- Peščanik - https://pescanik.net -

Bezbrižni kapitalisti

Foto: Peščanik

Živimo u čudesnim vremenima. Neki se čudom čude kako smo ovde dospeli i gde smo toliko pogrešili. Drugi, malobrojniji, čudom se čude kako je moguće da su tako nesposobni i neinteligentni dospeli u sam krem privrednog vrha ove napaćene države. Dobro, ovi drugi se manje čude a više grabe. Može im se.

Zašto je to tako? Puno je razloga ali se svode na jedan – država je omogućila. Ceo sistem, decenijama pažljivo građen da zaštiti radnika kao slabiju stranu u radnom odnosu, razbucan je do neprepoznavanja. Devastiran na načine koji su nam se pre par decenija činili nemogućim. Nema više radnika u zakonu, a i radni odnos je na aparatima – neki vredni ljudi u NALED-u neprestano traže načine da i aparate ugase i sahrane ga na đubrištu istorije. Država pomaže, koliko je u mogućnosti.

Prvi stepen devastacije prava radnika jeste upravo u sistemskom zanemarivanju radnih prava. Kljuckati Zakon o radu, menjati ga ponekad skokovito (2001. i 2014) a uglavnom pomalo i neprimetno, osnovni je plan tog ranog razvoja neoliberalizma. Smanjivati prava radnika i činiti rad robom, a njih robovima, nije međutim dovoljno efikasan način jer predatorski kapitalizam nije strpljiva sorta. Zbog toga se istovremeno radi na izobičajavanju normi i njihovim lošim i suludim interpretacijama u cilju iznalaženja normativne gimnastike koja bi nezakonito postupanje poslodavca makar prividno učinila zakonitim. Ne devastiraju se samo radna prava, nego i njihova zaštita. Inspekcija rada se sistematski urušava i marginalizuje, radni sporovi i sudska zaštita se konstantno ograničavaju zakonom, a u praksi se sve čini da se izbegne osnivanje radnih sudova i poveća efikasnost rešavanja situacija kršenja prava radnika. Vansudsko rešavanje radnih sporova je zanemareno – ono što je započeto lošim zakonskim rešenjima, dokusurila je praksa neprepoznavanja ovog vida zaštite interesa zaposlenog. Naravno, podela na zaposlene i radno angažovane, bezobzirno zloupotrebljena, dovodi do toga da mnogi radnici ni nemaju prava koja bi mogli da izgube. Oni su u pravom smislu te reči – samo roba, i to potrošna i nebitna za vlasnika kapitala.

I to nas dovodi do druge faze nestanka prava radnika. Ona je po svojoj prirodi bezobzirnija, jer obuhvata ne samo negiranje prava radnika, nego negira i postojanje radnika kao takvog. Radnik se u ovoj fazi pojavljuje kao važna figura kod poslodavca samo utoliko što mu omogućava potpuno prenošenje rizika poslovanja na one koji rade, umesto na one kojima je jedini zadatak da radniku pronađu poslove koje bi ovaj obavljao (zato se, valjda, i zovu poslo-davci).

Fleksibilizacija rada nastala je manje kao izraz pojave novih tehnologija i zanimanja, a više upravo kao potreba da se pređe u novi stadijum odnosa između radnika i poslodavca koji podrazumeva korišćenje potpuno alternativne realnosti i zamene teza da bi se postigao krajnji cilj vlasnika kapitala – poslodavac je taj koji ubira ceo profit a radnik je taj koji preuzima ceo rizik. Ima li bezbrižnijeg kapitaliste, od onog koji zna da njegova investicija ne može da propadne – jer on zapravo ništa nije investirao, drugi sve rade za njega?

Kako dolazi do prebacivanja rizika poslovanja na radnika? Karakteristična (ali ne i jedina) su dva oblika, oba vredna pomena zato što nisu proizvod iz naše predatorsko-državne kuhinje, već su uvezeni (ili će biti uskoro uvezeni) spolja.

Prvi je lažno samozapošljavanje. Budući da zakoni u Srbiji kao jedini oblik samozapošljavanja poznaju preduzetništvo, možemo govoriti o „lažnom preduzetništvu“. Preduzetničke radnje otvaraju radnici koji su faktički zaposleni kod poslodavca. Poslodavac međutim odbija da sa njima zaključi ugovor o radu, već ih tera da zaključe ugovor o poslovnoj saradnji nakon što radnik otvori preduzetničku radnju. Na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, stvara se kvalitativno drugačiji odnos između ova dva subjekta. Ne samo što radnik – lažni preduzetnik – ne može da ostvari bukvalno niti jedno individualno ili kolektivno pravo koje mu pripada po Zakonu o radu i drugim radnim propisima, već odnos između poslodavca i radnika uopšte nije radnopravni odnos, već spada u domen poslovnog, privrednog prava. Poslodavac nameće radniku-preduzetniku uslove koje želi, uključujući i plaćanje ispod minimalne zarade, neodređeni broj radnih sati, korišćenje sopstvenih resursa radnika za obavljanje rada. A iznos koji se plaća takvom radniku-preduzetniku od strane poslodavca je bruto iznos, dakle sve fiskalne obaveze padaju na teret radnika, uključujući i porez i sve doprinose za socijalno osiguranje (zdravstveno, penzijsko i invalidsko, osiguranje za slučaj nezaposlenosti). Kada ima posla i potrebe da ga angažuje – poslodavac će ga angažovati. Kada nema – neće. Ako poslodavac ne pronađe posao za svog radnika, ne duguje mu ništa. I sve je naizgled zakonito (mada se sudovi širom sveta jedinstveno ne slažu sa time, ali treba doći do sudske zaštite). Pa kako može lepše da se organizuje moderno ropstvo?

Drugi vid su takozvani ugovori o radu po pozivu, ili ugovori sa nultim radnim vremenom. Ovo je specifičan oblik, da ne kažem vrhunski domet (ciničan sam naravno) neoliberalne fleksibilizacije. Jedan od osnovnih elemenata svakog ugovora o radu jeste radno vreme, broj radnih časova koje zaposleni provodi na radu i za koje je plaćen. E pa, više nije! Iz anglosaksonskog prava, te kolevke neoliberalne predatorske ideje, stigli su ugovori o radu po pozivu. To su ugovori u kojima se ne preciziraju unapred ni radno vreme, ni raspored radnih časova. Jednostavno, zaposleni je na (kratkom) lancu kod poslodavca i čeka njegov poziv da dođe da radi. Kada poslodavac ima potrebu da cimne lanac, zaposleni se uključuje u proces rada. Ako takve potrebe nema kod poslodavca, nema ni posla za zaposlenog. Zbog toga su ugovori po pozivu nazvani ugovori sa nultim radnim vremenom, to je gotovo ironičan izraz činjenice da poslodavac nikada nije dužan da garantuje broj radnih časova zaposlenom – pa je tako moguće da ga i nekoliko meseci ne zove na posao. Naravno ako ne radi, zaposleni nije ni plaćen. Ali je uvek tu kada gazda cimne lanac. Postoje razni modaliteti prema kojima je moguće imati garantovan broj radnih sati, pa čak i odbiti posao (bez negativnih posledica) ako ne možete da radite u trenutku kada lanac zazvecka. Ali osnovni, ogoljeni model jeste upravo najnesigurnija forma – zaposlen sam, a ne radim, ne radim i ne zarađujem ništa. Sav rizik pribavljanja posla na ovaj način prelazi sa poslodavca na radnike. Lepa i idealizovana priča iza ove vrste ugovora jeste da takve poslove prihvataju oni koji ne žele da rade u redovnim radnim šemama i sa unapred određenim radnim vremenom. Ovo je možda tačno za mali deo populacije koji ne zavisi od svog rada ili dovoljno dobro zarađuje na nekom drugom poslu. Ali ogromna većina ljudi koja radi po ovim ugovorima, radi zato što nema izbora i zato što se nada da će kao dobri radnici „zaslužiti“ da ih gospodar primi u redovan oblik radnog odnosa (što se najčešće ne dešava). Najbolji pokazatelj nehumanosti ovakvog ugovornog režima rada je to što je Evropska unija reagovala donošenjem Direktive o predvidivim i transparentnim uslovima rada, koja u velikoj meri upravo napada ove fleksibilne oblike ugovaranja rada i ograničava ih (sa manjim ili većim uspehom) na režim koji je makar malo bliži redovnom radnom odnosu. Države članice EU imaju rok do 2022. godine da transponuju Direktivu u nacionalna zakonodavstva. U Srbiji će se međutim verovatno tek tada pojaviti ovakvi ugovori, a budući da se u harmonizaciji sa pravnim tekovinama EU u oblasti rada namerno ne žuri, sigurno je da će se oni brzo zapatiti i imati dugu tradiciju divljačke eksploatacije pre nego što se normama racionalno ograniče (ili ukinu).

Prvi oblik prebacivanja rizika poslovanja na radnika u Srbiji cveta – pogledajte samo mučene dostavljače i prevoznike, takozvane platformske radnike (u užem smislu) o kojima se uveliko piše. Ako odete malo dalje u prošlost videćete da oni nisu pioniri ovakvog izrabljivanja, jer se lažno samozapošljavanje koristi u mnogim profesijama koje su za to pogodne, godinama unazad. Na primer novinari, koji su često angažovani preko svojih „preduzetničkih radnji“ kako bi vlasniku medija smanjili troškove poslovanja, iako njihovo angažovanje ima sve oblike radnog odnosa. U ovakvim slučajevima domaći sudovi sasvim ispravno tumače zakon i daju za pravo radnicima, jasno uspostavljajući – baš kao i njihove kolege u drugim evropskim zemljama – elemente rada koji konstituišu radni odnos, bez obzira na to koji su ugovor potpisali zaposleni i poslodavac. Ovo je naravno dobro, ali je sudska zaštita neefikasna, postupak za utvrđenje postojanja radnog odnosa traje predugo, a jako mali broj lažno samozaposlenih se odlučuje na to da je pokrene, jer zna da će automatski ostati bez radnog angažovanja. Lažno samozapošljavanje je poznat evropski problem i za sada se rešava na nacionalnom nivou država koje se pokazuju kao odgovorne i spremne da zaštite radnike – u skorije vreme u Italiji i Španiji, pre toga u Engleskoj, Nemačkoj, Francuskoj… U Srbiji se ono međutim, ako izuzmemo hrabre napore sudova, aktivno podržava. Država se ponosi ovakvim nerealnim i veštačkim povećanjem broja preduzetnika, ponavljajući mantru, u koju ni sama ne veruje, da je preduzetništvo odgovor na sve naše muke, i pri tome – na primer najnovijim izmenama Zakona o porezu na dohodak građana – tera sve one koji se nalaze u specifičnim radnim okolnostima u preduzetništvo, bez obzira na to da li radnici to žele i da li im je to uopšte ekonomski isplativo. I više od toga, sve navodi na to da će u budućnosti lažno samozapošljavanje biti ne samo faktički dozvoljeno, već i legalizovano nekim sumnjivim normama koje će zamagliti pojam preduzetništva kao takvog.

Ugovori sa nultim radnim vremenom još uvek ne postoje u Srbiji. Ali to ne znači da neće uskoro postati realnost – već je nekoliko prethodnih ministara za rad pominjalo mogućnost njihovog uvođenja, a čini se da će fantomski zakon o fleksibilnim oblicima rada (šta god to bilo) biti prava prilika da se oni na mala vrata, suprotno Zakonu o radu, uvedu u radnopravni sistem. Ovo bi naizgled rešilo problem deregulisanosti određenih profesija. One su međutim deregulisane samo zato što vlast tako želi, inače bi sasvim normalno mogle biti obuhvaćene postojećim zakonskim rešenjima. Umesto toga, otvoriće se još jedan oblik ekstremno prekarnog rada, sumnjive legalnosti i nesumnjive nemoralnosti.

Takozvana fleksibilizacija nema dakle nikakve veze sa slobodom radnika da rade kako oni žele, kada žele i koliko žele. Njena isključiva svrha jeste potpuno podrivanje radnog odnosa kakav znamo, i to ne zato što je tako nešto neophodno razvojem društvenih i proizvodnih odnosa, već zato što interesi kapitala diktiraju politike i ne znaju za moral, solidarnost sa radnicima da ne pominjem. Evropska unija reaguje, jer mora da reaguje. Pojedine države članice EU idu i dalje od toga u svojim nastojanjima da odbrane radnike. U Srbiji tako nešto ne postoji. Odabrana elita domaćih „biznismena“ i stranih „investitora“ u svojim rukama drži sve konce upravljanja zakonima. Država je tu samo skretničar i povremeni savetodavni glas koji upućuje na to da žaba ipak treba polagano da se kuva, da slučajno ne bi iskočila iz šerpe i opekla nekoga. U Hrvatskoj je jedno istraživanje pokazalo da od 250 najvećih kompanija u Hrvatskoj samo 36 nije proisteklo iz sumnjive privatizacije, a od tih 36 čak 25 radi za državu i plaća se novcem iz javnog sektora. Nisam primetio slično istraživanje u Srbiji, ali verujem da bi rezultati bili slični, ako ne i još više poražavajući.

Skuvani radnici Srbije, jedino pitanje koje se sada može postaviti jeste hoćemo li skakati i opeći naše „kuvare“, ili ćemo ipak ostaviti ovaj bezbrižni kapitalizam da cveta i gura sve radnike (u najbukvalnijem smislu sve, bez obzira na javni ili privatni sektor, stepen obrazovanja, poslove koje obavljaju, pa čak i volju savesnog poslodavca da ove politike malo ublaži na mikronivou) u sve dublje siromaštvo?

Peščanik.net, 28.05.2021.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)