- Peščanik - https://pescanik.net -

Spasavanje nacije

Foto: Predrag Trokicić

Domaća slabašna javnost još uvek nije uspela da se oporavi od tvrdnje državnog sekretara u Ministarstvu kulture i informisanja da „ministarstvo nije nadležno za napade na novinare“. U intervjuu datom Radiju Slobodna Evropa, državni sekretar Aleksandar Gajović je čak insinuirao da su pojedini novinari izmislili pretnje i napade koje su prijavljivali. Ocenio je i da je „najveći problem srpskog novinarstva to što ne čita zakone“.

Ko zaista ne čita zakone najbolje može pokazati to što je Ministarstvo kulture i informisanja tokom decembra prošle godine raspisalo konkurs za „odabir slogana za kampanju promocije mera populacione politike sa ciljem podsticanja rađanja“. Kampanja za koju je potreban slogan biće usmerena na stimulaciju roditeljstva i rađanje većeg broja dece.

Svako sa nešto malo zdravog razuma će se odmah zapitati – kako Ministarstvo zamišlja da kampanja utiče na stimulisanje roditeljstva? Ili sasvim slično – da li negativni prirodni priraštaj u Srbiji ima svoje uzroke u nedostatku državnih kampanja o tome da su bebe poželjne? I dodatno, kakve veze sa rađanjem dece ima Ministarstvo kulture i informisanja, čijem državnom sekretaru je izuzetno stalo do toga da Ministarstvo ne izađe iz zakonskog okvira delovanja. Ako pogledamo nadležnosti Ministarstva kulture i informisanja u Zakonu o ministarstvima, ovu kampanju nikako ne možemo dovesti u vezu sa zadacima Ministarstva kulture i informisanja. Spoj između nedostajućih beba i Ministarstva se teško može pronaći čak i ako Ministarstvo misli da građani Srbije ne znaju kako se prave bebe, pa ih o tome treba dodatno informisati.

Međutim, pravi šok nastaje kada ministar Vukosavljević potpisuje rešenje kojim su pobedničkim sloganima javnog konkursa proglašeni „Ljubav i beba – prvo što nam treba!“ i „Rađaj, ne odgađaj!“. Drugoplasirani, ali na neki način i van svake konkurencije je slogan „Dosta reči, nek zakmeči“. Iz obrazloženja rešenja saznajemo da je državni sekretar Gajović bio deo konkursne komisije, kao i da se zadatku odabira najboljih slogana pristupilo vrlo temeljno, svakako temeljnije nego problemu napada na novinare. To je učinjeno recimo „proverom komunikabilnosti“ slogana kroz fokus grupe. Rešenje ministra samo potvrđuje da živimo u burazerskoj državi u kojoj se kao jedini osnov postupanja Ministarstva kulture navodi Zaključak Vladinog Saveta za populacionu politiku. Ovaj Savet ne može određivati nadležnosti ministarstava. Napomene radi, čini ga 12 muškaraca i jedna žena.

Pobednički slogani se, kako vidimo, dobro dopunjuju i odražavaju vladajuće ideološke odrednice u populacionoj politici. Prvi slogan je krajnje lirski, upućen roditeljima. Pokazuje da nam ništa drugo do ljubavi nije potrebno da bismo imali bebe. Naravno da nam naročito nisu potrebni uslovi za zasnivanje i proširenje porodice, a tek nam nisu potrebne državne službe i institucije koje će ovakve uslove obezbediti. Dakle, nikakva očekivanja, samo ljubav. Drugi pobednički slogan je imperativnog tona i upućen je, naravno, ženama. O obrazovanim, ekonomski situiranim, ali sebičnim ženama koje ne rađaju decu i time ugrožavaju naciju već je više puta govorila i ministarka bez portfelja u Vladi Srbije Slavica Đukić Dejanović.

Na tvrdnje ministarke Đukić Dejanović i sve brojnijih predstavnika nove politike spasavanja nacije odgovaralo se nebrojeno puta. Uzroci negativnog prirodnog priraštaja su izuzetno kompleksni i zahtevaju akciju nadležnih institucija – isključivo u vidu otklanjanja ovih uzroka. Uzroci se kreću od izuzetnog siromaštva građana, životne neizvesnosti, nezaposlenosti mladih, nemogućnosti izgradnje partnerskog odnosa u zemlji narušenih vrednosti. Tu je i suočavanje žena sa diskriminacijom na radnom mestu zbog trudnoće i roditeljstva, loš odnos prema porodiljama u zdravstvenim ustanovama, neravnopravnost roditelja pri podeli kućnih i obaveza oko deteta, neizvesnost upisa deteta u vrtić. Ovoj listi se poslednjih godina može dodati i urušavanje socijalnih prava, gde su trudnice, porodilje i deca česta prva meta državnih ušteda. O tome sa čime se možemo suočiti kada nam se dete razboli ili ima invaliditet da i ne govorimo. Podaci koji potvrđuju da su upravo ovo uzroci lošeg demografskog stanja su javno dostupni i sigurno su članovi Vlade Srbije i njenog Saveta za populacionu politiku sa njima upoznati. Ili bi makar morali biti upoznati.

Korisnici društvenih mreža su bili kreativni i napravili čitavu kolekciju alternativnih slogana koji bi uvažili stvarne prilike života i rađanja dece u Srbiji. To je odlično učinio i satirični portal njuz.net. Iz lične kolekcije alternativnih slogana koje su stvorile žene iz mog okruženja prilažem još i „Dete rodi pa ga tuci, doprinesi opštoj muci“ i „Sarmu motaj, dete rodi, jebeš život na slobodi“.

Primer bebi-slogana je ilustrativan na više načina. Pokazao je po ko zna koji put da se javni resursi koriste isključivo u privatno-partijske svrhe: za građane je rezervisano ono malo što pretekne velikim finansijskim stranačkim apetitima. U ovom kontekstu je to važno napomenuti jer će u budućnosti, osim slogana za koje je potrošeno nekoliko stotina hiljada dinara, na tzv. kampanju stimulacije roditeljstva biti potrošena značajnija budžetska sredstva. Koliko novca će biti u pitanju i kome će on biti usmeren – ostaje da vidimo. Ovaj novac neće otići tamo gde je najpotrebniji, za realne životne potrebe parova koji žele decu.

Ova akcija pokazuje i koji su maksimalni politički dometi aktuelne političke strukture. Premijerka Ana Brnabić je u avgustu 2017. godine, pri formiranju Saveta za populacionu politiku rekla da je to „jedan od najvažnijih saveta koje je osnovala Vlada Srbije“, da „nam je džabe sve ako Savet ne bude bio uspešan“, jer to znači „da nemamo budućnost za Srbiju“. Kao što vidimo, na najvažnijem Vladinom zadatku, od vitalne važnosti za budućnost Srbije, koriste se najjača politička oružja – reklamne kampanje i komični slogani. To je najbolja slika politike Vlade Srbije u svim oblastima kojima upravlja već preko pet godina.

Peščanik.net, 14.02.2018.

Srodni link: Marija Ratković – Uvredljiva rešenja konkursa za slogan kampanje za natalitet

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)