- Peščanik - https://pescanik.net -

Patrioti i predatori

Young peregrine falcon, Martin Jump, wildlife photographer

Porodica Miše Đurkovića je u opasnosti i on se javno pita kako da je odbrani. Zamišljam vreće s peskom i bodljikavu žicu kojom su Đurkovići ogradili svoj dom pod opsadom i sad preko puščane cevi prate svaki pokret neprijatelja s druge strane linije fronta. Nije im lako jer, kaže Đurković, preko puta njih je „vojska dobro organizovanih vojnika“ ni manje ni više nego „novog totalitarizma“. To što drugi tu vojsku još jasno ne vide, Đurkovića nimalo ne čudi – neprijatelj „simulira nekakvu nauku i nekakvu stručnu javnost“. Ali, ta kamuflaža kod Đurkovića ne prolazi, ipak je on viši naučni saradnik Instituta za evropske studije, i on dobro vidi da su to sve sami „unutrašnji predatori“. Protiv tih grabljivaca Đurković će svoju porodicu braniti, kako sugeriše, i životom, a dok ne dođe do tih krajnjih mera, praktikovaće „građansku neposlušnost“.

U čemu će se ogledati ta neposlušnost? Pa u tome što će Đurković i dalje hrabro nastaviti da telesno kažnjava („uglavnom“, kako kaže, „šakom po guzi“) svoju decu uprkos zakonima za koje on očekuje da će biti izglasani u parlamentu države koja očito podleže pritisku već pomenute vojske kvazistručnjaka, a u stvari predatora. Tek, da bi mu savest bila mirna, Đurković će opomenuti narodne predstavnike u skupštini gotovo kosovskom kletvom: „ako budete glasali za ovakve zakone“, obraća im se on, „sutra će i vama oduzimati decu“. E sad, otkud Đurkoviću ideja da svi poslanici u skupštini Srbije mlate svoju decu – ne znam, mada, priznajem, jedan broj njih zaista ostavlja utisak kao da je reč o nasilnicima.

Požaliće se Đurković i na kukavičluk i neorganizovanost svojih istomišljenika. On kaže: „Problem je što mi ostali, koji smo ogromna većina, ćutimo i nemamo nikog da nas organizuje i da u političkoj sferi predstavi naše interese.“ (Ako dobro razumem, ovde je reč o interesu da se zadrži pravo da se deca telesno kažnjavaju.) Zato Đurković hrabro diže svoj glas: „I kao otac, i kao čovek koji se zalaže za slobodu protiv totalitarizma, i kao patriota, dužan sam da podignem svoj glas protiv ove pošasti koja nam se sprema i koja neće ovde da stane“. O kakvoj je pošasti reč i gde Đurković predviđa da će ona stati – o tome više na kraju ovog teksta. Ali, naprosto je zadivljujuće kako je Đurković povukao liniju fronta. Svi koji su za telesno kažnjavanje dece su hrabri borci za slobodu a protiv totalitarizma, patrioti i ljudi koji se odazivaju na zov dužnosti. S druge strane su, naravno, a ko drugi, vojnici dobro organizovane vojske novog totalitarizma, kvazistručnjaci, izdajnici i grabljivci.

Jedino nije jasno otkud Đurkoviću utisak da je usamljen u svom hrabrom dizanju glasa za slobodu da se tuku deca. Pa samo dan ranije na istom mestu na istu temu sa istom porukom glas je podigao i njegov kolega kolumnista Aleksandar Apostolovski. Zašto Đurković ne drži do svojih istomišljenika i naprosto ih ne vidi, dok mu bodu oči oni koji se sa njim ne slažu oko toga kako je najbolje vaspitavati decu? Pa zato što je to jedini način da njegov dramatični ton i junački patos zadobiju kakav-takav smisao, jer zašto bi se inače junačio pripadnik ogromne i zapravo najglasnije većine. I kako bi drugačije njegova spremnost na žrtvu bila iole uverljiva? Zanimljivo je pri tom da je Đurković svečano obznanio da će demonstrirati građansku neposlušnost (recimo tako što će svaki dan šljepiti dete e kako bi pružio otpor novom totalitarizmu), a nije, na primer, zapretio kako će napustiti službu u Institutu koji izdržava nakaradna država koje se ovaj patriota grozi. No dobro, svako bira svoj način da pruži otpor.

I pošto je razgolitio kvazistručnjake i ispod krinke kompetencije otkrio vojnike novog totalitarizma i predatore, je li ovaj viši naučni saradnik ponudio neke bolje argumente zasnovane na pravom znanju a u prilog telesnom kažnjavanju dece? Naravno da nije, jer u njegovom osvrtu na ispravno vaspitavanje argumenata uopšte ni nema. Ima samo zastrašivanja i krupnih reči. Tako će ovaj izučavalac Evrope reći da će deca postati „nasilnici, kriminalci, nezdrave i neuravnotežene osobe“, baš kao oni „dečaci što su pretukli Rašu Popova“ ili oni što su pijani sleteli u reku, „ako ih pustimo da rade šta žele“. E sad, da li Đurković pouzdano zna da tu decu niko nije tukao i da su bila puštena da rade šta hoće? Naravno da ne zna, ali zvuči dobro kao zastrašivanje kada se sklopi jedan takav kvaziargument. Da li ovaj viši naučni saradnik nudi još neke argumente pored ovih, da li se poziva na neka istraživanja, navodi li neke studije? Ne. Ali, ipak ne preza da one koji se sa njim ne slažu nazove lažnim stručnjacima i pseudostručnom javnošću.

Da se razumemo, treba verovati Đurkoviću kada kaže da nije „neobrazovani ludak niti sadista“. Stoga bi trebalo da se zapitamo kako je moguće da pravi ovakve previde i poseže za teškim rečima za koje nema nikakvo utemeljenje. Odgovor je jednostavan i očigledan: Đurković uopšte ne govori o vaspitavanju dece. Vaspitavanje dece je tu samo izgovor da bi se zaoštrio ideološki sukob i da bi se ljudi razvrstali na patriote i izdajnike (ili predatore, ako vam je tako draže). Đurković stoji na poziciji1 sa koje se u ideološku raspravu uvek ulazi kao žrtva, kao pripadnik grupe kojoj preti uništenje, kao prorok koji najavljuje sudnji dan (ili pošast, ako vam je tako draže) i, konačno, kao mesija koji nudi izbavljenje i spas. I kako to obično biva, uvek je reč o „ogromnoj većini“ koja u ime svog navodnog spasa ili opstanka zlostavlja manjinu. Sve smo to ovde barem jednom već gledali i videli kako se završilo. Treba li ponovo proći kroz isto, e kako bismo konačno nešto naučili?

Svoj nacionalizam i konzervativizam Đurković će ipak pokušati da podvede pod ideju privatne sfere klasičnog liberalizma. Odbrana porodice jeste odbrana privatne sfere koja je za klasike liberalizma, ističe Đurković, bila tvrđava slobode. Ne bih se ovde upuštao sa višim naučnim saradnikom u jednu teorijsku raspravu o problemima klasičnog liberalizma i idejom odbrane privatne sfere kao mesta slobode. Jasno mi je da su za njega feminističke kritike privatne sfere kao sfere slobode sve same trice i kučine (ili priprema za nadiranje novog totalitarizma, ako vam je tako draže). Stoga se ovde neću pozvati na pomalo naivne argumente Carole Pateman i njenu radikalnu kritiku legitimacijskih figura prirodnog stanja i društvenog ugovora, koje čuvaju privatnu sferu kao zabran muške dominacije. Druge dve autorke, Iris Marion Young i Martha Nussbaum su daleko temeljnije kritikovale klasični liberalizam: prva, naslanjajući se na marksizam, govori o obrascima izrabljivanja i nejednakosti koji određene društvene grupe drže u potčinjenosti (jedan takav obrazac je upravo patrijarhalna porodica); a potonja upućuje kritiku baš sa pozicija liberalne prosvećenosti za koju su koncepti ličnosti, autonomije, prava, dostojanstva i samopoštovanja važniji od apsolutne zaštite privatne sfere. Ali i to ovde možemo ostaviti po strani; dovoljno je samo reći da Đurković (konzervativno tipično) iz klasičnog liberalizma bira upravo koncept koji ima najmanji emancipatorski potencijal.

U samom Đurkovićevom tekstu naime zjapi pukotina kroz koju propada čitava njegova argumentacija koja se oslanja na privatnu, to jest porodičnu sferu slobode. (Ali, kako se sloboda ogleda u pravu na telesno kažnjavanje dece, ja to i dalje ne mogu da dokučim, ali dobro, nećemo o tome.) Dakle, sasvim očekivano, u Đurkovićevom tekstu će se pojaviti i „Srbima“ mrske nacije „Hrvati“ i „Nemci“ kao leglo pošasti koja „nam“ preti. Pošast o kojoj autor govori je zapravo put u „novo varvarstvo“ na čijem se kraju nalazi „dekriminalizacija incesta“, o čemu već razmišljaju „u Nemačkoj i Hrvatskoj“. I ovde će Đurković biti nekorektan prema činjenicama, pa će propustiti da kaže o čemu je tačno reč. Taj previd je nameran i sračunat da kod čitaoca ostavi utisak da se negde ozbiljno razgovara o dekriminalizaciji incesta između roditelja i dece. O tome, naravno, nigde nije bilo reči, pa ni u Hrvatskoj i Nemačkoj. Tako je i „incest“ kod Đurkovića argument na nivou njegovih argumenata „Raša Popov“ i „sletanje u reku“. Tek, slika je sad kompletna: ako se zabrani telesno kažnjavanje to će voditi ka dekriminalizaciji incesta; na to nas opominju, iz specifične Đurkovićeve vizure, primeri Nemačke i Hrvatske (kako je Đurkoviću promakla silovita kampanja protiv istopolnih bračnih zajednica i abortusa u Hrvatskoj, tačno na tragu onih stavova koje i sam zastupa, sasvim je jasno); a na tome ovde rade produžene ruke (recimo, te dve države) u vidu dobro organizovane vojske novog totalitarizma čiji su vojnici kvazistručnjaci i pravi grabljivci.

Nevolja je, međutim, po samog Đurkovića u tome što upravo on zagovara dekriminalizaciju incesta insistiranjem na nepovredivosti privatne, to jest porodične sfere. Ako bismo porodicu postavili iznad prava i dosega države, ne bi više postojao način ni da se utvrdi ni da se krivično goni zlodelo incesta. Upravo zločin incesta pokazuje da država i pravo u nekim okolnostima moraju narušiti „svetinju“ porodice i zaštititi slabije članove od zlostavljanja i silovanja od strane onih jačih, a to su najčešće upravo glave porodice, muškarci, očevi koji pod izgovorom da su oni gazde u kući brane svoje pravo da se iživljavaju nad ostalim ukućanima. Onog trenutka kada se pozvao na incest kao na najgoru zamislivu pošast koja može snaći jednu porodicu, Đurkovićeva argumentacija se raspala u pramparčad: da ponovimo, bez države koja ima pravo da zadre u porodičnu sferu, zločin incesta ne bi mogao biti čak ni pravno definisan, a njegovi počinioci bi uživali apsolutnu zaštitu od krivičnog gonjenja.

Svi ovi previdi i nedoslednosti u Đurkovićevom tekstu ukazuju na autorovo slepilo koje je posledica njegovih ideoloških uverenja. Konzervativizam i nacionalizam što ih je ovaj viši naučni saradnik bezrezervno prigrlio (zalud mu je skrivanje iza klasičnog liberalizma) malo vode računa o argumentima i činjenicama. Oni se oslanjaju isključivo na strah, čije uzroke najčešće nisu u stanju da tačno identifikuju i opišu, jer im to, na kraju, nije ni bitno. Tu je jedino važno da se (pogrešno) identifikuje neprijatelj i opravda nasilje nad njim. Zaprepašćuje, međutim, to što nam se u čitavoj ovoj raspravi u čijem se središtu tobože našla odbrana („srpske“) porodice kao neprijatelji na kraju ispostavljaju sama deca – ako ih ne tučemo, doći će nam glave.

Peščanik.net, 20.12.2014.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Konzervativni populizam: zajedno protiv solidarnosti

Ksenija Krstić i Aleksandar Baucal – Biti ili ne biti (decu), pitanje je sad

Dejan Ilić – Širenje mreže

Strahinja Mavrenski: Terapija uvreda – Zoran Milivojević

MODS – Stop promovisanju nasilja nad decom

Nenad Stevanović – Pedagogija i kazna

Sofija Mandić – Još nasilja

Maja Asanović: Zoran Milivojević – Tuga jedne profesije

Rastislav Dinić – „Špengler sa ženske strane“

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Tu poziciju je ovde, na Peščaniku, pre više od tri godine, a povodom stavova Đurkovićevog istomišljenika Zorana Milivojevića, precizno opisao Rastislav Dinić u tekstu „Špengler sa ženske strane“. Vredi taj tekst ponovo pročitati u svetlu sledeće Đurkovićeve tvrdnje: „Slučaj doktora Milivojevića koji se s punim pravom usprotivio ovom brutalnom udaru na osnove porodice, a time i same ideje slobode u Srbiji, pokazuje kako se protiv svakog glasa razuma u Srbiji danas odmah podigne vojska dobro organizovanih vojnika novog totalitarizma koja simulira nekakvu nauku i nekakvu stručnu javnost.“
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)