- Peščanik - https://pescanik.net -

Novinarka

Fotografije čitalaca, Konstantin Novaković

Profesionalni napredak žena u 20. veku doneo je nova određenja pojmu jednakosti, i nove zamke i manipulacije u vezi sa njom. Na početku novoga veka, još ima, čak i u prostoru javnog govora, mišljenja da jednakost slabo utiče na „ženstvenost“, ili da prosto žene treba da plate veću cenu jednakosti. U svakome slučaju, upotreba parole o jednakosti u proizvođenju novih nejednakosti još nije zasluženo zabranjena, što jeste jedna od mogućnosti funkcionalnog civilnog društva. Među profesijama koje su žene osvojile, možda najvidljiviji status ima novinarka – žena koja ulazi u sve znane i neznane rizike da bi obaveštavala javnost. Kada je, sredinom prošlog veka, novinarku obeležila i televizija, na njoj se munjevitom brzinom ispisala čitava istorija žena novijih vremena. Sem samostalne avanturistkinje u potrazi za dobrom pričom i tačnom informacijom, pojavio se i novi tip žene koja sa ekrana obaveštava rečima koje nisu njene. Klonirana novinarka, spikerka, precizno predstavlja staru manipulaciju – žensko telo koje govori za drugoga. Manipulacija je toliko popularna u kulturi kojom pretežno vladaju muškarci, da je prisustvo muških spikera dokaz „jednakosti“, a održavanje starijih spikerki na ekranu, jer se gledaju pre svega mlada i lepa lica, maltene se tumači kao „pobeda“ ženskih prava. U tome smislu, slika novinarke, nastala posle I svetskog rata i sa stečenom slavom za vreme II svetskog rata, pretrpela je ozbiljan udarac. Tek 70′ godina, sa porastom postkolonijalnih sukoba i sa terorizmom, mogla se pojaviti nova, nezavisna, hrabra novinarka koja obaveštava uglavnom zato što su kanali zvaničnog obaveštavanja zatvoreni. Takva ikona bi se mogla održati i danas, jer sukoba, užasa i nepravdi je u obilju, ali herojstvo novinarki je bespovratno umrljano medijskim manipulacijama i medijskim imperijalizmom. Na „sivom“ području novinarstva, manje-više svuda po svetu, u svakodnevici, novinarke su žrtve istih postupaka i istoga ponašanja koje žene zaustavlja u poslovnoj hijerarhiji, na nižim mestima na univerzitetima, i uopšte ispod vladajuće muške strukture: to se u SAD zove „staklena tavanica“ – prozirno sa svake strane, ali neprobojno za žene. Sliku upotpunjava medijski prostor rezervisan za žene, u kojem se i minimalni napor da se žene odmaknu od recepata, praktičnih saveta i mode smatra značajnim prodorom.

Tri „ikonične“ novinarke mogle bi objasniti tri faze razvoja i tri mogućnosti izbora, koje nisu nikako istorijski ograničene, već mogu važiti i danas: Marta Gelhorn, Oriana Falači i Kristian Amanpur. Marta Gelhorn, treća žena Ernesta Hemingveja, bila je prva žena-ratni dopisnik. Lepa, pametna, brza, politički jasno opredeljena za demokratiju i levicu (na primeru španskog građanskog rata), ona je svoga muža snabdevala idejama i slikama, a on je vrlo često naprosto krao njene tekstove, ili kako se danas u novinarskim krugovima na Zapadu kaže, „kanibalizovao ih“. Kada je Marta postala suviše kritična prema njegovom mlakom ponašanju prema ratu koji je besneo u Evropi, i kada se suviše podsmevala njegovim pijansko-herojskim ispadima, zamenio ju je za novu suprugu, koja je imala više razumevanja i blagosti. Kako tvrde neki istoričari i biografi, imala je takođe više razumevanja i za zahteve Huvera i FBI u vezi sa Hemingvejevim „komunističkim“ idejama, koji su možda stajali iza zastrašujuće terapije elektro-šokovima za piščevu depresiju na klinici Majo, i konačnog samoubistva, pošto mu je u terapiji potpuno uništeno pamćenje. Marta Gelhorn je nedavno umrla, nikada nije prestala da piše, i ostala je spomenik svetskoga novinarstva.

Oriana Falači, čuvena i danas skoro zaboravljena novinarka iz 60′ i 70′, umela je da se probije bilo gde i da intervjuiše bilo koga, od Džeki Onazis do Haila Selasija. Njen identitet je nesumnjivo vezan za ovo doba otvaranja, komunikacijske eksplozije, i zadnjega sna o revoluciji u 20. veku. Njenu karijeru, posle mnogo jasnih političkih angažmana i aktivizma, obeležila je ljubavna priča sa jednim od intervjuisanih, Alekosom Panagulisom, anarhistom koji je sredinom 70′ pokušao da ubije vođu grčke hunte, pukovnika Papadopulosa. Zapadni mediji su se malo pribojavali ovoga heroja, uglavnom zbog mutne uloge koju su „saveznici“ imali u dovođenju hunte na vlast, i posebno zbog jasne američke intervencije u korist pobunjenika na Kipru, što je ostrvo konačno podelilo, ali je istovremeno srušilo pukovnički režim u Grčkoj. Panagulis, u svetloj grčkoj (i balkanskoj) tradiciji mučenika-tiranoubica, bio je poslednja osoba kojoj je trebalo dopustiti da govori, kada je jedanput pušten iz zatvora. Nije bio lud, govorio je politički razumno, svoj gest je tumačio kao gest građanina koji nalazi snage da se u kriznom trenutku žrtvuje za dobro svih, dakle kao „uračunati“ kvalitet svakoga građanina, i bio je neizmerno popularan. Oriana Falači ga je intervjuisala, i nastavila život sa njim. No Panagulis, opasan za suviše zainteresovanih strana, nije imao mnogo šanse: poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja je bila suviše očito pripremljena. To se dogodilo nekoliko godina po padu diktature, što dovoljno jasno govori o tome koliko su huntaši bili duboko integrisani. Oriana Falači je najbolji deo svoje karijere posvetila istraživanju ovoga slučaja. Kako se to retko, ali po pravilu događa, najbolje novinarstvo završava u knjizi. Knjiga Oriane Falači zove se jednostavno Čovek. Autorka, koja je živela feminizam više nego što ga je objašnjavala, preuzela je oblik romana da ne bi naškodila mnogim znanim i neznanim prijateljima Panagulisa, jer su mogli očekivati slične represalije. Premda je to priča o muškom heroju, i premda Oriana Falači sa mnogo takta određuje svoju prisutnost, jedna junakinja se neočekivano pojavljuje kao noseće lice tragedije – majka Alekosa Panagulisa. Mešavina emotivne angažovanosti, novinarskog poštenja i političkog napona čini delo Oriane Falači izuzetnim, svakako vrhuncem njene novinarske i spisateljske karijere. Samo je „nezgodna“ i politički vruća tema sprečila da ona doživi mnogo veću medijsku slavu, što je samo još jedan dokaz globalno aktivne zapadne medijske cenzure. No njen profesinalni put žalosno je propao pri susretu, više od deset godina kasnije, sa upotrebljivim dskursom mržnje i netolerancije: Falači je postala zagovornica rasizma, izbacivanja emigranata iz Italije, najgore i najotrovnije opcije koju žena može imati da bi produžila karijeru. Njeno kasno životno delovanje tako potpuno uništava njeno prethodno…

Kristian Amanpur, slavnu novinarku CNN-a, pamtimo zbog dva gesta kojima je nedvosmisleno stekla ugled: prvo, kada je veštom reportažom o patnji životinja u sarajevskom zoološkom vrtu skrenula pažnju na Sarajevo samo i na ljudsku patnju, i drugo, kada je na konferenciji za štampu predsednika Klintona, prisutna samo na ekranu, uspela da predsednika SAD natera da joj se izvini za malčice nipodoštavajuću, malčice macho primedbu. Zahvaljujući televiziji i njenim neverovatnim, često izrazito manipulantskim tehnikama, navikli smo da ovu novinarku vidimo u centru događanja, između eksplozija, ruševina, leševa, na bojištima. Upravo zbog zastrašujuće ozbiljnosti okolnosti, njene reči imaju drugačiju težinu, i u njima mnogo lakše čitamo neznanje, stereotipe, tendencioznost, kolonijalnu površnost. Kada gledamo nju, bez dobroga znanja a tako samouverenu, pomišljamo koliko je za ratno obaveštavanje bolje imati još pokretniju, izgledom i manipulacijom manje opterećenu novinarku radija ili nekoga lista. Amanpurova je, naime, sem izvesno pozitivnog primera za ambiciju i hrabrost mlađih novinarki, dovela do granice podnošljivosti neodgovornu prisutnost na mestu nesreće. Znamo da će se sutra pojaviti drugde, znamo da ne zna geografiju, istoriju, jezik mesta o kojem suvereno obaveštava, znamo da je njeno obaveštavanje opredeljeno pre svega publikom kojoj se obraća, a ne publikom o kojoj obaveštava. Utisak savršene adaptiranosti na svet koji određuje svet o kojem izveštava, i na koji nema potrebe da se adaptira, posebno je mučan. Njene opservacije, ako su dobre, dobre su slučajno, jer je toliko providno i plitko njeno angažovanje. Mogli smo se uveriti u to kada je izveštavala o različitim fazama rata u bivšoj Jugoslaviji, bar toliko da razumemo isti postupak kada je u pitanju neki afrički rat. U tome se ona ne razlikuje mnogo od ostalih novinara, svojih muških i ženskih kolega. Ono što kod nje, kao priznate medijske ikone proizvodi osećanje dubokog nezadovoljstva, jeste nelagodna kombinacija opštih mesta i ženskoga tela, koje u kontekstu smrti i patnje mora delovati drugačije. I tu smo kod kobne jednakosti, koju sam spomenula na početku: novinarka mora o ratu i ljudskoj patnji obaveštavati drugačije, sa čitljivom, pametnom i kompetentnom porukom iz istorije žena i istorije rata.

Iz ciklusa Žene i zapošljivost

Radne žene, 07.12.2016.

Peščanik.net, 08.03.2016.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)