- Peščanik - https://pescanik.net -

Naši suvereni

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Kakav je to način da se komesar za susedne zemlje i proširenje Evropske unije sretne sa predsednikom vlade Srbije i ne kaže mu ništa od onoga što će već sutra ujutru glasnogovornica tog komesara otvoreno poručiti upravo srpskoj vladi – pita se ovdašnji ministar inostranih poslova i kao reakciju na nedolično ponašanje evropskih zvaničnika ironično predlaže da im se u ime naše vlade obrati direktor njene Kancelarije za medije i tako uvredom odgovori na uvredu. Našem ministru dakle smeta što je evropska glasnogovornica javno iznela zabrinutost predstavnika EU „zbog nedavnih tvrdnji određenih krugova u Srbiji da zaštitnik građana, obavljajući svoju dužnost u skladu sa zakonom, ugrožava nacionalnu bezbednost”, umesto da se to saopšti u četiri oka. Sa ministrom se slaže i njegov šef – predsednik vlade. Potonji će, kako kaže, lično očitati lekciju iz pristojnog ponašanja evropskom komesaru tako što će mu sve reći u lice, a nikako javno – i o ombudsmanu, ali i o nevaspitanosti samog komesara i njegove glasnogovornice.

Tako i predsednik vlade i ministar inostranih poslova Srbije demonstriraju povređenost kada ih evropski zvaničnici tretiraju kao obične građane. Upozorenje da moraju poštovati zakon kako bi bili legitimni sagovornici svojih evropskih partnera stiglo im je u vidu poruke slobodno puštene u javni prostor. Možemo se sad pitati zašto su oni sebe uopšte doveli u situaciju da ih neko, bilo ko, poziva na poštovanje zakona i zašto, pak, oni taj poziv doživljavaju kao napad na suverenitet. Po svemu sudeći, oni suverenitet shvataju kao svoje neprikosnoveno pravo da se dogovaraju i odlučuju u tajnosti, nezavisno od zakona. U okolnostima u kojima je ta kategorija iz korena transformisana,[1] naši političari dosetili su se da suverenitet razumeju kao ličnu slobodu da donose odluke mimo znanja i kontrole građana u čije ime vladaju.

Drugi aspekt ove priče tiče se samog shvatanja uloge glasnogovornika. Zašto bi za bilo koga bilo uvredljivo da mu se obrati glasnogovrnik vlade Srbije? Tu kao da imamo posla sa dvostrukim shvatanjem politike, to jest sa shvatanjem da postoje dve politike koje se odvijaju u dve paralelne realnosti – jednoj višoj i jednoj nižoj. U višoj realnosti političari se sastaju i u četiri oka dogovaraju šta treba da se radi. U nižoj realnosti, glasnogovornici se obraćaju građanima, to jest običnim smrtnicima i saopštavaju im ono što političari odluče da građani treba da znaju. Greh evropske glasnogovornice je onda u tome što je narušila granicu između dva sveta obrativši se kao neka vrsta nižeg bića ovdašnjim političarima, gurnuvši ih tako u blato građanske svakodnevnice. Za razliku od nje, naš predsednik vlade će se dostojanstveno zadržati u višim sferama tajnog političkog dogovaranja licem u lice sa komesarom.

Imamo, dakle, da je suveren mali broj odabranih koji su sebi prigrabili pravo da iza leđa javnosti kreiraju sudbinu svojih podanika. Glasnogovornici su niža bića čija je uloga da saobraćaju između gornjeg i donjeg sveta prema koordinatama koje dobijaju od viših političkih bića. Izašavši izvan tih koordinata, evropska glasnogovornica je predsedniku i ministrima srpske vlade uskratila status nedodirljivih, što oni automatski doživljavaju kao direktni napad na – „suverenitet“.

Sličan greh počinili su i oni koji unutar Srbije pozivaju političke moćnike – jer tako oni sebe same vide, kao moćnike i nadljude – da poštuju zakone i institucije. Tako je i ombudsman u stvari ugrozio njihov „suverenitet“. A zajedno sa ombudsmanom i poverenik za informacije od javnog značaja. I jedan i drugi pozivaju na poštovanje zakona, ali se ti njihovi pozivi interpretiraju kao – rušenje države (gde državu treba shvatiti upravo kao njihov lični „suverenitet“). Iz toga sledi da je vlada stala na stanovište da državu ruši onaj ko poštuje i štiti njene zakone, dok je čuva onaj ko se suvereno postavio iznad njih. O tome smo ovde već pričali – o šmitovskom poimanju vlasti koje se kod nas uvrežilo u proteklih par decenija. Prošlogodišnje obraćanje predsednika vlade (odmah pošto je položio zakletvu u parlamentu) grupi pristalica okupljenoj ispred zgrade skupštine iz današnje perspektive može se čitati kao prvi korak u rušenju domaćih političkih institucija. Retorika koja od tada dominira u domaćem javnom prostoru izaziva zebnju da bi pogled na Skoplje danas, za nas u Srbiji mogao da se ispostavi kao pogled u blisku budućnost.

Evropska glasnogovornica imala je šta da kaže i o događajima u Skoplju, to jest o hapšenjima osoba osumnjičenih da su pripremale državni udar. I tamošnje vlasti ona je pozvala da poštuju zakon. Retorika, pak, makedonskog predsednika vlade u mnogo čemu podudara se sa retorikom naših čelnika. I njemu su puna usta zavera, izdajnika, stranih i domaćih špijuna. Da li će srpski političari do kraja slediti makedonski uzor umnogome zavisi i od toga kako će se ovde razrešiti afera „brat“, ali i afera „Diković“. Jer, i u potonjem slučaju reč je, s jedne strane, o pukom pokušaju da se poštuje i primeni zakon i, s druge strane, o nastojanju da se neke, arbitrarno izabrane osobe stave iznad zakona i izuzmu od krivične provere, pod izgovorom nacionalnog interesa ili odbrane države. Sve što se upravo događa otuda se nikako ne može tumačiti kao pokušaj da se spreči izlazak Srbije iz „haosa“ u koji je, kako to vidi naš predsednik republike, ona upala tek posle 5. oktobra 2000. Naprotiv, Srbija je i dalje duboko zaglavljena u devedesetim: oni koji su tada rušili državu, ruše je i danas, predstavljajući se sada kao i tada – kao njeni jedini i suvereni zaštitnici.

Peščanik.net, 03.02.2015.

Srodni linkovi:

VIDEO – Topli zec za ombudsmana

Bojan Gavrilović – Ja sam zaštitnik građana

Goran Miletić – Kampanja za nekažnjivost

Miša Brkić – Zlokobni pir

Dejan Ilić – Nezreli za vlast

Saša Ilić – Premijerov mekgafin

Dejan Ilić – Ringe ringe raja

Miroslav Hadžić – Besramne misli

Sofija Mandić – Sramota

———–    

  1. Samo ako se u obzir uzme temeljno izmenjeni koncept suvereniteta, za Srbiju bi se danas moglo reći da je na neki način suverena država. Inače, od kada ju je 2003. u državnoj zajednici samu ostavila Crna Gora, Srbija praktično ni dana nije bila suverena, to jest potpuno nezavisna u vođenju svojih spoljašnjih i unutrašnjih poslova.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)