Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Izgledalo je da će vaspitni rad Vanese Frejzer makar malo da uljudi tzv. predsednika Srbije. Žena je lupila šakom o astal i objasnila jurodivom koliko realnog vremena može da stane u tri minuta.

Navikao je da telad u Srbiji ne sme da ga prekine. A dovoljno je da to učini samo jedan i makar jednom. I ta bi se stvar raspukla poput čira, tiranin bi precrkao od čuđenja.

Frejzer ga je javno unizila pred Savetom bezbednosti Ujedinjenih nacija, ali je on to razumeo kao nagradu za hrabrost. Nije mu dopušteno da joj održi lekciju o tome kako njega niko i nikada ne sme da upozorava. Tamo je bio samo sitni provincijski činovnik koji je održao suvišan i prazan govor.

Srbija kojoj je stalo do sebe, ne bi smela da dopusti da takvo sumnjivo lice govori u bilo čije ime. Ta pojava izaziva osećanje da nema nade za bilo koga u čije se ime javlja i da je svaka stvar koju on čuva neumitno zagubljena.

To nije saznanje iz Njujorka, nego iskustvo koje je proglašeno trijumfom jednog vida tzv. politike. Lomeći sve što ima smisla, svakoga dana oglašava svoje neuporedive pobede. Uzaludno je tragati za uzrocima opšte podaničke melanholije, ali ona postoji kao puzeći slom društva. Kolektivne odgovornosti inače nema, osim one koja je sadržana u pristajanju na sve. Kao što nema pobune bez razumevanja posledica takve vrste građanske pospanosti.

Čovek nedostojan bilo čega među pristojnim svetom, čini umesto svih nas nezamislive stvari. Možda je Vanesa Frejzer prva koja je odlučila da kaže ono što svi govore u sebi, videći da je to samo vaspitno zapušteni klipan koji ne zaslužuje više od ponižavajuće packe. A ovde su osvanuli naslovi: Vučić svetu sasuo istinu u lice!

Zamislite samo smisao te poruke! Svet ne zna istinu, ne zna je niko osim njenog jedinog vlasnika. Tolike količine jedine istine i ne mogu da se saopšte, osim da se nasilno saspu u lice koje ne vidi ništa. I to u lice svetu, koji je otresavši se od bolne istine zastao pred njenom snagom, svarenom u malom balkanskom prostačkom umu.

Bilo bi čak i dobro ako se odnos neotesanosti i divljenja njemu okončava na ovom primeru. Vlastodržac je, navodno lobirajući protiv rezolucije o Srebrenici, imao još nekoliko poruka svom izmoždenom biračkom korpusu, pokazujući na svom primeru značaj odvratnosti kao političke poruke i lične osobine.

Pošto je izrekao niz kletvi na račun skoro svih susednih država, dohvatio se Slovenije, rekavši da su Slovenci odvratni. Takvo uopštavanje dolazi iz nacišovinističke vladajuće jednačine, i ne može se pravdati omaškom. I u kontekstu i van njega ta maloumna izjava znači isto.

Nešto kasnije se izvinio Slovencima koje uglavnom voli, tvrdeći da je njegov psihotični misaoni sekret namenjen samo rukovodstvu te zemlje. Inače često odlazi tamo, ima neke prijatelje a i oni navodno imaju njega. Proteste iz Slovenije pokušao je da obrazloži kao poruku da tamo nije poželjan.

Poželjnost kao radovanje gostu ili otpor njegovom neprijatnom prisustvu, ovde se može tumačiti kroz pojam odvratnosti koju je sam neželjeni gost upotrebio, pripisujući Slovencima upravo takva svojstva.

Zašto bi inače takav čovek ili nešto u tom smislu, bio poželjan bilo gde? Po svemu što jeste on je tipičan primerak koga valja izbegavati. Njega bi pristojni svet brižljivo skrivao od drugih ljudi. Ono što niko i nigde ne pristaje da bez jake nelagodnosti vidi u svom dvorištu i dalje će vladati ovde. Apsolutno, bez otpora.

To je ono što nam sledi, budući da nema znakova da su ozbiljne pripreme za njegov odlazak u toku.

Nisu jasna merila po kojima čovek, koji nosi osobine nimalo usklađene sa svojstvima lične privlačnosti i harizme, bezobzirno govori o odvratnosti građana čitave jedne zemlje.

Možda je to još nešto, neobično važno u percepciji tiranina koji nema saznanja o sebi, niti mu je u funkciji spoznaja o tome šta je on i kakav zaista jeste.

Takva vladarska deluzija se ovde doživljava kao neodbranjiva. Posle Njujorka slede bajke o pobedama i nepravdama koje su ga odvele u poraz. Nepoželjan bilo gde pa i u postiđenoj Srbiji, još opstaje kao neuporedivi junak ovdašnje odvratne priče. A njoj su upravo dodate nove gadosti.

Peščanik.net, 26.04.2024.

Srodni link: Svetlana Slapšak – Otoman u UN


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)