- Peščanik - https://pescanik.net -

Neka visi – narod

Foto: Predrag Trokicić

Dakle – kriv je narod. Za većinu analitičara sklonih opoziciji (na ovom mestu, a i inače) odgovornost za izgubljene beogradske izbore snose građani. Zato što su – malo ću grubo, ali u osnovi tačno interpretirati njihovo shvatanje – ili glupi (pa ne vide kuda Vučićeva vlast vodi) ili pokvareni, jer dozvoljavaju da budu korumpirani.

Kada je pre dve-tri godine Vučić optužio narod da je lenj, da neće da radi i uči, da je sklon prečicama i lakim rešenjima, cela opozicija je (uzgred, opravdano, po mom mišljenju) skočila na njega – vređa narod. A sada ona radi to isto.

Uoči izbora na ankete javnog mnjenja koja su ukazivale na to da opozicija, blago rečeno, neće dobro proći, odgovarano je da se radi o režimskim agencijama i naručenim istraživanjima. I iznosila su se suprotna istraživanja u kojima opozicija (gotovo da) pobeđuje. Sad te istraživače i analitičare niko ne pominje, a i oni su zaboravili šta su pisali. A kamoli da ih neko p(r)ozove na odgovornost.

Još važnije, niko se, ili gotovo niko, ne bavi analizom opozicione ponude. Kako u organizacionom smislu, tako i, još više, u programskom. Šta je to nudila opozicija – ne računajući retke izuzetke i to na opozicionoj margini – osim populizma, nacionalizma i antievropejstva? Koga je to moglo da (re)animira, osim onih koji već glasaju, ali za Vučića?

Ako mene neko pita, a ne pita, opozicija (a bogami i „njeni“ analitičari) gurnuli su građane u ruke Vučiću. I nastavljaju da ih guraju.

Peščanik.net, 14.03.2018.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Konkurencija i izbori

Rastislav Dinić – Nadom protiv optimizma

Vesna Pešić – Još jednom o beogradskim izborima

Saša Ilić – Baviti se politikom u Srbiji

Dejan Ilić – Želja za neznanjem

Borjan Gjuzelov – Pismo Beogradu: Kako je pao Gruevski

Rastislav Dinić – Kraj politike?

Mijat Lakićević – Izborne po(r)uke

Ljubodrag Stojadinović – Ćorava kutija

Slobodan Tomić: Fool me once – shame on you. Fool me twice – shame on me

Dejan Ilić – Zaklali smo vola

Zlatko Minić – Da li se ne čujemo?

Nadežda Milenković – Decibeli po glavi stanovnika


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.