Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Duh iz Krunske 66

Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Duh iz Krunske 66

Semantički višak iz dana u kojem je Srbija premijera Vučića demonstrirala “spremnost na različitost i toleranciju” tinjao je svih ovih meseci da bi nedavno eskalirao, pošto je ombudsman Saša Janković podneo prijave protiv dvojice pripadnika Uprave Vojne policije zbog napada na žandarme, kada su pretučena braća aktuelnog premijera i gradonačelnika Beograda. Uglavnom, sve oko ovog događaja je poznato osim jedne stvari o kojoj se nakon premijerovog javnog ustupka, nerado izjasnio ministar odbrane Bratislav Gašić. Naime, ministar je nakon višednevnog glumatanja i tobožnje preneraženosti ipak priznao da je on potpisao akt o obezbeđenju premijerovog brata. Ono što je on tada izgovorio podseća na literaturu toka svesti. Njegov nepravilni jezik, lišen kongruencije i logike, pun oprečnih direkcija, liči na fragment monologa idiota Bendžija iz Foknerovog romana Buka i bes. Ili još preciznije, na jezik nekog ko nije mogao da smisli ništa suvislije da bi pokrio rupu u priči koju on po premijerovom nalogu pokušava da prezentuje javnosti. Transkript izjave ministra Gašića izgleda ovako: “Ja sam potpisao… Brat je bio, pošli su tog dana, vratili smo se, neposredno pre tog događaja smo se premijer i ja vratili, podsetiću vas, iz poplavljenog područja kod Kladova, i trebali su da odu na ručak kod svojih roditelja, a to je u neposrednoj blizini, što je greh, što su se našli na ulici…” Ispostavilo se da ministar Gašić do kraja nije mogao da izgovori šta se dogodilo tog dana, kao i na osnovu čega je potpisao taj akt i za koga: za sebe, ministra odbrane (u njegovom govoru dolazi do udvajanja subjekta), premijera, njegovog brata? Je li cilj možda bilo obezbeđenje nedeljnog porodičnog ručka, na kome je po svemu sudeći trebalo da prisustvuje i brat gradonačelnika Siniše Malog. No on je u celoj ovoj priči pristao na epizodnu ulogu. Njegov brat, gradonačelnik, takođe.

Zaštitinik građana je nakon toga postavio čitav niz pitanja u vezi sa tim događajem ali kako stvari stoje, ostaće bez pravih odgovora. Bar za sada. Vreme kada se dogodio Prajd u Beogradu 2014, ostaje kao traumatičan dan u karijeri premijera Vučića i njegove Vlade. O tome svedoči i njegov jezik kojim pokušava sve to da opiše. Nešto smislenije od Gašića, ali isto tako nejasno, njegov iskaz o tom danu ide od ombudsmana “koji je bio ćutljiv do 2012”, preko govora o ljubavi prema svom bratu, pa o zakonu koji je iznad svih njih – ombudsmana, njega i brata – da bi potom prešao na pripadnike VBA “koji su najbolji momci u zemlji” i završio sa svojim bolom zbog svega što je morao da gleda preko televizija poslednjih meseci. Ova kombinacija privatnog i javnog, skrivenog i transparentnog koji se neprestano mešaju, signalizira da u političkom narativu Aleksandra Vučića, koji čine sve političke radnje i govori, ukupna medijska proizvodnja stvarnosti, uključujući i cenzurisane tragove (tekstove, emisije, video i audio zapise), postoji nešto što sve elemente njegove dramaturgije drži na okupu. To mesto bi se po ugledu na Hičkokovu poetiku moglo nazvati mekgafinom. Slavni režiser je svoje psihološke trilere gradio zahvaljujući tajnom sastojku koji je organizovao ceo žanr, a da pritom nije predstavljao suštinski važan element sižea. On se provlačio kroz sve nivoe priče, pokretao je radnju, motivisao likove a da sam po sebi nije značio ništa. Vladavina premijera Vučića po svim karakteristikama najviše podseća na ovaj žanr. Postavlja se samo pitanje koje je to prazno motivacijsko mesto u njegovoj politici.

Slučaj koji je pokrenuo Saša Janković, na svetlo dana je izvukao jedan od mnoštva događaja kojima je naša stvarnost zatrpana. Ova afera je drugačija samo po tome što su njene konture jasnije izražene i samim tim uočljivije. Takođe, umešanost premijerovog brata i njegovog prijatelja, gradonačelnikovog brata, čine ceo događaj još više vučićevskim, jer ulančava privatnu sferu u javni događaj. Isto tako, prisustvo pripadnika Vojno bezbednosne službe predstavlja paradigmu Vučićevog žanra. Naime, insistira se na poštovanju demokratskih procedura a sve ostaje u sferi tajnog, odnosno u domenu rada službi kojim koordinira premijer. Zakon se tobože poštuje ali se ne sprovodi. Zbog toga se svaki pomak u kontroli takvog sistema javnosti predstavlja kao atak na državu, svaka kritika kao izdaja. Premijerovi ministri i visoki funkcioneri su na ivici histerije svaki put kada treba odgovoriti na jednostavna pitanja. Lične uvrede, u kojima svakako prednjači premijer, postale su model za “razgovor” sa neistomišljenicima, a objavljivanje lažnih vesti i kleveta primer razračunavanja sa svime što ne prija vladarskom uhu. Bilo da je u pitanju način trošenja para iz budžeta ili izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsednicu Hrvatske. Sama figura premijera u Vučićevoj izvedbi funkcioniše kao medijum između tajnog i javnog dela vlasti. I samo on može da odredi šta iz tajnog prelazi u javno i obratno. Kada on to odluči, onda ministar Gašić može da “prizna” da je on taj koji je potpisao akt o obezbeđenju. Međutim, već na drugom koraku se ispostavlja da ne može da preda dokumentaciju, jer je ona u Tužilaštvu. Odnosno, i to je moguće učiniti ukoliko premijer to odluči. Zato poredak u Srbiji neprestano vibrira između autokratskog i demokratskog; odnosno demokratije ima samo onoliko koliko se sredstvima javnog pritiska može iznuditi od premijera Vučića. To nas ponovo vraća na njegov mekgafin. Zapravo, njegova nova priča je počela onog trenutka kada je svetu poslao poruku: “Ja sam se promenio!” Uistinu, ova rečenica je prazno mesto Vučićeve politike, koje pokreće radnju, aktivira likove, od politike pravi žanr, a samo ne znači ništa. Svaka kritika upućena Vučićevoj vladavini je posredni udar u ovo mesto i odgovor je uvek ličan, pun buke i besa. Ovakva mesta u politici Srbije tokom vremena postaju okamenjene formule. Najpoznatiji mekgafin do sada bio je onaj Slobodana Miloševića: “Srbija nije u ratu”. On je čitav rat i raspad Jugoslavije “pomerio” u sferu tajnog, paravojnog, paradržavnog, paranormalnog. Vučićev mekgafin baštini isti potencijal, samo je žanr promenjen.

Peščanik.net, 28.01.2015.

Srodni linkovi:

VIDEO – Topli zec za ombudsmana

Dejan Ilić – Naši suvereni

Bojan Gavrilović – Ja sam zaštitnik građana

Goran Miletić – Kampanja za nekažnjivost

Miša Brkić – Zlokobni pir

Dejan Ilić – Nezreli za vlast

Dejan Ilić – Ringe ringe raja

Miroslav Hadžić – Besramne misli

Sofija Mandić – Sramota


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)