- Peščanik - https://pescanik.net -

Domaćinsko obrazovanje

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Dualnim obrazovanjem ne podstiče se preduzetnički duh, iako predsednik vlade baš to tvrdi. Dualnim obrazovanjem podstiče se poslušnički duh, ako to obrazovanje nije prožeto i nekim drugim sadržajima pored ovladavanja veštinom potrebnom za obavljanje posla na konkretnom radnom mestu. E sad, moguće je da predsednik vlade ili ne zna šta je preduzetništvo, ili ne zna šta je dualno obrazovanje, ili ne zna ni jedno ni drugo. Preduzetnik je dakle vlasnik preduzeća ili preduzimač, to jest neko ko vodi posao. Preduzetnički duh je onda duh koji krasi uspešne preduzetnike, to jest vlasnike preduzeća ili preduzimače. Dualno obrazovanje, pak, ne školuje ni vlasnike preduzeća ni preduzetnike. Dualno obrazovanje obrazuje radnike za konkretne poslove na konkretnim radnim mestima. Vlasnici preduzeća, u dualnom obrazovanju, plaćaju škole da obuče radnike za konkretne poslove u njihovim preduzećima. Nijedan od tih poslova ne može biti posao vlasnika preduzeća.

Dualno obrazovanje je prihvatanje jedne dvosmerne obaveze. Đak se obavezuje da će po završenom školovanju odmah početi da radi na radnom mestu za koje je obučen. Preduzeće, na čelu sa vlasnikom, obavezuje se da će snositi troškove obrazovanja i obezbediti odgovarajuće radno mesto za đaka. Ako nije reč o kurikulumima koji su bogatiji od puke obuke za konkretni posao na konkretnom radnom mestu, takvi đaci ne samo da nemaju nikakve šanse da postanu preduzetnici, dakle vlasnici preduzeća ili preduzimači, nego su im nikakve šanse i da postanu građani koji će kompetentno pregovarati o pravednim društvenim aranžmanima i boriti se za bolje uslove rada i života. Nekada su tu drugu vrstu školovanja na radnom mestu na sebe preuzimali sindikati i radnički pokreti u raznim svojim vidovima. Danas toga nema, pa se dualno obrazovanje svodi na proizvodnju disciplinovanih i srednje obučenih radnika, kojima se od malena uskraćuje mogućnost da razmišljaju preduzetnički, i u poslovnom i u socijalnom smislu.

Da je predsednik vlade slagao samo o dualnom obrazovanju, ovde bismo tekst mogli da završimo. Rekli bismo da je od dualnog obrazovanja u Srbiji predsednik u stanju da izgovori samo ime i ništa više. On je već par puta objasnio svoje naopako viđenje dualnog obrazovanja u kome država na sebe preuzima troškove školovanja odgovarajuće „radne snage“, a firme, pored toga što državi ispostavljaju listu želja, ne moraju ništa više, pa ni da se obavežu da će tu „radnu snagu“ proizvedenu prema njihovim željama zaista i zaposliti. Tako će se subvencionisanje stranih firmi – od davanja besplatnog zemljišta, preko učešća države u izgradnji hala, do davanja sredstava po zaposlenom radniku – proširiti i na školovanje odgovarajućih radnika, a da strane firme za uzvrat ne moraju ništa da garantuju, kao što je to ovih dana silovito demonstrirao italijanski FIAT. O svemu tome već smo pisali, objašnjavali da se dualno obrazovanje raspada i u onim zemljama gde već dugo postoji, pa ne bi bilo razloga da sve to ponavljamo, da predsednik vlade nije prevazišao samoga sebe i kao nov argument upotrebio vlastito dete.

„Moj sin nije upisao fakultet i sada će da postane radnik. Ponosan sam na to što će biti radnik“, obratio se novinarima predsednik vlade i tako zloupotrebio sina Aleksandra Vučića u promociji jedne promašene obrazovne politike čije su mu osnovne koncepcije očito nepoznate. Da se sad ovde ne bavimo psihoanalizom, jasno je – da nije bilo roditeljske nelagode zbog neupisanog fakulteta, navedene dve rečenice ne bi ni bile izgovorene. Roditelj koji bi smatrao da nema ničeg neobičnog u tome što mu dete nije upisalo fakultet, ovo ne bi mogao da izgovori. Druga rečenica je potiskivanje nelagode, ono što je izvor nezadovoljstva predstavlja se u stvari kao razlog za ponos. Naravno, ostali smo uskraćeni za podatke o tome da li je dete uopšte želelo da upiše neku visoku školu ili su mu interesovanja išla u nekom nekonvencionalnom smeru za koji nema adekvatne škole. Nadalje, da li samo dete želi da bude radnik, ili je to želja koju otac nameće sinu kako bi se osetio ponosnim. U svakoj od ovih varijanti, suštinski se menja smisao izgovorenih rečenica, kao i vrednosti koje se njima prenose. Ali, dobro je što ništa od toga nismo čuli. I ovako je predsednik vlade daleko prešao granice pristojnosti i narušio privatnost Aleksandra Vučića i njegovog sina. Dakle ni Vučić ni njegov sin nas ovde ni najmanje ne zanimaju. Možemo samo da im poželimo svu sreću u školovanju i privatnom životu.

Zanima nas predsednik vlade koji jednu privatnu, ličnu priču – koja nije samo njegova već je i njegovog punoletnog sina – koristi za promociju svoje obrazovne politike. Predsednik vlade kaže – evo, kad može moje dete, mogu i sva druga deca. Ogromna nevolja je u tome što to nije racionalan argument primeren javnoj debati. Poruka građanima – ako mogu ja, možete i svi vi, jeste zapravo poruka nasilnika, koji sebe postavlja za meru svima drugima. Predsednik vlade je preklopio privatno i javno, tako što svoje navodne vrline – i vrline svog deteta – nameće kao uzor ostalima. Pri tom, nije ni najmanje jasno kakav je to uzor. Recimo, da li roditelji čija su deca upisala fakultete ne treba da se ponose svojom decom? Da li su deca koja upisuju fakultete neradnici i nemaju preduzetnički duh? Imaju li rečenice koje je predsednik vlade izgovorio barem neko racionalno jezgro ili barem neki smisao, izuzev onoga na koji bi uputila psihoanaliza? Ovo nisu nezanimljiva pitanja, ali nije racionalno da se njima sada bavimo. Za nas je hitnije da se pitamo šta da radimo sa predsednikom vlade koji ne razlikuje svoju kuću od države i koji sebe hoće da nametne kao merilo za sve nas, kako u javnom prostoru tako i kod kuće.

Peščanik.net, 14.07.2016.

DUALNO OBRAZOVANJE
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)