasvim dovoljno za zaključak da su to dvoje poslednji koje bismo mogli dovesti u semantičku vezu sa dijalogom, a još manje dovesti u televizijski studio. Na drugoj strani su sedele dve prvorazredne profesionalke dijaloga: Borka Pavićević, koja vodi instituciju za kulturni dijalog/dijalog kultura i zaslužna je za opstajanje te institucije kada ničega sličnoga nije bilo u Beogradu i Srbiji, i Nataša Kandić, kojoj je uspelo nemoguće – da za isti sto i u dijalog postavi žrtve različitih zaraćenih strana, i da te žrtve pokažu volju i energiju da rade na pomirenju u inicijativi REKOM. Svekoliki urlik svih koji ove dve žene već nekih dvadesetak godina psuju, proklinju i povremeno udaraju se ovih dana pojačao, jer ih od toga niko nije odučavao, nije im zabranjivao, naprotiv: jer ti su neposredno služili komforu, slavi i bogaćenju Njega i Nje. Za to što nisu utišani, nego im kao jedina nada ostaje novi rat i destabilizovanje otadžbine u koju se kunu, u krajnjoj konsekvenci su krivi svi oni koji Njemu, Njoj i sličnima nisu zatvorili pristup javnosti prvom prilikom kada je to bilo mogućno, recimo 2000. Tri godine docnije, Metla nije išla uz Sablju, a stvar je ionako bila izgubljena. Danas, srećom, dobar deo javnog mnenja u svetu, pa čak i u Srbiji, visoko ceni doprinos Nataše Kandić i Borke Pavićević. Najbolje bi bilo da uopšte nisu ništa rekle i ni na šta odgovorile – premda su sve njihove intervencije bile beznadežno ubedljive – jer bi time ostvarile potpunu providnost žalosnog medijskog događaja.

On, sa praznom nadutošću (opominjujuće “Molim vas!” i “Pogledajte”, uvek bez nastavka argumenta) se odlučio da manipuliše neznanjem većine, te ubacio corpus judicatum: time što nagomilava dokaze u već obavljenim procesima, haški sud zapravo otežava položaj svakoga docnije pristiglog osumnjičenog. Corpus judicatum je u Njegovoj interpretacijiji samo drugo ime za svetsku zaveru protiv Srba – od rimskoga doba i prava, bato! Svako ko nema pravnoga znanja, a hoće da misli, i nije neizlečivo inficiran naci-slepilom, mogao bi dati ceo niz podpitanja: 1. Što osumnjičeni nisu stigli ranije? 2. Zar nema pravnih mera i proste kontrole podataka, pa i mogućnosti obnove procesa? (Naravno da ima, ali su prećutani). 3. Nije li previše očito (i besmisleno) pripisivanje zle namere samo sudu, a ne i optuženima? 4. Ako je praksa ubijanja sopstvenih ljudi bila tako masovna u Bosni, zašto tajne službe nisu sakupile debeo dosije dokaza o tome? 5. Nije li buduća nevinašca na sudu najdublje zakopala Biljana Plavšić, ostavivši im podeblji corpus judicatum? Između prizemne logike i građanske svesti bilo je potrebno samo prilepiti upotrebljenu i klicama zasićenu žvaku, jednu reč, posle koje se više ništa ne može očistiti: srpsko. Sa njom prestaje svaka logika. Ne, oprostite, ne svaka: On propoveda titovski odnos/logiku prema sudu – ne priznaje ga! No Tito je komunistički obrat izveo na vlastitu štetu, na sudu, On ga potura državi, u vlastitu korist, a na štetu svih građana države koju navodno zastupa. Građanski nefunkcionalan, strateški štetan (čuvena izjava o pobedniku kome pripada plen), akademski prazan, profesionalno sumnjiv, On bi dobio veliki kompliment kada bismo ga povezivali sa ugledom SANU: to je detalj, fleka koju treba da izvade akademici sami. On je još jedino mogućni optuženi, bar u privatnom procesu, za vređanje dostojanstva žrtava, falsifikovanje javno, međunarodno i državno prihvaćenih i potvrđenih podataka. Za glupost, nadutost, plitkost, duhovnu mizeriju, sklonost manipulisanju u javnosti je već osuđen. I ko je, zaboga, Njega hteo da još jedanput čuje o stvarima o kojima se danas drugačije izražava i sam vrh države? Napetost između nužne racionalnosti i potpunoga ludila koji se bore za budućnost Srbije može danas rešiti samo uklanjanje ovakvih zastupnika kolektivne propasti iz javnoga govora. Jer ono što On zastupa, može kao program ispuniti samo puč/atentat/rat.

A Ona: “Ovu knjigu satkala sam od niti poštovanja temeljnih etičkih vrednosti, istorijski utemeljenih vrednosti čovečanstva, odnosno, srpskog naroda.” Tako započinje knjiga u kojoj pomenuta raportira nešto Mladiću. Srpski narod je zamenio čovečanstvo, dakle štagod ovakvi predstavnici srpskoga naroda proglase, jest temeljno/istorijski utemeljena etička vrednost čovečanstva. Drugi dakako nisu ljudi, što je uobičajeno diskurzivno tkanje za genocid, isto u svim poznatim istorijskim slučajevima. Jedino je formula podljudi/nadljudi zamenjena jednačinom srpskost=čovečnost, a autor nije Ona, nego Number 1, Dobrica Ćosić. Njen nastup je nešto jednostavniji: Ona naprosto “istka” neku uvodnu paučinu, pa onda krene direktno na vređanje. Meriti u Njenome slučaju prostaštvo, lažljivost, manipulacije pijačnoga tipa, realne pozadinske zasluge među junacima, suvišan je i nepotreban posao, jer su kod većine starijih od trideset godina u publici iscrpljene sve mogućne rezerve stida i sramote. Tu može delovati samo društvena/zakonska regulacija, kako po njoj, tako i po mediju koji, ničim izazvan ni nateran, priziva takvu pojavu.

Negde 1993, gledala sam na jednoj grčkoj komercijalnoj televiziji “svedoka”, nekog tipa koji je tvrdio da Bosanci peku Srbe na ražnju u predgrađu Sarajeva, i da je to on snimio, ali je snimak “propao”; u to doba je na istoj televiziji ovdašnji otac Irinej na savršenom grčkom davao savet kako da Evropa reši muslimanski problem. Sigurno pogađate kako! Je li to model po kojem će komercijalna B92 raditi? Jedina nada ostaje to da su se čak i u Grčkoj stvari promenile…

Peščanik.net, 14.06.2011.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)