- Peščanik - https://pescanik.net -

Metastaza političke bezidejnosti i alternativa

Foto: Peščanik

Suočena sa nerazumno velikom podrškom koju sadašnji režim uživa u biračkom telu – čija se masovnost ne može objasniti ničim izvan raznovrsnih formi patoloških stanja društva (od frustriranog nacionalizma, preko razorne korupcije i besprizorne manipulacije, pa sve do gubitka svakog delića ličnog dostojanstva) – opozicija (ili jedan njen deo) rešila je da se ujedini. U tom cilju nastaje politička organizacija Savez za Srbiju, jedno žalosno i bezidejno političko mrtvorođenče, koje nema ni svrhe, a ni razloga ljuljati, uprkos tome što bi opšte stanje društva u nekoj (mada ne previše uverljivoj) kalkulaciji možebiti nalagalo drugačije stanovište.

Politička moć SNS-a počiva u velikoj meri na nemoći njenih oponenata, ali mnogo važnija od toga je ista ona politička kultura na kojoj su delovi sadašnje opozicije bezočno jahali od petooktobarskih promena. Odsustvo pojma javnog dobra i svesti o vlasti kao službi, a ne privilegiji (ili kao o privilegiji da se bude u službi interesa građana) – a odsustvo te svesti je karakteristika čitave političke klase – utuklo je svaku šansu da se građani politizuju na način koji bi ih učinio osetljivima na razobručenost i bahatost sa kojima se vrši vlast u Srbiji. Nigde takva politizacija društva nije sveobuhvatna, ali je u nekim političkim zajednicama ostvarena makar do nivoa postojanje „kritične mase“ čijeg potencijala svaka vlast ima razloga da se makar malo pribojava, čak i u ovom vremenu narastajućeg i sve opasnijeg trijumfa političkih šibicara.

Politička stvarnost Srbije postoji samo u vidu posmrtnih ostataka nečega što bi trebalo da bude (jer to je norma epohe) građansko-demokratski politički život (stranke, parlamentarne i medijske debate, ideja smenjivosti vlasti itd). Iako ono što se nazivalo političkim životom nikada u Srbiji nije dostiglo zadovoljavajuću razinu, trenutno postojeći poredak partija i njihovih besmislenih lidera jedan je opskurni danse macabre. Postavlja se samo još jedno pitanje: da li je sve to propast samo političke klase ili je i društvo izgubilo potencijal da bude politička zajednica? Ukoliko se na političkoj sceni ne pojavi nova organizacija sa snažnom mobilišućom energijom to će značiti samo jedno – da politika kao kreativna delatnost usmerena na rešavanje problema sa kojima se suočava društvo u Srbiji ne postoji i da je sva dosadašnja dinamika bila tek jalovi zametak ili puko fingiranje u suštinski duboko antipolitičnoj sredini.

U tom smislu, novonastali Savez za Srbiju je još jedna politikantska abominacija, mehanički zbir negativnih veličina koji tvori samo veću negativnu vrednost u formi neuverljive i isprazne pojave. Što se tiče bilo koje tobože proevropske partije koja se u njemu nađe, takva odluka može biti rezultat isključivo kratke političke pameti, naročito u svetlu činjenice da se u Savezu „ingeniozno“ drži da se može i dalje profitirati eksploatišući večiti „kosovski ciklus“. Zaista: čemu se oni uopšte nadaju?

Potencijalno, rešenje problema nalazi se u konstituisanju političke alternative koja počiva na pragmatičnom balansu, sa jedne strane, antisistemske artikulacije nezadovoljstva, koje objektivno postoji kod građana (pre svega socijalnim statusom i problemima) i, sa druge strane, neophodnosti komuniciranja, pa i uklapanja u nadnacionalni establišment i njegove postojeće organizacije (sisteme), od kojih su za region u kojem se nalazi Srbija najvažnije Evropska unija i NATO. Obe ove organizacije su za Srbiju međunarodnopolitički sine qua non. Nijedna politička grupacija koja ignoriše ove dve organizacije ili zauzima hostilan odnos prema njima ne može biti politički relevantna. To je pokazalo dvodecenijsko iskustvo balkanske istorije.

U unutrašnjoj politici neohodno je slojevito političko delovanje koje adresira svakodnevne probleme ljudi, koje ima karakteristike grassroot pokreta, ali koji uspešno izrasta u političku organizaciju (partiju) u tradicionalnom smislu, kao onaj oblik političkog delovanja koji je, makar u osnovnim konturama, neophodan za sistematično raspoređivanje odgovornosti. Takav pokret-partija, kako bi okupio što više kreativnih ljudi, morao bi biti veoma tolerantan na unutrašnje frakcije, okupljen oko programa-minimuma, koji mora imati ulevo orijentisanu vrednosnu osu, ali koji ne sme biti sektaški postavljen i mora imati jasno postavljene prioritete. Nadalje, takva potencijalno uspešna organizacija morala bi biti imuna na šizmu i sastavljena od frakcija koje strpljivo rade na tome da unutar strukture obezbede većinu i ne cepaju samu organizaciju ako im osvajanje većine ne polazi za rukom. Ta vrsta političke lojalnosti je srž svakog uspešnog modernog političkog projekta, a sve to su u stanju da iznesu samo novi ljudi.

Peščanik.net, 31.07.2018.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Balansiranje

Vesna Pešić – Ima li krajnjeg rešenja za balkanske čvorove i nesreće?

Dejan Ilić – Savez bez promene

Zlatko Minić – Samoubistvo iz nehata

Vladimir Gligorov – Opozicija


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.