- Peščanik - https://pescanik.net -

Das ist Wagner

Foto: Peščanik

Policija je uhapsila trojicu desnih ekstremista koji su pokušali da silom sruše izdajnički režim. I to tako što bi u akcijama koje su „mnogo više od nereda“ nasrnuli na telo i život njegovog nosećeg stuba. Tako je kriza sistema koji inače ne postoji, dovedena na nivo teške autoimune bolesti. Vučićeva policija je uhapsila svoje – agresivne primerke šarolikog radikalskog nakota. One grupe koje su se sticajem zamršenih okolnosti odmetnule od tvorca. Tvorac je zajedničku ideju o tome šta je to rodoljublje posvetio svom opstanku na vlasti. Lokalni naci-fašisti su pokušaje nasilnog uličnog udara vezali u simbiotički čvor sa neprebolnim istočnim grehom.

Svoju verziju nadri-patriotizma osnažuju infuzijom fanatične putinofilije, a ona je još u emotivnom vlasništvu režimske klike. Vučić je pred imperativom dramatičnog raskida sa Moskvom: kosovska završnica svakako vodi takvom ishodu, i pored Šefovog pijanog zaklinjanja na Instagramu.

Izbegavajući teške odluke, Vučić je došao pred zid od krša i loma koji su skoro jedini rezultat njegove politike. Temeljno uništavanje demokratske opozicije neizbežno je proizvelo protivnike režima koji su gori od njega. Ovakva upoređivanja su nepouzdana, ako postoji nešto gore od ovoga što je na vlasti, to ne dokazuje da je vladar bolji od najgoreg.

Posle preksinoćne raspodele izdajstva i rodoljublja, neizbežno je licitiranje sa „manjim zlom“. Izgleda ipak da je to bio raskolnički sukob među prijateljima, koji su se razišli na najskupljoj srpskoj reči. Osim ako sudar nije simuliran kako bi neprijatna desnica bila pacifikovana. Ekstremisti kao i režim znaju da se kosovska novela privodi raspletu. Uticaj na nju svodi se na dilemu hoće li neovlašćeni pregovarač pristati ili ne na ono na šta je već pristao. Ponovo mu se ispisuju zaveti vučjim porukama. To već izgleda sablasno, ma šta značilo: recimo da nepokorni vuk okružen vernim psima čuva svoju zversku narav pred hajkom od koje nema gde da utekne.

Na nekom nivou ipak ima saglasnosti između naci grupa i režima: niko ne ide nigde i ne može da preduzme ništa. Nemoć je potpuna. U suštini, oni nisu protivnici, kosovski zavet im je identičan i zasniva se na otrcanoj epskoj melanholiji koja se razbija sterilnom odlučnošću, galamom, mržnjom i pretnjama.

Problem nastaje pri pokušajima da se pojmi širenje Putinovog rušilačkog pohoda. Puzajući transfer bilo kakvih oblika rata na Balkan, oslobodilo bi Moskvu dela globalnog pritiska i rasteretio ukrajinsku kampanju „drugim i tuđim sredstvima“, na prostoru naviklom da lako plane.

Ma koliko se Vučić bojao da uvede sankcije Rusiji, naklonost Moskve, ako je ona Srbiji bar u emotivnim sferama važna, neizbežno kopni. Srbija je poligon, nije prijatelj.

Negde u centrali BIA ućutao se Aleksandar Vulin, bliski saradnik novog kremaljskog Berije, Nikolaja Patruševa. Nema razlike između njegove privrženosti Putinu i desnice koja ruši Vučića. Reklo bi se da je njegov učinak delotvorniji u tom sukobu apsurdnih interesa i u kontroverzama dvojice sumnjivih prijatelja. Vučić nas upozorava da Srbija podseća na Kazablanku, i da ovde slobodno rade obaveštajci velikih sila, ali i država koje to nisu. Njihov slobodan rad praktično nije moguće nadzirati, da je moguće znalo bi se šta rade. Bar bi Šef znao.

Možda će pred poslednji čin kome svakako prethode sankcije, Vučić morati a i želeti da se liši Vulinovih usluga. Ako dobrih usluga uopšte ima, i ako je moguće nadzirati tajne o tome kako se sve čuva rovita sigurnost države i građana. I gde odlaze retke informacije od vitalne važnosti, kako se u ratu suzbijaju „obojene revolucije?“

Pre izvesnog vremena (oktobar 2022) iz izvora koji bi mogli da budu relativno pouzdani, stigle su loše vesti: zloglasni Wagner već postoji u Srbiji. Ne zna se kako i gde, ali tu je. Možda čak i mobiliše ljude, ovde ima dovoljno mučenika tapšača V. V. Putinu i njegovim ratnim podvizima. Wagner je neopisivo razorna ideja koja je ovde devedesetih ostvarena pod Arkanom a razbijena 2003. pod Legijom. Vratila se u punoj snazi u leto 2020. i pomogla Šefu u surovom prebijanju građana. Bili su najpouzdaniji čuvari prestola.

Vlasnik Wagnera, Jevgenij Prigožin, lično je opovrgao pouzdanost glasova o tome da su njegovi „muzičari“ već u Srbiji. Pre svega zato jer bi bilo mnogo glupo da ih je potvrdio. Neki ruski portali u Srbiji veličaju učinke ove paravojne grupacije, koju čine robijaši i polusvet sa najcrnjim rodoslovima. U samoj Ukrajini, wagnerovci otvoreno potcenjuju ratne veštine redovnih trupa, uz često zlostavljanje njihovih pripadnika.

Wagner u Srbiji je proizvod nadirućeg ratnog marketinga. Trupa koja raspiruje strah legendama o surovosti i mračnim moćima. Pa i izvesnošću da jednoga dana budu ovde, kao podivljali korektiv vlasti, gospodari kosovske krize i vlasnici rata.

Nije verovatno da manekeni beogradskog nacizma dobrovoljno postanu borci Putinovog kuvara. Oni pripadaju ovdašnjim trupama, koje samo teže da liče na svoje uzore.

Vučićeva svađa sa njima, potezanje sile, javna hapšenja i tužilačka revnost – bili su neizbežni za dramatičan kraj ljubavi. Želeo je da kaže kako više ne poznaje one koji su porasli uz njega, tukli za njega, pa podigli ruku na oca.

To je rascep na tkivu koje je odgajano na istom smetlištu. Tvorac ipak nije očekivao da se tako brzo odmetnu i prepuste ga vukovima. To je bio njegov Wagner.

Peščanik.net, 17.02.2023.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Vođa brani državu srpskog naroda

Dejan Ilić – Ples sa vukovima


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)