- Peščanik - https://pescanik.net -

Generalna proba policijske države

Foto: Slavica Miletić

Ovaj bih tekst započeo zaključkom prethodnog, koji je izazvao reagovanje nekih mojih nekadašnjih poznanika, prividno pristojnih, defanzivnih, zaljubljenih i opreznih ljudi. Neki od njih su potpisnici stidne povelje bespogovorne odanosti (1000+) i ne mogu da mi oproste što sam ih okačio na onaj stub srama, pošto su prethodno sami prostrli svoje rabljene kože pod noge nedostojnom i neuglednom gazdi.

E, njima su se moje reči učinile kao nedopustivo svetogrđe i šištanje na sveca. Čak naglašeno preterivanje u neplodnom pozivu na pobunu. Naravno da je moje buntovništvo, takvo kako je, proizašlo iz prkosne hipoteze o nečemu što se više ne da trpeti, a ipak se trpi.

Odmah da kažem da ta rečenica nije bila opšti poziv na pobunjeničku mobilizaciju, niti inicijalno pokretanje nekog otpora, nego čuđenje kako i zašto se taj opšti otpor već nije dogodio i porušio sve što ne valja i ne vredi. Da li je ova teza nešto još gore od onoga što mi prilično grubo beše zamereno, ili naprosto tvrda epigonska vera da se ništa neće promeniti, jer to nije ni moguće. A ja samo neka „palamudim“, kako me je savetovao jedan poznati podanik, umesto da se priključim najboljima, to jest njima. Dobro, i ja sam mu nešto prigodno odgovorio, ali to nije za Peščanik. Možda drugi put, kad Cecama malo olabavi pažnja.

Palamuđenje bi u mom slučaju došlo kao mlaćenje prazne slame, ili posao besposlenog sveštenika koji podvrgava beslovesne jariće svojoj propovedi. Pa podbunjuje sirotinju i ushićeni narod koji slavi svoje blagostanje, što meni nije bilo dato da uočim, makar na svom primeru.

A onda je došao dan policije, proslava sumnjivog praznika legitimne modre sile koja beše zauzela glavni grad, sve njegove arterije i fontane, sve trgove i raskrsnice. Svu radost toga dana, ako je nekih znakova radosti bilo zbog sunca i trešanja i proleća, policija beše uzela za sebe. Satiričar reče da su paradu policije obezbeđivale jake navijačke snage. Naravno da je vođa navijača na kraju održao obećavajući, preteći, svađalački, nervozni i prazan, dakle uobičajeno priglupi govor, sa obaveznim povećanjem plata. Pokazao se kao vrhovni komandant svega što mu izmiče kontroli.

Ministar je išao okolo i govorio u Radio Beogradu čitav sat. Beše to pre svega narcisistička apologija samome sebi i onome što ga je stvorio, uz ohrabrujuću budalaštinu da je policija uvek uz svoj narod. Da je manje mrtvih u saobraćaju nego lanjske godine, manje ubistava uopšte, sve to u procentima. Samo je više ubistava žena i više obračuna onih grupacija koje već jednom moraju da shvate da niko nije jači od države.

No, zašto je nešto što sebe smatra državnim vrhom, zašto je nešto takvo, dakle, napustilo Makiš i blokiralo Beograd? Da nije Makiš postao suviše mali za ambicije onoga koji sebe vidi kao suviše velikog? Ako se bilo šta dobro, a posebno loše ima događati, to će svakako biti u Beogradu. Čitava parada je imala smisla samo kao festival telesne garde Aleksandra Vučića, jer zašto bi svi ti ljudi, zajedno sa onom nestvarno smešnom lađom u fontani uopšte blokirali najveći grad? Bez vanrednog stanja, policijskog časa, potere za otmičarima, obračuna sa teroristima i dilerima. Ništa od toga, samo paradni korak, sakrivene zakrpe na odeći i rupe na čizmama, nešto tehnike i mlako, neiskreno divljenje vođi i učitelju.

Nesrećni policijski hepening odigrao se taman kad je Šešelj prepao građanstvo, seljaštvo i poštenu srpsku inteligenciju jednom od svojih učestalih zaumnih hipoteza: navodno se sprema likvidacija Vučića, jal’ će da ga otruju, ili će da mu sruše, inače ruševni leteći objekat. Ova paranoidna konstrukcija spremljena je da bi se Vučić rasteretio sve većih pritisaka sa svih strana. Krenulo mu je jako loše, ma koliko se on busao u hrabra prsa. Ignorisanje, ili izmišljanje atentata, možda bi mu povećalo rejting patetične hrabrosti, ali čitav policijski korpus ne može da čuva samo neuporedivog predsednika, nego sigurnost građana. Bar bi tako moralo da bude, a nije. Uostalom jedan su atentat braća Vučić priredili sebi kod Jajinaca, pa su nekako pretekli.

Uprkos ministrovom praznovanju, u Srbiji se puca na sve strane i ljudi ginu, narko kartel ne zarezuje državu ni za šljivu. Političko podzemlje je u čvrstoj simbiozi sa realnim. Jedva se naslućuje ko za koga radi. Policija, u stvari, nije zadovoljna svojom pozicijom, kao što nije ni vojska. Predstava u Beogradu je nepouzdani test vernosti predsedniku, jedna priglupa demonstracija mlake sile, koja nije podložna kontroli ni upotrebi. Nema očekivane visoke vernosti u odbrani vlasti, ako je treba braniti policijom. Nema vlasti koju policija može da sačuva.

Ljudi iz policijskog sindikata ne znaju šta je policija proslavljala. Znaju li predsednik i resorni ministar? Čovek blizak nekakvim vrhovima rekao mi je kako je stvar krajnje bizarna: Vučić želi priliku da govori, svuda, uvek, po svaku cenu. On bi govorio i na obeležavanju pola veka od rasformiranja dobrovoljne muzičke vatrogasne bande u Gadžinom Hanu. Tako mi je rekao. I sva bi hanska limena glazba otišla u njegovu karikaturalnu senku.

Beogradski defile je samo pokazivanje onoga šta je moguće u razgorevanju otvorene ideje o državnoj policijskoj građevini. Ali, nije ostvarivo sve što tako izgleda, mada je orvelijanska ideja o potpunoj kontroli nad stanovništvom i njegovom voljom, temeljna u konstrukciji policijske države. Sve zajedno sa pritajenom političkom policijom pod kontrolom konspirativnog Bate Gašića. To bi bili mehanizmi distribucije realne moći nad čitavim društvom, ako se srpski autoritarizam i dalje nakazno razvija do svojih najzloćudnijih ekstrema. Ili se možda već sasvim unakazio, pa nema gde dalje?

Ma koliko parada bila infantilna dramatizacija nedovoljno pouzdane sile, ona je i mera do koje granice je preplašeni gospodar spreman da ide. Po mom skromnom sudu, ne previše daleko, jer naslućuje kraj. Na drugoj strani od policijske pretnje čami siromašna i rezignirana Srbija, kojoj je za policiju svejedno, koliko i za vojsku i crkvu. Dakle za sve trule temelje države. Ništa im ne može pomoći, osim njih samih, ako pojme da je Vučić ono uniformisano strašilo doveo da im pored očaja utera još nešto straha.

Policija je u Beogradu bila igračka nesposobnih pajaca, uverenih da kontrolišu silu, koja ne kontroliše ništa. Policajci su bili neveseli manekeni jedne od teških bolesti posrnule države, a njeni čelnici su se radovali nečemu što ne postoji, poput pijanih nesrećnika na parastosu.

Peščanik.net, 30.05.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)