Kolkata, foto: Neda Radulović-Viswanatha
Kolkata, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Srbija je zemlja čuda, to više nije novost. Ponekad se ipak još uvek zapanjimo, kao u slučaju indijskih radnika koji rade na Koridoru 11 i na izgradnji pruge Beograd-Budimpešta. Oni su zaposleni u američkoj firmi a upućeni na rad u Srbiju, kod domaćeg (srpskog) poslodavca. Taj poslodavac je podizvođač za ruske i kineske firme koje plaća – Republika Srbija. Globalizacija na delu, i tu nema ničeg čudnog. Politika zanemarivanja sopstvenih građana po svaku cenu dovela je masovnog egzodusa radne snage u neke zemlje kojima ne ide tako dobro kao Srbiji, ali u kojima je ljudsko dostojanstvo još uvek na ceni, a vladavina prava nije samo prazno slovo na papiru (Ustava). Srbiji stoga nedostaje radna snaga, pa je dolazak ljudi iz daleke Indije manje iznenađujući nego što bi se na prvi pogled moglo misliti. Sve ostalo što je u vezi sa njihovim radom je, međutim, skandalozno.

Krenimo najpre od radnog statusa tih sedamdesetak radnika. Oni su zaposleni u američkoj firmi, ali za nju nikada nisu radili. Niti su ikada bili u SAD, niti imaju radnu dozvolu da u SAD rade (koliko je poznato, nemaju ni vizu da stupe na tlo ove države). Ovo ipak nije bila prepreka da se sveže zaposleni u američkoj firmi direktno iz Indije upute u Srbiju, na rad kod srpskog poslodavca (kompanije koja je uredno registrovana u APR-u). Nije prepreka ni činjenica da je vlasnik i zastupnik američke i srpske kompanije ista osoba. Ona je dakle zaključila sama sa sobom (opet, dozvoljeno postupanje) ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između dve kompanije i uputila sama sebi radnike iz Indije u Srbiju. Svaki čestiti sud bi u ovom postupanju našao oblike fingiranja pravnih poslova. U Srbiji, međutim, ovaj problem ne može ni da stigne do suda. Ali, idemo redom.

Kada su se našli na teritoriji Srbije, radnici su ušli u režim rada prema ugovorima koje su zaključili sa američkim poslodavcem. I tada počinju njihovi stvarni, ljudski problemi, koji traju i dok ovo čitate. Ugovori o radu koje imaju sa američkom kompanijom su takvi da su samo delimično u skladu sa pravom Srbije. Koliko je poznato, sa poslodavcem kod kojeg su upućeni nemaju nikakav ugovor, niti bilo koji drugi osnov rada. I ovo je u skladu sa zakonom (Zakon o zapošljavanju stranaca) jer je osnov upućivanja ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji je pomenuta osoba zaključila sama sa sobom (u skladu sa zakonom). Ugovori o radu međutim nisu usklađeni sa srpskim radnim pravom. Toliko da u njima postoje neverovatna odstupanja koja inače u Srbiji nisu moguća i smatraju sa flagrantnim kršenjem radnih prava zaposlenih. Navedimo samo dva:

– Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu u bilo koje vreme, bez ikakvog povoda (ne mora dakle da postoji otkazni razlog) – ovako nešto je toliko nedozvoljeno u Zakonu o radu Srbije da čak i inspektor rada ima ovlašćenje da suspenduje (pod određenim uslovima) takvu vrstu rešenja o otkazu, a u radnom sporu šansa za uspeh je 100%.

– Postoje ugovorne kazne koje su drakonske i koje dovode do toga da neki od zaposlenih mogu raditi besplatno za poslodavca (što se, prema poznatim podacima ipak nije desilo) ili raditi za značajno niže iznose zarade od prvobitno ugovorenih 300 evra mesečno. Na primer, kazna za odsustvo sa posla je 50 evra dnevno, iako je njihova dnevnica inače četiri puta manja.

Do čega dovodi ovakvo ugovaranje? Indijski radnici se nalaze u stranoj državi čiji jezik ne govore, engleski im manje-više ne ide od ruke, nemaju nikakva primanja (sva primanja se direktno uplaćuju porodicama u Indiji, na njihov zahtev) osim malog džeparca i u potpunosti zavise od volje (i nevolje) poslodavca. U slučaju da budu otpušteni moraju sami da plate kartu do kuće, za koju naravno nemaju para, pa ćute i trpe životne i radne uslove koji se kreću od veoma diskutabilnih do potpuno nezakonitih. Poslodavac im je u jednom trenutku uzeo i pasoše, koje je na sreću policija kojoj su se požalili odmah vratila (nije poznato da li je tom prilikom podneta krivična prijava za trgovinu ljudima – ali ako i jeste, od nje verovatno neće biti ništa). Drugim rečima, u Srbiji se iskorišćava beda i siromaštvo u kojima ti ljudi inače žive, da bi se oni radno eksploatisali.

I sada pretpostavljam kažete: ali to ne može tako, njih štiti pravo Srbije i sve će biti u redu! Formalno gledano, to je tačno. Njih štite član 2. Zakona o radu, stavovi 1. i 4. („Odredbe ovog zakona primenjuju se na zaposlene koji rade na teritoriji Republike Srbije, kod domaćeg ili stranog pravnog, odnosno fizičkog lica, kao i na zaposlene koji su upućeni na rad u inostranstvo od strane poslodavca ako zakonom nije drukčije određeno“ i „Odredbe ovog zakona primenjuju se na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva koji rade kod poslodavca na teritoriji Republike Srbije, ako zakonom nije drukčije određeno“) i član 4. stav 1. Zakona o zapošljavanju stranaca („Stranac koji se zapošljava u Republici u skladu sa ovim zakonom, ima jednaka prava i obaveze u pogledu rada, zapošljavanja i samozapošljavanja kao i državljani Republike, ako su ispunjeni uslovi u skladu sa zakonom“). Izuzeci koje pominje Zakon o radu tiču se rada u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Srbiji, kao i situacija kada je posebnim međudržavnim ugovorom (koji potvrđuje Narodna skupština, a koji ovde naravno ne postoji) uređeno da će se na upućene radnike primenjivati pojedina pravila rada koja važe u matičnoj državi poslodavca koji ih upućuje. Štiti ih i Ustav Republike Srbije, koji predviđa da „Stranci, u skladu sa međunarodnim ugovorima, imaju u Republici Srbiji sva prava zajemčena Ustavom i zakonom, izuzev prava koja po Ustavu i zakonu imaju samo državljani Republike Srbije“ (član 17). Zakon o zapošljavanju stranaca u članu 19. (stav 2. tačka 4) kaže da se „strani državljanin upućuje na rad uz izdavanje akta o upućivanju na privremeni rad u Republiku, kojim se utvrđuje način ostvarivanja prava i obaveza iz rada, kao i način smeštaja i ishrane za vreme boravka i rada u Republici“. Nigde se ni ne pominje izuzetak od pravila da se na njega primenjuje radno pravo Srbije, dok se nalazi na privremenom radu – ovo pitanje se praktično do sada nije ni postavljalo, jer se podrazumevala primena srpskog prava u hiljadama prethodnih slučaja kada su strani državljani upućivani na rad u Srbiju.

Ništa od navedenog, prema tumačenju države, nije tačno.

Inspekcija rada je navela, krajnje (ne)očekivano, da je nemoćna prema tumačenju zakona koje je samo njima poznato. Prekršajne prijave koje su podnete protiv poslodavca (a koje će verujem zastareti, ipak se radi o čuvanju mita da su strani poslodavci u Srbiji nedodirljivi) odnose se na kršenje procedure za dobijanje radnih dozvola (inspektor je zaključio da u trenutku vršenja inspekcijskog nadzora većina radnika nema radne dozvole i da uopšte ne može da radi u Srbiji) kao i na to da poslodavac na mestu rada nije imao dokumentaciju o radnicima. U odnosu na sve drugo, prema tumačenju inspektora rada, kao i Ministarstva za rad, nadležna je – američka inspekcija rada, jer se na ove radnike primenjuju američki propisi. U Srbiji. Na radu kod domaćeg poslodavca.

I džaba tumačenja struke i prakse kada je državna reč poslednja. Indijski radnici nikada neće doći do srpskog suda, čak ni do inspekcija rada (sasvim je jasno da posle intervencije na najvišem nivou neće više biti nadzora, osim ako daleko bilo ne bude nesreća na radu sa smrtnim ishodom – a i tada će to biti samo dnevna vest koja će biti zataškana – setite se pogibije radnika na gradilištu Beograda na vodi).

Fascinantno je da se država odriče svog suvereniteta, nadležnosti da na svojoj teritoriji primenjuje svoje zakone. U pitanju su očigledno „viši državni interesi“, isti oni koji će po osnovu radne eksploatacije jadnih ljudi iz Indije napuniti džepove pojedincima. Ovo se dešava svakodnevno kršenjem Zakona o radu. Sada smo izgleda ušli u novu fazu, kada ignorišemo postojanje zakona i nadležnosti.

Do čega ovakvo tumačenje može dovesti u budućnosti? Na primer, svaki gazda može registrovati firmu u nekoj zemlji koja ne poštuje radna prava i uputiti sam sebi radnike u Srbiju. I reći – dole suverenitet, živela eksploatacija! I to će mu biti dozvoljeno. Iako tumačenje zakona koje smo videli od inspekcije rada i nadležnog ministarstva nije tačno, moglo bi se čak podvesti pod krivično delo „Ugrožavanje nezavisnosti“ iz člana 305. Krivičnog zakonika. Ako se ono prihvati kao realnost onda se dolazi do zaključka da se zakoni moraju pod hitno menjati i precizirati ovu situaciju kao nedozvoljenu. Do toga sasvim izvesno neće doći za vreme ove vlasti, a mi ćemo izgleda uskoro moći da vidimo i „radnike“ iz egzotičnih zemalja u lancima pored puta, na građevini, pa onda i u fabrikama (zašto da ne, nebo je granica kada se pravo obriše samovoljom pojedinaca). U međuvremenu, uz izuzetak televizije N1 i nekoliko internet portala, nijedan medij nije našao za shodno da pomene da u Srbiji postoje ljudi koji rade ekstrateritorijalno, uz blagoslov naše države.

U trci do dna, dno ne postoji. Mislite o tome, pre nego što se protumači da se Zakon o radu ne primenjuje ni na građane Srbije.

Peščanik.net, 27.01.2020.

Srodni link: Rodoljub Šabić – Kako rob stupi na srpsku zemlju…


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)