Bolest, savršeno besmislen praznik, i preteći ponedeljak: taman sam se predala crnoj slučajnosti, kada je iz Beograda stigla vest koja probija mozak svojom sirovo-surovom racionalnošću i logičnošću, savršeno upisana u trenutak i njegov globalni smisao: prvi policajac otpustio direktora narodne biblioteke. Tristotinjak kilometara severnije, isto se dešava voditeljima nacionalnih institucija: jedino su tamo jobikovski razlozi (ili Jevrejin, ili roditelji – liberali, ili gej) još koliko-toliko mistično zakriljeni i razumljivi samo u unutarnjoj istoriji sličnih stranaka i sistema vlasti. Ali optužiti upravnika Narodne biblioteke za terorizam jer se, kako god već, uključio u glas manjine koja štiti slobodu reči nekoga trećega, izloženoga klovnovskoj optužbi za terorizam, i zatim ga otpustiti – sve telefonom, ne može se oko te stvari gubiti vreme – to je jezgro mislenosti i smisla današnjega sveta. Pogledajmo zato razloge za moje spoznajno oduševljenje na nekoliko primera:
1. Evropska zajednica i njen odnos prema nacionalnim institucijama: mađarskom premijeru Orbanu su u evropskom parlamentu isprašili repove od fraka, jer je smanjio slobodu nacionalnoj banci. Ostala kršenja sloboda izraza u medijima i skidanje glava ljudima koji su uspešno vodili nacionalne ustanove nisu posebno istaknuta, a članovima parlamenta koje je zabrinulo brljanje po institucijama je podviknula neka mađarska naci-vernica. Nema dakle nikakve opasnosti da zbog brljanja po nacionalnoj instituciji bilo ko u EZ odgovara, ergo Srbija je još uvek na pravom evrosmernom putu.
2. Književnici – teroristi: ma nego šta! Evo primera Bernar-Anri Levija, koji je u srećna vremena umeo da iznervira Matiju Bećkovića. Be-Aš-El, kako je poznat u francuskoj kulturi, je toliko pritiskao na Sarkozija da je ovaj konačno privoleo i uleteo u libijski rat. Posle tri meseca uništavanja svega što se tamo moglo unštiti, Be-Aš-El je dobio priliku da se slika kako zamišljeno šeće po pepelu Gadafijeve palate i razmišlja koliko je dobio od svoje ekspresno napisane knjige o toj stvari. Knjiga je neopisivo tupava, puna banalnosti i egotizma, i zauzimaće sav tematski prostor, tako da se izgubi svaka želja ili napor da se sačuva bar uspomena na libijsku književnost i književnike. Ako to nije terorizam…
3. Stvarnosna poetika: mi mislili da je mrtva, posle herojskog otpora članu 133 Krivičnog zakonika i decenija borbe za slobodu misli i izraza, da i ne pominjemo tranzicijsko-kapitalističku nezainteresovanost za to pitanje. No ostala je živa u američkom filmskom žanru spuf (obično kolaž-parodija jednog ili nekoliko uspelih filmova), gde je najbolji primer u filmu Ima li pilota u avionu, gde na izgovoreni idiom “The shit hit the fan”, pravo govno leti u ventilator. Tako i ovde: pominjanje bombe znači terorizam, pominjanje pominjanja ništa manje. Samo jedan mali problem: onaj koji je opomenuo na pominjanje pominanja i time dobacio do ventilatora, isto je toliko kriv kao i prethodnici u lancu terorista.
Vraćena u područje razuma ovim činovima, i sama moram da odredim do kakvih sam zaključaka došla:
1. Potpisivala sam i pisala peticije, zahteve za oslobađanja i slična dokumenta kao članica, predstavnica, predsednica, i kao samostalna potpisnica. Nisam član Udruženja književnika otkad su me izbacili 1996, a zbog negativnoga pisanja o Dobrici Ćosiću; nisam nikada primljena u Forum pisaca. Samo u svoje ime, dakle, izjavljujem i potpisujem da su napadi na Aleksandra Nikolaidisa zbog nečega što je napisao i objavio besmisleni ali opasni, da su pritisci i ćeranje Sretena Ugričića, izvrsnog pisca i sjajnog voditelja Narodne biblioteke skandal u državnim, evropskim i globalnim okvirima. Jedino rešenje je otpuštanje državnog službenika koji je tako nešto mogao da uradi.
2. Sve biblioteke u Srbiji bi se morale zatvoriti u znak protesta, jer, koliko god su skromne, male, zapuštene i puste, u njima je još uvek dovoljno napisanog terorizma da se odmah (telefonski) otpuste upravnici: mera zatvaranja je dakle preventivna.
3. Priznajem da mi pri svakom verbalnom ili vizualnom pominjanju određenih političara, stranaka, parlamenata i šire, na pamet odmah padaju bombe i drugo vatreno oružje, ali i hladno oružje, uključujući i ventilatore. Drugim rečima, smatram se ne manjom teroristkinjom nego što su to Aleksandar Nikolaidis i Sreten Ugričić. Jedino što me se nema više odakle otpustiti.
I još jedanput hvala svim državnim službenicima, stranačkim predstavnicima i medijskim stvaraocima u Srbiji koji su me, u prvim satima godine zmaja, podsetili da je bolje bljuvati vatru nego trpeti žgaravicu.
Peščanik.net, 23.01.2012.
NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATISLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Otoman u UN - 25/04/2024
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024