Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Jedna od mojih neostvarenih želja jeste da rodim dete. Državi, ministarstvu i narodu uopšte poručila bih da u ne tako malom procentu postojimo i mi, žene i muškarci koji želimo decu, ali ne možemo da ih napravimo/rodimo iz ovih ili onih medicinskih, bioloških i inih razloga. To kažem samo zato što svaka kampanja za porast nataliteta nekako nespretno šutne ženu u stomak i muškarca u međunožje. Često je to slučajno, često namerno – sada mi je dosta.

Dok ovo pišem mislim na sve one devojčice koje se trude da dokažu da njihov cilj nije samo da se udaju i rode decu, mislim na sve one parove koji se svađaju i raspadaju dok pokušavaju da imaju dete, mislim na sve koji odustaju od toga, one koji su ostavljeni ili one koji pokušaju da se ubiju zbog toga, mislim na one koji nemaju uslova da gaje svoju decu ili da ih usvoje, mislim na roditelje koji pomažu svojoj deci da imaju decu, mislim na nepoznatu ženu koju sam srela u bolnici koja je gazeći svoje dostojanstvo pred svima rekla da je pustimo preko reda jer žuri na zakazanu inseminaciju na spratu, mislim na žene koje se plaše porođaja i muškarce koji se plaše ženine trudnoće, mislim na sve koji su previše zabrinuti za ovaj svet i nisu sigurni da žele da im deca odrastaju u njemu, mislim na dobre ljude Srbije svih uzrasta.

Sve njih, sve nas duboko vređaju ovi konkursi i kampanje. Najnoviji primer vređanja naroda je upravo završen konkurs Ministarstva za kulturu i informisanje za najbolji slogan koji će biti na čelu nove državne kampanje i tako učiniti “da nas bude više”.

Pre nego što sam postala vatrena borkinja za bolje uslove asistirane reprodukcije, surogat majčinstvo i reproduktivno zdravlje žena, pre nego što sam pisala o seksu, feminizmu i zdravlju, radila sam u marketingu pišući reči koje nude, pozivaju i prodaju, a pre svega toga sam na doktorskim studijama izučavala teoriju koja se bavi i uticajem reči, tačnije njihovom mogućnošću da osim što opisuju, žale se ili konstatuju – i nešto učine. Ne mislim da sam kompetentna da pišem o konkursu Ministarstva kulture zbog toga što sam se bavila teorijom teksta, biopolitikom, marketingom, kulturom ili feminizmom – mislim da su svi muškarci i žene koji danas žive u Srbiji pozvani da javno kažu šta misle o ovim i sličnim akcijama. Zato što nas se to tiče.

Konkurs je bio i prošao, učesnici će biti pohvaljeni, pobednici nagrađeni. Rezultati ovog konkursa su razočaravajući. Možda je problem u žiriju čiji sastav nismo saznali. A možda samo odsustvo iskrenog i političkog promišljanja. Evo kratke analize kojom bih obrazložila zašto tako mislim.

 

Prva nagrada – konfuzno i populistički

LJUBAV I BEBA – PRVO ŠTO NAM TREBA! Ljubav i beba su dva pojma, tako da ne mogu istovremeno biti prvo što nam treba. Ako bi “prvo” bila ljubav, omašili bismo temu, a ako bi “prvo” bila beba to ne bi bilo tačno, jer o reprodukciji možemo govoriti tek kada se za nju stvore materijalni uslovi. Zaista dirljive i lepe namere ali – fail.

RAĐAJ, NE ODGAĐAJ! Zanimljiv insight koji pretpostavlja da nas nema dovoljno jer žene odgađaju rađanje. Čak i ako zanemarimo drugu vrstu takođe patrijarhalnog stereotipa po kome žene teže da “uhvate frajera na bebu”, a ovi se ne daju – ovo nema veze sa životom. Podilazi većinskom javnom mnjenju koje već ima decu i za populacionu statistiku, očekivano mizogino, krivi žene. Posebno me zanima ko poručuje ovu poruku – verovatno imaginarni svi iza kojih se krije neka frustrirana skupina poput propalih političara ili režimskih novinara. Ako bih i zažmurila na ovu mizoginu i populističku poruku, ipak bih zamerila izbor reči, gde već kombinacija ‘đ’ i ‘gđ’ izaziva – gađenje.

 

Druga nagrada: zahtevi i naredbe

MAMA – NEĆU SAMA, TATA – HOĆU BRATA. Zanimljiv uvid: autori su shvatili da od nerotkinja nema vajde, pa su (mudro) našli nišu u kampanji usmerivši je ka pozivu na drugo i treće ili pak sedmo dete. I ovde proviruje “srpski mentalitet”, iz usta imaginarne srpske devojčice koja navodno od roditelja traži novo dete. I to baš brata, kao da to već ne traži i ne očekuje cela familija, jer zašto bi se stalo na jednom, dva ili više ženske dece, koja su ionako “tuđa večera”. RODI SINA I PALI bi bio kudikamo bolji slogan, jer u njemu nema zloupotrebe dece za nazadne i prostačke fore.

DOSTA REČI, NEK ZAKMEČI. Konačno jedan pravi “muški” slogan, koji imperativom odlučno i naredbodavno progovara kao kakav starac Fočo od stotinu ljeta. Iako bi mogao biti moderniji uz ortački ton, odnosno peer pressure: DO KRAJA, CARE! ili JEBI, NE VADI!, autor ipak bira osećajniju perspektivu (pra)đeda ili (pra)babe, koji se u nedostatku pametnijeg posla bave opstankom loze ili  figurativno: kmečanjem.

 

Treća nagrada – opšta mesta

ČUDA SE NE DEŠAVAJU. ČUDA SE RAĐAJU. Slogan koji pretenduje na ono eterično, božansko, romantično u rađanju. Veliki fail za autorku. Da parafraziram Duška Radovića: Odakle nam čuda, rodila nam majka. Dakle, zna se ko rađa i nema potrebe za bezličnim oblicima, a pogotovo ne povratnih glagola uz zamenicu sebe/se. Niko se nije sam rodio, pa ovaj slogan maši poentu, jer ne poziva na akciju bilo koga. Više je mlaka konstatacija, plus netačna.

NEK SE DECA RAĐAJU I LEPE STVARI DOGAĐAJU. Ovaj slogan u prvom delu ima potencijal jer suštinski pogađa ton vesele i neopterećujuće komunikacije. Ali u drugom delu se razotkriva njegova nerealnost: lepe stvari se događaju kao što se želi mir u svetu – na isti bezličan način. Prevedeno na stvarnu poruku, ovaj slogan bi glasio: “Nek deca sama sebe rađaju i nek neko drugi učini da se lepe stvari dogode”. Znači, bilo bi super da se naš srećan život desi sam od sebe.

Ovaj poslednji slogan, iako mi je najsimpatičniji jer ne vređa, ujedno pokazuje i politiku “brigo moja pređi na drugoga” koja stoji iza ovog konkursa. Naše Ministarstvo kulture i informisanja, umesto da se kao što mu ime kaže bavi kulturom i informisanjem, traži od državljanki i državljana Srbije da obave posao koji je u nadležnosti populacione polike Ministarstva zdravlja ili kabineta premijerke ili neke za to angažovane agencije. Ministarstvo kulture u najboljem slučaju može da organizuje literarni konkurs na tu temu.

Za kraj nudim nekoliko second hand izreka koje bi bile bolje, tačnije i životnije od svih pomenutih laureata – pomenuti JEBI, NE VADI; RODI ME MAJKO SRETNOG (bez dela o bacanju na đubrište); VRATIĆE SE RODE; ŠTA SE ZGODI KAD SE LJUBAV RODI; VREME JE ZA BEBE; SVE NA SVETU RODILA JE MAJKA i tako dalje… Da ne pominjem biser iz jednog teksta o ovom konkursu: Jebite se!

Disclaimer

Izvinjavam se autorkama i autorima slogana koje namerno nisam kreditovala. Nisam želela da ih povredim, a u normalnim okolnostima ovo bi bile samo konstruktivne kritike. Jedni drugima smo na temu rađanja i roditeljstva rekli sve i svašta, a sada je na potezu država. Nije u redu da loptu vraća na naš teren.

P.S.

Prema podacima porodilišta Narodni front histerektomija je bila najčešća ginekološka operacija u 2015. godini. Ona čini jednu petinu svih operacija, a samo u ovoj bolnici te godine izvađeno je 1.027 materica, ugrubo 20 nedeljno, po 4 svakog radnog dana. Ako pretpostavimo da u celoj Srbiji nestaje 1.000 materica godišnje, a da je polovina žena kojima je odstranjena materica u reproduktivnom dobu, dolazimo do porazne činjenice da će desetine hiljada žena na svaku kampanju koja upire prstom u njih i govori RODI NE ODGODI ili nešto u tom stilu, odgovoriti pitanjem ČIME?

Peščanik.net, 14.02.2018.

Srodni link: Sofija Mandić – Spasavanje nacije

FEMINIZAM