- Peščanik - https://pescanik.net -

Propagandna misija

Foto: Predrag Trokicić

Teško je pisati o neodgledanom filmu. Zapravo, nemoguće je. Kao što je teško shvatiti i kako se dogodilo da film koji je malo ko video u Srbiji, mimo reda postane kandidat ove zemlje za Oscara. A gotovo je nemoguće razumeti kako je isti taj film sad već postao tema dana u prepucavanjima jedne ovdašnje funkcionerke, te jednog reditelja i producenta sa jednim filmskim kritičarem iz Sjedinjenih Država.

Čitalac je o tome već čitao – kako je film Predraga Antonijevića „Dara iz Jasenovca“ ušao u trku za nagrade Akademije a da nije ispunio uslove ni iz ovdašnjih ni iz tamošnjih propozicija. Spekulisali smo o tome da je film poslat u Ameriku da bude odgovor na kandidata iz Bosne i Hercegovine, film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“.

Spekulaciju smo temeljili na izjavama autora filma, a podupirale su je i izjave funkcionerke iz Filmskog centra Srbije (FCS). Oni zajedno ponavljaju da bi film trebalo da promeni sliku o Srbima uvreženu na Zapadu. Oni misle da na Zapadu svi odreda Srbe vide kao zločince, a film će konačno pokazati da su Srbi u stvari bili i jesu žrtve. Ovako funkcionerka:

„Posle stotine filmova u kojima su Srbi prikazani kao zločinci i koljači imamo film o stradanju Srba koji menja holivudske stereotipe. I naravno da će relacija, naročito hrvatskih lobista, biti da je reč o srpskoj propagandi. Autor teksta nijednom rečju ne spori da je reč o istorijskim činjenicama. Direktor Instituta za holokaust Majkl Berenbaum je konsultant na scenariju koji stoji iza svake činjenice. Šta je dakle problem? Zabraniti priču o srpskom stradanju? Umanjiti šanse ‘Dare iz Jasenovca’ za Oskara jer bi to dalekosežno promenilo percepciju zločina na Balkanu? Da li je ‘Šindlerova lista’ jevrejska propaganda ili film o Srebrenici bošnjačka? Da li bi to iko smeo da izgovori ili samo za nas važi da istina o ubijanju dece ne sme da se kaže posle 80 godina.“

A ovako reditelj:

„Jako smo dobro stajali, reakcije su odlične bile, distributer radi odlično svoj posao, međutim ovo je ’poljubac smrti’, jer to prebacuje priču sa filma na teren političke arene i sada će članovi Akademije da se plaše i pitaju se šta će ti Srbi, koji su bili ’loši momci’ – a to je svima u kolektivnoj memoriji – zar da glasamo za neki njihov propagandni film…“

Da ponovim, film nisam gledao, kao ni mnogi drugi, jer naprosto još nije ušao u distribuciju. Ali, ovo nije tekst o filmu, nego je tekst o propagandi, preciznije o propagandi koja zna da je propaganda, ali joj smeta kada joj se kaže da je propaganda. Dakle, kad god su se oglašavali o filmu, bilo funkcioneri države, koja je finansijski stala iza filma, bilo autori (reditelj i scenaristkinja), uvek je reč bila o menjaju slike o „Srbima“.

To se zove propaganda. Sama po sebi, propaganda nije ni dobra ni loša. To jest, može biti i jedno i drugo, što zavisi od toga kakvi su joj ciljevi i kako se do njih želi stići. Pored toga, propaganda se ne razilazi nužno sa umetničkim pretenzijama. Propagandna dela mogu biti i umetnički vredna, kao što loša propaganda može vešto i ubedljivo koristiti umetnička sredstva.

Kritičar iz Sjedinjenih Država, iz časopisa „Variety“, Jay Weissberg ne osuđuje Antonijevićev film kao propagandu samu po sebi. Weissberg je precizan – to je loša i loše izvedena propaganda. Loša propaganda, jer potpiruje mržnju i raskole, konkretno između „Srba“ i susednih naroda. Loše izvedena, jer koristi jeftina narativna sredstva da pošalje sumnjivu poruku. Za to navodi i primer iz filma: paralelnu montažu ubijanja u logoru i seksa.

Na to se ne može odgovoriti tako što će se reći da je sve što se našlo u filmu istina, kao što to rade funkcionerka i reditelj. Weissberg i sam kaže da jeste istina sve što se prikazuje u „Dari iz Jasenovca“. Nije stvar u istini, nego u tome za šta se ona koristi. Kritičar kaže, koristi se za širenje mržnje. Na to mu se odavde praktično odgovara – pa šta ako potpiruje mržnju kada je istina. To je naprosto loš argument.

Dalje, odgovara se i pitanjem: zar „mi“ ne smemo da govorimo o svojim žrtvama? Pa se navode primeri filmova Jasmile Žbanić i Stevena Spielberga („Schindler’s List“). I naivno se pita: kada govore o žrtvama istrebljenja, da li Žbanić i Spielberg takođe rade propagandu, to jest šire mržnju? Ali, i na ovo pitanje već je dat odgovor u Weissbergovom tekstu: naravno da se može i, štaviše, mora govoriti o žrtvama. Ponovo, problem nije u sadržaju, nego u načinu i razlozima zbog kojih se to radi.

Weissberg svoje teze ne elaborira samo na primeru Antonijevićevog filma. On se pita za šta se sve uopšte mogu koristiti filmovi o istrebljenju, konkretno Jevreja u 2. svetskom ratu (naglašavajući posebno komercijalne razloge). I kaže da i među filmovima o Holokaustu ima loših dela. Kako se sve i zašto ćutalo ili govorilo o Holokaustu nije pitanje pod tabuom. U svojoj knjizi „The Holocaust in American Life“ iz 1999, Peter Novick ga otvara tako što pruža istorijski pregled i analizu ćutanja i govora o Holokaustu u Sjedinjenim Državama. Dakle, nije stvar u temi samoj po sebi, ni u žrtvama samima po sebi, već o razlozima i namerama onih koji o njima ili u njihovo ime govore.

Na neki način slično Novicku, o tome kako se Jasenovac prikazivao u medijima u Jugoslaviji, prošle godine je knjigu „Picturing Genocide in the Independent State of Croatia“ napisao – u polemici između Weissberga i Antonijevića uzgred pomenuti – Jovan Byford.

O same žrtve progona i istrebljenja u 2. svetskom ratu više su se ogrešili funkcionerka i reditelj, nego američki kritičar. Jer, oboje uzimaju zdravo za gotovo da priču o žrtvama treba ispričati ne zbog samih žrtava i simboličnog ispunjenja pravde za njih, već zbog menjanja slike o nama danas. Patnje žrtava iz 2. svetskog rata treba tako da posluže da nas ljudi sa Zapada vide u drugačijem svetlu. To je nesumnjiva instrumentalizacija žrtava i njihove patnje.

Tekst kritičara iz „Varietyja“ dobio je u očima domaćih filmskih radnika težinu usuda: „Uticaće to sigurno na odluku članova Akademije, tu dileme nema, smem to i da potpišem. Ne očekujemo sada ništa. Sa stanovišta glasanja za Zlatni globus i nagradu Akademije ovo je definitivno nanelo ogromnu štetu, ma koliko da smo dobro stajali“, vajka se reditelj. Ali, ništa za to, dodaje, jer je „film već uspešan i ispunio je svoju misiju“.

Kako?

„Tu se čuje glas žrtava koji je 75 godina gušen. Bitno je da je film izašao, da se o Jasenovcu svuda u Americi piše, da je na 62 portala izašao trejler filma, da kreće u bioskopima za koji dan, da sam do sada učestvovao na moru raznih panela gde se o tome razgovaralo, sad dolazi niz festivala, pa kreću univerziteti… Priča se o Jasenovcu, o iskustvima ljudi. Distributeri su pustili spisak žrtava iz Jasenovca, imenom i prezimenom, to je 15 miliona pregleda bilo juče, na dan Holokausta.“

Dakle, uprkos negativnoj kritici, propagandna misija filma nije ugrožena. Jedino će faliti nagrade. Iz ovakvih stavova nužno sledi izvod – ni nagrade se ne priželjkuju kao potvrda vrednosti filma, nego kao gorivo za propagandni pogon.

Istini za volju, treba reći da je i Jasmila Žbanić kao jedan od motiva da snimi film „Quo vadis, Aida?“, navela potrebu da se (sa)zna istina o genocidu u Srebrenici. Pošto sam film gledao, mogu da tvrdim da je film više od same te istine. I sasvim sigurno ne raspiruje mržnju. To je priča o „običnim ljudima“, i među žrtvama i među zločincima, onako kako ih je u svojoj knjizi, jednim drugim tragičnim povodom, opisao Christopher Browning.

Bilo bi odlično ako bi se pokazalo da je „Dara iz Jasenovca“ bolji i pametniji film od izjava osoba koje ga ogorčeno brane – od jednog jedinog teksta.

Peščanik.net, 30.01.2021.

JASENOVAC

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)