- Peščanik - https://pescanik.net -

Suspendovana država

Smeštaj vijetnamskih radnika Linglonga u Zrenjaninu, foto: Sara Nikolić/Inicijativa A 11

Država ne stanuje u Zrenjaninu

Kada je (tadašnji) Zaštitnik građana objavio svoj izveštaj o rušenju objekata i ubistvu (zovite ga kako želite, ja ga nazivam ubistvom) u Hercegovačkoj ulici, napisao je da je u toj noći na nekoliko sati bio suspendovan pravni sistem Republike Srbije. To je zapravo značilo da su nadležni organi, iako su mogli i bili dužni da reaguju – ostali nemi na kršenje zakona od strane „kompletnih idiota“, kako je kasnije ove kriminalce nazvao predsednik Vučić. Ovaj izveštaj je naravno od strane vlasti i njoj bliskih satelita ocenjen kao politički, a ne stručni. On međutim ne samo što je stručan, nego uvodi i suptilan idiom koji opisuje prepuštanje državnih funkcija kriminalcima – suspenzija države – koji je kasnije prešao u svakodnevni govor poštenih ljudi, nemoćnih pred sličnim zidovima nereagovanja. Verujem da autori izveštaja nisu mogli ni da pretpostave da će ovakvo ponašanje države postati uobičajeno. Ponekad sa još drastičnijim posledicama nego te užasne noći.

Državni organi se po pravilu prave neinformisanima ili jednostavno ignorišu nezakonitosti koje čine strani investitori u Srbiji. Kada sam pre nekoliko godina jednu (veoma bahatu) inspektorku rada pitao zašto inspektor rada ne interveniše po službenoj dužnosti u slučajevima kada mediji izveštavaju o strašnim nezakonitostima kod poslodavaca, a sami radnici se boje da to prijave, dobio sam odgovor: inspektori rada ne gledaju televiziju. I već tada je trebalo da mi bude jasno ono što se poslednjih godina ponovilo nebrojeno puta – država ne primenjuje zakon na sve na isti način. Ne radi se samo o razlikovanju radnika i poslodavaca, već i o razlikovanju „podobnih“ poslodavaca od onih manje važnih. I dok se ovi manje važni guše u taksama i porezima, podobni poslodavci su oslobođeni poreza i carina, uživaju razne legalne beneficije i pomoći. Kada ni to nije dovoljno, država zažmuri na kršenje zakona s njihove strane pa nam se tako dešavaju razne neverovatne stvari o kojima sam pisao više puta, a koje ne samo da nisu sprečene ili sankcionisane, već su se predsednik i njegovi sateliti na vlasti mnogo puta izrugivali onima koji ukazuju na kršenje zakona i teretili ih verbalno za izdaju ekonomskih interesa države.

A onda se desio Linglong, kao logična gradacija eskalacije ponašanja zaštićenih van svih zakonskih okvira.

Od samog početka je jasno, i vidi se iz dokumentarnog filma koji je novinarka N1 Maja Nikolić napravila a koji je veoma poučno pogledati, da su kineske gazde došle u Srbiju da bi kršile zakon. I da im je praktično obećano da mogu da krše zakon, jer su oni najveća investicija ikada od kako se meri vreme srljanja u napredak (dakle od 2012). Nezakoniti uslovi rada, nezakoniti ugovori o radu, najave da će radnici biti praćeni (!?) od strane poslodavca iako je to krivično delo – sve je to deo bahatosti koja prati kineske poslodavce iz Zrenjanina. I koliko god to bilo užasno, nekako smo već navikli da slušamo o državi koja ćuti i poslodavcu koji radi nezakonito.

Priča o vijetnamskim radnicima koja je poslednjih dana eksplodirala u medijima nije takva priča. Ovo je priča o 500 krivičnih dela trgovine ljudima. Ili jednoj masovnoj trgovini ljudskim bićima, kako vam drago. To je priča o krivičnom delu za koje počinioci moraju dobiti višegodišnje kazne zatvora, i tu nikakvog izgovora nema.

Zašto je slučaj vijetnamskih radnika krivično delo trgovine ljudima?

Krivični zakonik u članu 388. daje veoma detaljnu definiciju ovog dela, usaglašenu sa međunarodnim standardima suzbijanja i kažnjavanja trgovine ljudima: „Ko silom ili pretnjom, dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi, zloupotrebom ovlašćenja, poverenja, odnosa zavisnosti, teških prilika drugog, zadržavanjem ličnih isprava ili davanjem ili primanjem novca ili druge koristi, vrbuje, prevozi, prebacuje, predaje, prodaje, kupuje, posreduje u prodaji, sakriva ili drži drugo lice, a u cilju eksploatacije njegovog rada, prinudnog rada, vršenja krivičnih dela, prostitucije ili druge vrste seksualne eksploatacije, prosjačenja, upotrebe u pornografske svrhe, uspostavljanja ropskog ili njemu sličnog odnosa, radi oduzimanja organa ili dela tela ili radi korišćenja u oružanim sukobima, kazniće se zatvorom od tri do dvanaest godina“.

Ako se pažljivo pogleda položaj vijetnamskih radnika (a nije teško utvrditi te okolnosti jer su ih već preneli i novinari i više organizacija civilnog društva koje su bile na terenu), videće se da su oni 1) dovedeni u zabludu da će raditi pod značajno povoljnijim uslovima rada, 2) da je kod njih zloupotrebljena činjenica da dolaze iz siromašnih sredina i da su živeli u teškim materijalnim prilikama, 3) da su njihove lične isprave zadržane od strane poslodavca-trafikera, 4) da je sve napred urađeno u cilju eksploatacije njihovog rada i rezultiralo uspostavljanju odnosa koji je sličan ropskom. Ovde ne bi trebalo da bude dvoumljenja čak ni za najlošijeg studenta pravnog fakulteta. A državu nam vodi jedan od najboljih, zar ne?

I svako ko je očekivao u Linglongu interventne jedinice, rotacije, hitnu pomoć, inspekciju rada, ko zna koga sve ne od organa i institucija koje moraju da intervenišu kada se ovako nešto desi – jako je naivan. Umesto toga se pretilo novinarima, oni su se snimali, njihova reportažna kola su se blokirala, primenom fizičke sile se pokušavao sprečiti odlazak uzbunjivača u društvu aktivista koji su došli da ga zaštite (i time je svaka nedoumica o slobodi kretanja ovih ljudi i položaju koji je zaista sličan ropskom – razrešena). Jednom rečju, dogodila se bahatost privatnog poslodavca koji zna da je iznad zakona. Do granica upotrebe ekstremnog fizičkog nasilja nad svakim ko tvrdi drugačije. Te granice verovatno nisu pređene samo zbog toga što su dobri ljudi Zrenjanina odavno stavili do znanja da – sa državom iza njih, ili bez nje – neće tolerisati samovlašće koje je ovde uspostavljeno.

Država za to vreme spava? Nema šanse. Zamišljam (a voleo bih da me događaji demantuju i pre objavljivanja ovog teksta!) da sada neki trust mozgova smišlja kako da se iz svega izvuku – ne oni na vlasti, oni su krivično nedodirljivi iako su u ovoj stvari faktički saučesnici u izvršenju krivičnog dela – nego dragoceni menadžeri kineskog poslodavca koji smatraju da im je posao da jure novinare koji bi da otkriju da ovi nisu baš toliko menadžeri koliko su batinaši, razbojnici i trgovci ljudima. I spreman sam da zamislim razvoj događaja narednih dana gde inspektori rada ne nalaze ništa – ugovori su tu, uslovi rada i života su idealni (već smo stidljivo čuli taj scenario u nekom poluobraćanju poslodavca, čiji glavni argument da ovo nije trgovina ljudima jeste taj da radnicima nije hladno jer imaju grejalice), gde policija tvrdi da su papiri vijetnamskih državljana čisti i da oni poseduju radne dozvole… A gde barake u kojoj se nalaze žrtve trafikinga postaju dobro čuvana paramilitarna zona u koju više niko – a posebno ne radoznali novinari – neće imati pristupa. Državni organi ne bi ni izlazili tamo da nisu onako surovo prozvani od strane organizacija civilnog društva. Ionako nam je prešlo u naviku da strane fabrike tretiramo kao strane ambasade – ta faktička ekstrateritorijalnost koja se poklanja mimo Ustava i zakona jeste ono što dovodi do neprimene zakona na najdrastičnije načine. I sumnjam da će pozivi iz Evropskog parlamenta da se stvar reši biti uslišeni – pa sam Vučić je rekao da ti ljudi mrze Srbiju i da će on da ih klepi po ušima prvom prilikom.

Zamislite ovaj scenario u (nekoj) funkcionalnoj državi:

1. dan, 12:00: Novinari pronalaze 500 radnika u robovskom položaju u skrivenim barakama, obaveštavaju javnost o tome.

1. dan, 14:00: Dežurni zamenik osnovnog javnog tužioca zove novinare da se raspita odakle informacije potiču i da li su validne; nakon što se uveri u autentičnost, u 14:15 o tome obaveštava više javno tužilaštvo.

1. dan, 14:30: Viši javni tužilac daje uputstva o postupanju policijskim snagama i obaveštava Centar za zaštitu žrtava trgovine ljudima. Svi kreću pod rotacijom na lice mesta.

1. dan, 15:15: Svi se nalaze na mestu boravišta nesrećnih radnika u robovskom položaju. Konstatuju se činjenice, uslovi života, način ulaska u zemlju (nelegalno), način radnog angažovanja (nelegalno), zove se i inspekcija rada da odradi posao iz svoje nadležnosti.

1. dan, 19:00: Podnete su krivične prijave, radnici su izmešteni iz neuslovnih prostorija, odgovornim licima određeno je policijsko zadržavanje, inspektor rada konstatovao je sve povrede zakona i pokrenuo prekršajne postupke.

1. dan, 20:00: Ministar unutrašnjih poslova i Ministar za rad obraćaju se javnosti, objašnjavaju okolnosti koje su otkrivene, pohvaljuju sve službe i pojašnjavaju kako će se dalje odvijati postupci protiv odgovornih lica, kao i šta će biti sa radnicima.

2. dan, 08:00: Pokreće se interna istraga u pograničnoj policiji i upravi za strance unutar Ministarstva unutrašnjih poslova, da bi se videlo kako je 500 ljudi neopaženo prokrijumčareno u zemlju.

2. dan, 12:00: Predsednik Vlade i Ministar privrede obaveštavaju javnost da je zbog kršenja niza međunarodnih konvencija i domaćih zakona otkazan ugovor stranom investitoru koji je doveo 500 robova da rade na realizaciji tog ugovora. Nema arbitraže na svetu koja bi dala za pravo investitoru, a država će potraživati nazad sve što je uložila tokom dosadašnje realizacije ugovora. Obećava se da će uhapšena odgovorna lica biti procesuirana i sankcionisana krivičnim sankcijama koje su u skladu sa krivičnim delima koje su ova lica svesno i namerno počinila. Obećava se pomoć i transport nazad u matičnu državu svim radnicima koji su eksploatisani u robovskom položaju.

… Shvatate poentu, i dalje priču možete da dovršite sami.

Da li ova idealna reakcija može da se dogodi u Srbiji? Mislim da ne. Verujem da se slažete sa mnom. A sada razmislite zašto je to tako i kako smo došli u situaciju da padnemo tako nisko, ne samo u pravnom već u moralnom smislu. Pa ako se složimo oko toga šta treba promeniti – krajnje je vreme da menjamo. Ili ćemo svi završiti kao žrtve suspenzije države.

Peščanik.net, 19.11.2021.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović i ASTRA – Trgovina žrtvama II

Danilo Ćurčić – Molim te nemoj reći da sam razgovarao sa tobom

Mario Reljanović – Trgovina žrtvama

LINGLONG

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)